S obzirom na to da je protok lijevih, socijalističkih ideja u hrvatskom javnom prostoru i medijskom mejnstrimu proteklih desetljeća bio sasvim dokinut, ostali smo uskraćeni za prave geometrijske rošade pri ideološkom oblikovanju političkog centra. U prethodnom periodu “centrizam” je uglavnom značio zagovor manje uloge države u ekonomiji i barem donekle benevolentan odnos prema Srbima i pederima. No, nije trebalo puno da se centar ogoli u svojoj geometrijskoj objektivnosti. Samo jedna radikalna ideja.
Još u svom antikriznom programu povodom izbijanja pandemije Radnička fronta je među mjerama predložila “aktiviranje” privatne štednje građana u bankama. Inspirirani podatkom Hrvatske narodne banke po kojem 51.000 građana u bankama ima oročeno 75 milijardi kuna, predložili su da se dio tih sredstava, u sklopu ravnomjernije i pravednije raspodjele tereta krize, preusmjeri u fondove za njeno saniranje. Odlučili su se pritom da se na računima maksimalno “ostavi” 700.000 kuna, što je iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava. Usput su naglasili da se sredstva koja premašuju taj iznos ne bi uzimala baš svima i da bi postojali neki kriteriji. Što se tiče tih kriterija naveli su samo sredstva od prodaje zemljišta i slično koja su namijenjena kupnji prve obiteljske nekretnine.
Tada na taj “skandalozan” prijedlog nije nitko reagirao jer nitko vjerojatno nije ni pročitao program. No, prije koji dan je članica Radničke fronte i bivša predsjednička kandidatkinja Katarina Peović u Večernjem listu objavila članak naslovljen “Manifest nove ljevice: Jurnjavu za privatnim profitom zamjenjuje briga za životnu standard”. U tom je “manifestu”, između ostalog, spomenula i prijedlog preusmjeravanja štednje najbogatijih u krizni fond. Prvi je skandal “otkrio” novinar Telegrama Jasmin Klarić, proglasio prijedlog “zastrašujućim” i implicitno zapravo pozvao koalicijske partnere Radničke fronte da se ograde od takvih ideja. Njemu je, naime, nepojmljivo da “kolektivni um” određuje što su to društvene potrebe.
Iako je Klarić otvorio raspravu s jasnim stavom o “egzotičnoj ekonomsko-društvenoj ideji”, on nije povukao potez šestarom i izjednačio lijevi i desni ekstrem. Tome je prionuo “kolektivni um” društvenih mreža, većinom sastavljen od ljudi koji nikad neće vidjeti 700.000 kuna na svom računu. I pokoje novinarsko pero se pridružilo u tom postupku, poput Klarićeve kolegice s Telegrama, Sanje Modrić, koja je pišući o zahtjevnosti novinarskog posla u ophođenju s kandidatima Katarinu Peović svrstala “gdje joj je mjesto”: “Ne pitaj isto tako ni Davora Bernardića zbog čega je na listu stavio ženu koja je osuđena za mobing. Ni Katarinu Peović odakle joj bolesna ideja da se ljudima oduzme štednja koja je, po njenom mišljenju, prekomjerna. Ne kopaj kod Nineka Raspudića po onoj izjavi da abortus treba zabraniti i silovanim ženama. Ne pitaj Davora Božinovića zašto policija premlaćuje migrante koji traže azil.”
Dakle, ideja da se uzme bogatima kako bi se dalo siromašnima je bolesna poput zabrane pobačaja silovanim ženama ili premlaćivanja migranata. Naravno, sasvim je legitimno ne složiti se s idejom Radničke fronte. Ali prilično je skandalozno proglasiti ju nelegitimnom i izjednačiti ju s najogavnijom mizoginijom i šovinizmom. I to ne samo zbog kolosalnih nejednakosti u društvu i izvanredne pandemijske situacije koje zahtijevaju radikalnije mjere. Iako je i to dovoljan razlog da bude legitimni dio političke rasprave. Već i zbog spašavanja kapitalizma od samog sebe. Drugim riječima, rasprava o štednji najbogatijih nije inspirativna samo za lijeve i radikalne politike već i za politički mejnstrim.
Naime, još i prije pandemije su globalne razine štednje, pogotovo u razvijenim zemljama, bile na rekordnim razinama, dok su razine investicija bile povijesno niske. Investitorski fondovi koji upravljaju novcima najbogatijih su doslovno radije kupovali obveznice s negativnim prinosima, poput onih njemačkih, nego ulagali u proizvodnju. Zašto nisu ulagali? Odgovor je sasvim jednostavan. Jedini kriterij za investiranje u kapitalizmu jest profit. Ako profit nije izgledan ili preriskantan, investitori neće ulagati već će čekati povoljnu priliku. Taj se problem visokih razina štednje i manjka investicija redovito adresira u poslovnoj štampi i razmatraju se načini kako bi se investiranje stimuliralo. Doduše, ne na razini izravnog oduzimanja dijela štednje kako sugerira RF, ali u tome se vidi kroničan problem suvremenog kapitalizma.
Prijedlog RF-a vam može biti prerigidan, nedovoljno definiran, zasnovan na nejasnim kriterijima i neprovediv. I sve je to legitimno i dijelom točno, aktiviranje štednje se može stimulirati i na druge načine. Na primjer, manje ekstreman bi bio da se određeni iznosi preusmjere u krizne fondove, ali s negativnom kamatom od 2%. Kao u slučaju njemačkih obveznica. To jest, da država pretvori ta sredstva u, recimo, petogodišnju obveznicu i vrati ih s rokom dospijeća. Ovo je samo jedna nasumična ideja, postoje radikalnije i manje radikalne, pitome. No, ne može se osporiti da je ideja svojevrsnog retroaktivnog oporezivanja legitimna. I ne samo na razini nekakve pravde. Već i na razini najbanalnije intelektualne znatiželje. Naime, ako nam nedostaju neophodne investicije jer su neodržive po jedinom validnom kriteriju danas – profitu, pa možemo li barem zamišljati neke druge kriterije na osnovu kojih bi pokretali investicije? I možemo li se ne brinuti o tome hoće li bogatima biti malo teže u životu?