Ništa toliko precizno ne ilustrira bijedu hrvatskog suverenizma i nacionalizma kao nacionalna valuta. Ona predstavlja simbolički kontinuitet s ustaškim režimom koji je u svojoj novčanoj naravi samo simbol pune potčinjenosti eurointegracijskim procesima i perifernoj ulozi.
“Izvješće o konvergenciji Evropske središnje banke”: ako je naslov ovako dosadan, naravno da dokument ne može postati medijska vijest. Ovdašnji mediji, uostalom, imaju važnijeg posla: visoke sudske institucije legaliziraju ustaške pozdrave, nogometni huligani prijete silovanjem srpskih žena i djece, a predizborna kampanja normalizira najsiroviji nacionalizam, agresivnu antimanjinsku retoriku, potpunu zabranu abortusa… U ljeto 2020. godine – ukratko – Hrvatska kao da napokon postaje bijedna, gnjila, ustašoidna provincija. A u sliku takve Hrvatske ni sadržaj onoga dokumenta ne uklapa se najbolje. Jer tamo nam Evropska središnja banka poručuje da smo – barem iz njene, strogo poslovne perspektive – zapravo sasvim uredna periferna država, financijski uzorna i proračunski počešljana.
Zadovoljavamo tzv. kriterije iz Maastrichta: javni dug je doduše u prethodnoj ekonomskoj krizi nabubrio iznad propisanih 60 posto BDP-a, ali zato se već neko vrijeme disciplinirano smanjuje, stopa inflacije vjerno prati evropske instrukcije, tečaj valute je stabilan, a među sedam zemalja koje tek čekaju dozvolu za uvođenje eura samo smo mi unaprijed pripremili zakonski okvir. Poput poslušnih malenih evropskih štrebera, sada predvodimo red pred ulaznim vratima eurozone: iza nas je, prema izvještaju ESB-a, ostala čak i Švedska. A to nije vijest koja bi se lako uklopila u medijsku sliku o zapuštenoj, raštimanoj i rastrošnoj državi, kako Hrvatska sebe najradije vidi. Uronjeni u duboko autokolonijalan diskurs o samima sebi, stoga – posve paradoksalno – najednom propuštamo uočiti trenutak u kojem se doista ponašamo kao servilna, uspješno dresirana evropska periferija. Što znači da se diskusija o uvođenju eura zapravo odvija u skladu s očekivanjima: ionako je manje-više zaključena tek što smo je prošloga ljeta službeno otvorili.
Pa se sada, kao što je na ovom portalu relativno nedavno primijetio Mislav Žitko, svodi na puki “niz proglasa i obavijesti”: mahom nezainteresiranu javnost naprosto se s vremena na vrijeme informira o tempu napredovanja neizbježnog procesa. A i čemu bi služila javna rasprava ako je Hrvatska već preuzela obavezu uvođenja eura? Preostaje dakle niz dojava i proglasa, baš poput najnovijeg “Izvješća” koje nas podsjeća da je do dugoočekivane promjene valute preostalo tek još nekoliko sitnih proceduralnih koraka. Još uvjet ili dva, još koja godina i hrvatska kuna konačno odlazi u povijest. I zato – pošto je razgovor o euru očito nezanimljiv i izlišan – možda ovo može biti priča o njoj. Teško je, uostalom, sjetiti se simbola koji tako detaljno odražava kompletnu tragikomediju hrvatskog nacionalnog projekta kao što to čini kuna: službena valuta s jedne strane predstavlja najuvjerljiviji trijumf ovdašnje nacionalističke ideologije, a s druge je strane oznaka njezina potpunog kolapsa.
Odustajanje i privikavanje
Pobjeda je pritom, jasno, upisana na simboličkoj razini. Kuna nije ništa manje ustaška relikvija nego što su to pozdrav “Za dom spremni” ili prvo bijelo polje na šahovnici: za razliku od njih, međutim, ona je postala službeni asesoar Republike Hrvatske, dragocjeni komadić Endehazije ugrađen izravno u zakonske temelje ove države, najogavniji primjer historijskog revizionizma elegantno transformiran u institucionalnu normu. Zato se nad hrvatskom kunom – usred strastvenih rasprava o statusu ZDS-a i o toleriranju sveprisutnog ustašluka – već dugo nitko doista ne skandalizira. Tako, napokon, ideologija funkcionira: ona nije posve uspješna tamo gdje se vode velike retoričke bitke, sporovi i sukobi, nego ondje gdje je postala normalna, neprimjetna i “obična”.
