U kontekstu populariziranja rada od kuće uslijed zdravstvene krize, Marija Ćaćić komentira mjere za lakše “usklađivanje obiteljskih i poslovnih obaveza“ koje su se uvodile i prije izbijanja pandemije. Te mjere prvenstveno nastoje uvesti atipične oblike rada, i pri tome eksternalizirati troškove društvene reprodukcije na same obitelji, odnosno žene.
Prateći poslovne medije posljednjih mjeseci mogli smo naići na niz klikabilnih lista o tome što točno sve možemo dobiti radom od kuće, trenutno najpopularnijim oblikom “fleksibilnog” rada. Umjesto da nam poslodavac diktira uvjete rada, sad ćemo napokon biti u poziciji da sami organiziramo svoj rad u skladu sa svojim potrebama. K tome, mrske kolege nas više neće ometati, nego će to činiti naša vlastita djeca. Nadalje, bit ćemo usredotočeniji na posao ako znamo da je sve u redu s našom djecom i smanjit ćemo razinu stresa neizlaskom iz stana i neulaskom u tramvaj. Tu je i niz savjeta kako se prilagoditi novoj stvarnosti pronalaženjem vremena za tjelovježbu i njegu, nešto uvijenijim riječima nego što je to ženama poručilo malezijsko ministarstvo obitelji. Za dobru mjeru i notornu novinarsku objektivnost, tu i tamo se neka novinarka ipak upustila u iskreno opisivanje uvjeta rada od kuće s djecom koju također treba poučavati.
Iskorak u atipične oblike rada
U Hrvatskoj je 7. siječnja ove godine učinjen još jedan “iskorak ka fleksibilnijem pristupu novim oblicima rada” u vidu labavljenja zakonskih preduvjeta za povremeno obavljanje posla na izdvojenom mjestu rada (što može ali ne mora biti dom radnika). Taj je iskorak potaknula Hrvatska udruga poslodavaca (HUP). Pojašnjenje HUP-a sadržava, doduše, mnoge ograde – od toga da se u pravilu radi o poslovima administrativne prirode do toga da je neka od strana odredila da su ti poslovi “procijenjeni kao poslovi s malim rizikom”. Nadalje, podrazumijeva [se] pristanak obiju strana”, s time da se prigodno zanemaruje asimetrija u moći između radnika i poslodavaca, i zaključuje da radnici “imaju priliku lakše uskladiti poslovne i privatne obveze”.
Stavljanje usklađivanja poslovnih i privatnih obaveza u prvi plan je potkrijepljeno i “Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika” koja je stupila na snagu 1. augusta 2019. godine. Prema Direktivi države-članice moraju u roku od tri godine provesti zakonske i druge mjere koje bi trebale voditi do veće “ekonomske stabilnosti obitelji” i rodne ravnopravnosti koja se ne spominje eksplicitno, a sve da bi se “poticalo jednako korištenje mogućnosti roditeljskog dopusta među ženama i muškarcima kako bi se poboljšao pristup žena tržištu rada i njihov položaj na njemu”.
Mada nam se u načelu može učiniti da se radi o hvalevrijednom pokušaju, sve te mjere ujedno nastoje proturiti i atipične oblike rada, štoviše smatra se da nije moguće uskladiti privatni i poslovni život bez “fleksibilnosti“ koja se prvenstveno podrazumijeva za žene. Omogućavanje takvih oblika rada (poput rada od kuće, rada na pola radnog vremena i slično) pomaže u premještanju troškova i rada brige s društvene razine na individualnu, odnosno na žene koje nemaju druge nego ga obavljati.
