Po popuštanju epidemioloških mjera, počele su ponovno rasti emisije ugljičnog dioksida (CO2). Uzrokom toga smatra se cestovni promet koji je normalizacijom svakodnevice ponovno buknuo, tim više jer zbog i dalje postojećih opasnosti, građani izbjegavaju javni prijevoz. Znanstvenici i aktivisti boje se da će se višemjesečni pad emisija sada u vrlo kratkom periodu kompenzirati i još više narasti. Iako je pad emisija tijekom karantene u različitim područjima iznosio i do 25 posto, normalizacijom i kompenzacijom prometa koju će zahtijevati povećana ekonomska aktivnost, na godišnjoj bi se razini moglo prevesti u tek 7 posto manji godišnji prosjek. Trenutno smanjenje (prije oporavka ekonomije u punom opsegu) tj. pad emisija za ovu godinu za sada iznosi 17 posto, što je u godišnjem prosjeku u usporedbi s prošlom godinom smanjenje od tek pet posto u odnosu na 2019.
Problem je višestruki. Emisije se puno brže vraćaju u predepidemijsku “normalu” nego što smo mislili da hoće, jer tome pridonosi činjenica da globalno zatopljenje sada ima svoje pravilnosti i nastavit će se povećavati neovisno o našim pokušajima. No, to ne znači da treba odustati od promjena, već da se moramo više potruditi. To znači da sada moramo biti svjesni toga da moramo još radikalnije pristupiti klimatskim promjenama jer ako na primjer reduciramo emisije iz prometa u potpunosti, Zemlja će se i dalje zagrijavati, no sporije nego sada. Trud nije uzaludan, ali je sifizofski. No, treba imati na umu da se ovdje ne radi o životima trenutno živućih pojedinaca, nego o budućnosti cijelog planeta.
Aktiviste i znanstvenike najviše brine laissez faire ponašanje države, primjerice spremnost hrvatske vlade koja je predsjedala Europskom unijom tokom prve polovice 2020. godine – na popuštanje aviokompanijama, na reduciranje klimatskih zahtjeva prema kompanijama. Ma koliko nužno bilo zaštititi radnike, te se stoga može činiti da hrvatska vlada nije imala mnogo opcija nego popustiti aviokompanijama, epidemija je jasno pokazala da klimatske promjene nemaju ništa antropomorfno sebi, pa tako ni slične psihološke dubioze, te da u jednakoj mjeri kose i ljude i profite. Hrvatska vlada ni ovaj put nije uvidjela ovu kompleksnost, već je postupila po liniji manjeg otpora i predala se. I zaista, povratak u normalu, u nebo prekrcano avionima, u prometnice prekrcane automobilima, i zrak PM 10 česticama, “bila bi totalna katastrofa”, kako je to kazao jedan od autora studije kojom se ovdje bavimo. No, u Europi, zagađenje zraka se nije obnovilo tako brzo kao emisije ugljičnog dioksida, kazuju procjene službe za nadzor atmosfere Copernicus, koja je utvrdila da očekivano povećanje zagađivača poput dušikovih oksida i čestica još nije jasno zabilježeno. Međutim, to bi moglo biti posljedica mnogih faktora, uključujući i vremenske prilike.
Ukratko, emisije stakleničkih plinova trenutno su u prosjeku dvadesetak posto niže nego što su bile lani. Do kraja godine ta će se razlika značajno smanjiti i iznosit će ukupno sedam posto, i to samo ako ipak kontroliramo emisije iz prometa, jer znanstvenici se boje povećane upotrebe automobila kako bi se izbjegao javni promet u drugom valu korone, u slučaju da se ekonomija više ne bude mogla “zatvoriti”. Sada već i ekonomisti poput onih sa London School of Economics zahtijevaju da se oporavak ekonomije od koronavirusa obavezno veže za klimatske ciljeve. Oni također ističu da je prostor za promjene otvoren do kraja ove godine. A onda, ako ne uspijemo, zaista slijedi konačni početak kraja života kakvog poznajemo. Dakle sada, u 2020. godini, došlo je vrijeme kada sanacija klime mora imati prednost nad svim drugim: političkim, ekonomskim i socijalnim prioritetima. Ipak, to ne znači da treba pristati na bilo što, ili na sve što vlade nude. Upravo suprotno, ovo je prilika da se klimatski ciljevi provedu kroz političke, ekonomske i socijalne i da se zajedno usmjere na borbu protiv daljnje ekstrakcije profita iz naše eksploatacije.