Ne dakle na poprištu uvjerenja, svjetonazora i stavova, nego prije u zoni svakodnevne materijalne prakse. Zato je postalo moguće da svi mi, koji ćemo se hrabro pobuniti protiv korištenja ZDS-a ili revizionističkih relativizacija povijesti, odavno ne primjećujemo kako svakodnevno – u dućanima i kafićima, na trafikama i na bankomatima – doslovce širimo ustašku ideologiju, prigodno transformiranu u službeno sredstvo plaćanja. Što da radimo: upotrebu novca nije tako lako bojkotirati. Pa smo odustali. Pa smo se privikli. Pa nam pomalo čudno djeluje sjećanje na sredinu devedesetih, kada su ljudi još žestoko prosvjedovali protiv ustašizacije nacionalne valute.
Naravno: kao i svaka uspješna ideološka operacija, tako i hrvatska kuna retroaktivno prikriva nasumce razbacane, sasvim slučajne elemente vlastitog nastanka. Tko se, zaista, danas sjeća da se hrvatska valuta zapravo trebala zvati “kruna”, da je pod tim imenom raspisan službeni natječaj za njen dizajn i da je tek naknadno, u posljednji tren, nakon što su izabrana pobjednička rješenja, s kovanica i novčanica izbačeno slovo “r”? Tko se sjeća poziva na građanski neposluh i prijedloga da na svaku novčanicu kemijskom olovkom natrag upisujemo ono “r”, preimenujući ustašoidnu kunu u nešto dostojanstveniju krunu? Tko se sjeća Feral Tribunea, koji je u tipičnoj feralovskoj zajebanciji cijenu lista u zaglavlju ispisivao s velikim štampanim “U”, naplaćujući novine u “kUnama”? I tko se sjeća onodobnog eseja Borisa Budena “Kuna i jazavac: hrvatska basna“ iz sjajnih “Barikada”, jedne od ključnih knjiga za razumijevanje ovdašnjih devedesetih?
Buden je tamo ironizirao javnu raspravu između osporavatelja kune, koji su u novoj valuti ispravno prepoznali rehabilitaciju Endehazije, i njenih pobornika, koji su plasirali pseudopovijesne besmislice o krznu kune kao drevnom sredstvu naturalnog plaćanja i njezinom liku na kovanicama iz 13. stoljeća, tvrdeći da je onaj period NDH bio samo kratka i nesretna epizoda iz inače vrijedne i bogate simboličke prošlosti hrvatske monete. “Ovaj prividno znanstveni karakter spora oko kune ima samo jednu svrhu”, pisao je tada Buden: “Da posluži kao imitacija demokracije, da osnaži iluziju kako se odluke u nas donose na osnovi nekakvih argumenata i nekakve logike.” Zato, poručio je, od njega treba unaprijed odustati, a razgovor o kuni evakuirati iz dijakronijske u sinkronijsku perspektivu: ona svoje eminentno fašističko značenje ionako ne vuče iz povijesti, nego ga gradi u prezentu devedesetih, kroz izravne odnose s ostalim elementima revizionističke hrvatske ideologije, poput uništavanja antifašističkih spomenika, brisanja nepodobnih imena ulica ili, napokon, promjene imena zagrebačkog satiričkog kazališta “Jazavac” u “Kerempuh” zato što je, jasno, onaj nesretni “Jazavac” bio posuđen iz naslova čuvene satire srpskog pisca Petra Kočića. “Slučaj jazavca iznosi na vidjelo ono najvažnije”, zaključuje Buden: “Da je označiteljska praksa u današnjoj Hrvatskoj pod vlašću ničim obuzdane političke samovolje…”
Ključ za razumijevanje
Iz sadašnje perspektive ti se važni uvidi mogu i nadopuniti. Danas, naime, mnogo jasnije vidimo nešto što je devedesetih uglavnom bilo skriveno: da je u čitavom tom nacionalističkom ludilu otpočetka bilo nekog ekonomskog sistema. A tko bi taj sistem mogao bolje opisati od čovjeka koji je ’94., u vrijeme uvođenja kune, bio ministar financija i potpredsjednik Vlade? “Kuna, dok postoji, mora biti ono što je de facto uvijek bila i što jedino može biti”, objasnio je prije nekog vremena jedan od njezinih tvoraca Borislav Škegro: “Kvazimarka, kvazieuro!” I doista: tečajnom politikom čvrsto vezana prvo uz njemačku marku, a zatim uz euro, kuna zapravo nikada nije ispunila neke od osnovnih funkcija novca. Nikada nije bila alatka ekonomskog suvereniteta: prije štaka na koju se hrvatska ekonomija oslanjala klateći se unaprijed zacrtanim putom prema eurozoni.
