O realnim političkim učincima prosvjeda protiv rasizma i policijske brutalnosti u SAD-u, ali i širom svijeta, zasad možemo samo špekulirati. No, već se mogu uočiti neke promjene na razini političke retorike, uvijek dostupnih objašnjenja i tvrdoglavih mitova. Te promjene variraju u svom dosegu i karakteru. Također, stupnjevi njihove održivosti se teško mogu predvidjeti, ali ožiljci na političkim okvirima i idejama koji nam se nude ne mogu se previdjeti.
U ovoj fazi prosvjednih aktivnosti i njihovih odjeka možemo izdvojiti četiri promjene. Prva se tiče populizma. Premda se radi o izrazu ili pojmu, ovisno koliko vjerujemo mogućnosti njegove definicije, koji je nadmoćno obilježio proteklu petoljetku u akademskom, novinarskom i svakodnevnom ophođenju s političkom stvarnošću, prvim masovnijim izlaskom naroda na ulice je naprosto nestao s radara. Gotovo nitko više ne pribjegava populizmu kako bi objasnio ono što se događa, a do prije koji tjedan populizmom se objašnjavalo gotovo sve. To, naravno, ne znači da smo živjeli u nekakvoj epistemološkoj iluziji i da je izraz potpuno suvišan i neupotrebljiv. Možda se samo radi o tome da kad je narod na ulicama nema prostora da se u ime tog naroda govori i da ga se objašnjava kao da je riječ o igri pantomime.
No, s izmicanjem populizma kao objasnidbenog alata nisu nestali oni elementi koji su se uglavnom pripisivali populističkim politikama. A jedan od ključnih elemenata su svakako teorije zavjere. I tu dolazimo do druge promjene. Ona ne ukazuje na nestanak određenog pojma ili pristupa već spektakularno ogoljuje uvriježene reflekse. Nije trebalo proći puno vremena da se “otkrije” tko zapravo stoji iza prosvjeda. Kao što nije teško ni pogoditi: George Soroš. Na “desnom” Twitteru u posljednjih tjedan dana “Soroš” bilježi značajan trending. Ali standardna oklada na Soroša stoji puno lošije od Soroševe oklade na pad funte 1992. koja ga je učinila milijarderom. Naime, kako pomiriti Soroševo elitističko djelovanje i masovnost prosvjeda? Je li uplatio svakome na račun barem 20 dolara? Ostavimo desnici da se nosi s kontradikcijima, ionako joj je to prirodno okruženje, a mi možemo samo ustvrditi onu ključnu koja odgovara na pitanje: a zašto desnica iza svake političke aktivnosti na suprotnoj strani spektra traži nekakvog masterminda? Pa zato što ne vjeruje da se narod može samoorganizirati. I zato što je duboko nedemokratična.
Na primjeru treće promjene također ostajemo na terenu desnice. Osim što narodu ne vjeruje ništa, desnica gaji i specifične predodžbe o ljevici kojima ju nastoji diskreditirati pred narodom. Još preciznije, pokazati da ona s narodom nema nikakve veze. Ta predožba ljevice, dominantna u SAD-u, ali potom i raširena diljem svijeta, gradila se putem figure histerične studentice ili preplašenog studenta društveno-humanističkih znanosti koji pod plaštom političke korektnosti stalno plaču da su oni ili netko drugi ugrožen. Nastao je i nadimak za takve figure: snowflakes (pahuljice). Radi se o pretjerano osjećajnim ljudima koji stalno bez razloga plaču i kmeče i prozivaju “normalne ljude” da ih vrijeđaju ili ugrožavaju. Međutim, nakon dva razbijena prozora na prosvjedima retorika se fundamentalno promijenila: ljevičari više nisu plačljive “pahuljice” već opasni teroristi koji ugrožavaju red i sigurnost, ozbiljna prijetnja naciji. Zaista fascinantna transformacija, od štrebera do bullyja u jednom danu. Ni holivudska b-produkcija se ne bi nikad odlučila za takav scenaristički podvig.
Ostavimo desnicu da se brčka u svojim proturječjima i okrenimo se posljednjoj, četvrtoj promjeni. Vrlo brzo nakon izbijanja prosvjeda američki i svjetski komentarijat nastojao je riješiti enigmu njihove masovnosti. Kao jedno od šire prihvaćenih pojašnjenja javila se nezaposlenost. Pandemijski lockdown je gotovo 30 milijuna Amerikanaca ostavio bez posla. U toj se činjenici sigurno krije dio objašnjenja masovnosti, ali problematičan je uobičajeni moralizatorski ton koji je prati. A on otprilike glasi: besposleni su pa nemaju što raditi nego prosvjedovati. I implicira da su prosvjedi neozbiljna stvar kojom se ljudi bave kad imaju previše vremena na raspolaganju i nemaju što drugi raditi. Međutim, perspektivu treba obrnuti. Ono što su prosvjedi otkrili je ograničenost demokracije u kapitalizmu. Ljudi su prisiljeni naporno raditi po cijele dane, u SAD-u i nekoliko poslova da bi preživjeli, i naprosto nemaju vremena za sudjelovanje u političkom životu. Lockdown i masovna nezaposlenost su nam retroaktivno zapravo otkrili prirodu političkog angažmana u kapitalizmu. Za njega treba imati vremena, a ljudi velikim dijelom svog vremena ne raspolažu slobodno.