Vlade republika Srbije i Kosova pripremaju se za pregovore u Bijeloj kući u Washingtonu, glavnom gradu SAD-a, koji će se održati 27. juna. Prištinski državnici pozdravili su najavu posebnog izaslanika američkog predsjednika za pregovore Kosova i Srbije Richarda Grenella o sastanku čelnika dviju zemalja u Washingtonu, dok su oni u Beogradu nešto skeptičniji prema ishodima pregovora.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kazao je novinarima, nakon objave vijesti o pregovorima na Twitteru Richarda Grenella, da “kako god da se završi, važno je da u tuči slonova ostanemo nepovređeni. Nećemo da se bijemo sa Nemačkom i Amerikom”. Dodao je i da Srbija želi razgovarati i neće od toga bježati, ali “da Srbija priznaje Kosovo uoči Vidovdana sramota me je da odgovorim. Sramota me je, jer to govori više o njima. To nikada neće biti tema. To govori o tome šta su drugi činili”. Garnell je u ponedjeljak na Twitteru objavio da je primio obvezu vlada Srbije da privremeno do sastanka 27. juna zaustavi kampanju poništavanja priznanja Kosova, a od Kosova da obustavi prijave za članstva u međunarodnim organizacijama (Interpol i UNESCO).
Podsjetimo, posrednika u srpsko-kosovskim odnosima već godinama igra Bruxelles, no bez značajnog napretka u pregovorima. Dok se dvije zemlje spore oko brojnih tema, jer Srbija traži teritorij (Mitrovica, Gazivode, Leposavić i Zubin Potok), kulturnu baštinu (manastire) i prirodne resurse poput rudnika Trepča, A Kosovo traži Preševsku dolinu i inzistira na daljnjem važenju stopostotnih carina za proizvode iz Srbije koje Beograd ne priznaje, i američki predsjednik Donald Trump nada se da će se pregovori voditi oko tehnikalija, baš kao i Bruxelles prije njega. Kosovo se istovremeno nada priznanju od Srbije, no u većoj zemlji ovo je dočekano antagonistično. U javnom diskursu je oblikovano kao bremenito historijsko nacionalno pitanje predsjedniku je li istina da će priznati Kosovo na Vidovdan, jedan od najvećih srpskih blagdana, kada se obilježava i Kosovska bitka iz 14. stoljeća. koja slavi pobjedu nad Turcima. Srpski dužnosnici unisoni su u odgovoru kako o priznanju Kosova nema govora.
Zamjena teritorija
S druge strane, kako pišu Saša Dragojlo i Xhorxhina Bami incidenti s obje strane na Kosovu koji se događaju već godinama, jasno pokazuju da nijedna strana nije spremna za konačno riješiti ovaj problem. U takvom se stanju očaja rodila zamisao o zamijeni teritorija dviju zemalja, koju su povremeno podržavala i odbijala vodstva obiju strana, usprkos tome što se to kosi s planom multikulturalnog Kosova osmišljenog još 2007. godine u Ujedinjenim Narodima. Zamjenu teritorija, odnosno eufemistički rečeno “korekciju granica” povremeno su zagovarali predsjednici Aleksandar Vučić i Hašim Tači. Premda odbijana u međunarodnoj zajednici zbog kako kažu BIRN-ovi autori “Pandorine kutije” balkanskih etničkih linija, ideja je i dalje živa. A na novinarske upite Dragojla i Bami raznim dužnosnicima, nije odgovorio nijedan političar. Osobe koje su spremne govoriti o ovoj temi smatraju da bi zamjena teritorija imala destabilizirajući učinak na Kosovo jer bi i dalje većina Srba ostala živjeti na Kosovu, ali bi legitimacija jednonacionalnih državnih granica uzrokovala na Balkanu pravi domino efekt koji može destabilizirati cijelu regiju.
Posljednji faktor (pored Srbije, Kosova, SAD-a i EU) u ovoj međunarodnoj igri je naravno Rusija. Tradicionalni srpski saveznik s pravom veza u Vijeću sigurnosti u UN-u, koji ne priznaje samostalnost Kosova. Vučić je novinarima nedavno kazao kako se s Putinom “susreo više puta nego svi ostali Srbi zajedno”, nastojeći time valjda prikazati kako Srbija ima punu potporu Rusije u pregovorima o Kosovu. Priopćenje Kremlja na ovu temu kaže: “Tijekom detaljne rasprave o kosovskom rješenju, Vladimir Putin založio se za razvoj kompromisnog rješenja, prihvatljivog za Beograd, koje bi trebalo odobriti Vijeće sigurnosti UN-a”. Diplomatska je ovo rečenica iz koje je jasno da će Rusija blokirati sve odluke s kojima se Beograd ne bude slagao.
Uostalom, SAD trenutno forsira ove pregovore, zbog toga što američkom predsjedniku Donaldu Trumpu treba međunarodna pobjeda kako bi osnažio svoj položaj na predstojećim mu izborima. Stoga je zapravo najveća opasnost ovih pregovora da se i ova situacija “riješi” jednakim teškim i disfunkcionalnim sporazumom kakav je onaj Daytonski.