A upravo tom putanjom iscrtana je osnovna linija besmisla ovdašnje nacionalističke politike, lišene bilo kakvog suvislijeg sadržaja. Jer bez tečajne aprecijacije kune nemoguće je do kraja shvatiti uspostavljenu dominaciju uvoza nad izvozom, sve one uspone lokalnih trgovačkih mogula i popratni slom proizvodnje: nemoguće je shvatiti Ivicu Todorića i Željka Keruma, nemoguće je shvatiti rasturene tvornice. Tako nekako izgleda istina institucionaliziranog hrvatskog historijskog revizionizma: ako je na licu kune ustaško pismo, njezinim se naličjem kotrlja prazna glava. Bezglava, bez minimalnog sadržaja: nacionalna valuta koristi nam jedino da precizno izmjerimo koliko malo ustvari vrijedi ovdašnja nacionalistička politika.
U srcu je hrvatske desnice dakle fatalna kontradikcija: njezini simbolički trijumfi, među kojima je vampirsko uskrsnuće ustaškog novca možda i najupečatljiviji, samo su maska prešutnog ekonomskog odustajanja od proklamirane suverenosti. Problem je, međutim, što nijedna politička pozicija nije dužna izbjegavati proturječja. U politici, kontradikcije obično postaju vidljive tek kada ih protivnik prepozna i p(r)okaže, a oko hrvatske monetarne politike nikada nije bilo ozbiljnije rasprave, kamoli spora. Štoviše, upravo je monetarna politika nešto poput kunskog dokaza veselog konsenzusa naših političkih elita oko načelne neupitnosti eurointegracijskih procesa. Pa onda – u perverznom preokretu – slijepe pjege nacionalizma odjednom postaju prostor za njegovo jačanje, mjesto na kojem se desnica u beskraj hrani svojim slabostima, gutajući poput zmije vlastiti rep. Jer sve dok su eurointegracijski procesi nevidljivi i neumitno zadani “odozgo”, ostat će dovoljno prostora za artikulaciju pretpostavljene “autentične” volje naroda koji nitko ništa ne pita: pozicije “desno od centra” ubrzano se množe u potrazi za izgubljenim suverenitetom, a nijedna od njih nije, eto, dužna odgovoriti na pitanje monetarne politike, čime bi riskirala da prokliže prema odbrani “neostvarivih ideja” odustajanja od eura, lupivši na kraju glavom u nešto nalik na Živi zid.
I zato – naposljetku – bez priče o hrvatskoj kuni, tom ustašoidnom amblemu neopozive kapitulacije nacionalne ekonomije, nije moguće shvatiti dinamiku ovdašnje politike: ni u njenom dijakronijskom presjeku, ni u žalosnoj sinkroniji. Pri povratku u devedesete, ta nas priča podsjeća na temeljna ekonomska pitanja koja su ostala zatrpana ispod rasprava o fašistoidnim simboličkim dimenzijama novouspostavljene valute. Današnju ljevicu upozorava na to da davno zatrpana pitanja i dalje često prešućuje, ali i na to koliko su duboko u materijalnoj praksi ukorijenjeni oni ideološki sukobi kojima se istovremeno radije bavi. Desnici baca u lice svu bijedu njezine suverenističke retorike. Priča o kuni, dakle, mogla bi kriti ključ za razumijevanje ovdašnje političke scene, za podivljale metastaze proustaškog revizionizma, za ekonomsku paralizu evropske periferije, za impotenciju svjetonazorske ljevice i za neprekidno bujanje desničarskih populističkih opcija. Mogla bi, da nije malenog problema. Dok posljednji u nizu proglasa o hrvatskom približavanju eurozoni neprimjetno klizi samim rubom medijskog interesa, nikome posebno važan ni zanimljiv, taj problem nije teško naslutiti: priču o kuni, kako stvari stoje, nema tko ispričati.