Umjesto države, žene i susjedi
Spomenuta Direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života obuhvaća sljedeće mjere: uvođenje očinskog dopusta (mogućnosti da otac može uzeti najmanje 10 radnih dana očinskog dopusta poslije rođenja djeteta što bi se plaćalo kao uzimanje bolovanja), osiguravanje da se dva od četiri mjeseca roditeljskog dopusta ne mogu prenositi s jednog na drugog roditelja, uvođenje 5 dana dopusta za osobu koja obavlja rad brige za krvnog srodnika (bez spominjanja načina rješavanja novčane naknade za taj period) i proširenje prava na traženje fleksibilnih radnih odnosa za one koji/e obavljaju rad brige i za zaposlene roditelje djece do osam godina starosti.
Pri tome se ne govori eksplicitno o rodnoj dimenziji ovih mjera i orodnjenosti rada brige – dakle, o tome da ga obavljaju većinom žene i da se podrazumijeva da će ga i dalje obavljati većinom žene. Isto se tako ne govori o tome zašto baš žene koriste većinu rodiljnog i roditeljskog dopusta, iako su razlozi poznati: zbog stigmatizacije muškaraca koji se odluče uzeti ga, zbog “ekonomske logike”, tj. činjenice da muškarci u pravilu zarađuju više od žena jer rade u sektorima koji se smatraju vrjednijima, zbog manjka mjesta u vrtićima i staračkim domovima, nemogućnosti dnevnog boravka za djecu u školama, neprilagođenosti radnih prostora ženama koje doje (unatoč zakonskim odredbama) itd.
Umjesto da se ulaže u infrastrukturu brige (staračke domove, vrtiće, škole), ženama se “daje prilika” da pomire osobne i radne obaveze umnažanjem njihovog rada i potpunim zamućenjem razlika između jednoga i drugoga oblika rada bez ikakvih dodatnih provizija (npr. dodataka na staž). U Direktivi se također predviđa i mjera “ukidanja ekonomskih prepreka za drugog hranitelja unutar obitelji”. Dakle, ove mjere prvenstveno služe tome da se poveća ekonomska aktivnost žena i “ekonomska stabilnost” obitelji, a sav govor o usklađivanju privatnog i poslovnog života se svodi na to kako dovesti žene na tržište rada i pri tome eksternalizirati troškove društvene reprodukcije na same obitelji.
U publikaciji “Family-friendly workplaces. Overview of policies and initiatives in Europe” navode se primjeri nekih novih modela rada: trajno zapošljavanje uz mogućnost uzimanja dopusta tijekom školskih praznika, fleksi-radno vrijeme pri čemu radnici skupljaju radne sate i raspoređuju ih kako žele (tj. moraju), odrađivanje pune satnice u manjem broju radnih dana, rad koji se obračunava po outputu a ne po satima, rad od kuće, uvođenje fiksnog broja radnih sati koje se mora odraditi unutar godinu dana, subvencioniranje troškova brige o djeci ili osiguravanje brige o djeci na radnom mjestu.
Nigdje se naravno ne problematizira jačanje individualne odgovornosti za sve uzdržavane i neuzdržavane članove kućanstva. Ono što se krije iza ovih novih politika i mjera najbolje je svojevremeno sažela Nevenka Bečić: “Svi građani koji su izlazili vani, a nisu imali potrebe izlaziti su sami odgovorni ako im se nešto desilo. Nadalje, ako se radi o starijim sugrađanima – pa svi stariji bi trebali imat’ ili svoju djecu, a djeca su po zakonu dužna da skrbe o roditeljima. A ukol’ko nemaju djecu, onda su mogli imati nećake ili nećakinje i tijekom života uspostavljat’ s njima korektne odnose. A ako nemaju nećake i nećakinje onda imaju susjede pa su trebali graditi dobrosusjedske odnose.”
U ime nove obitelji
Često možemo čuti da prolazimo procese retradicionalizacije i/ili repatrijarhalizacije zbog napada na ženska reproduktivna prava, opstojnosti nasilja nad ženama u našem društvu i prebacivanjem tereta brige na pleća žena zbog provođenja mjera štednje. Osobno se ne bih služila tim terminima jer upućuju na to da smo prošli kroz neki period lišen patrijarhalnih odnosa ili da smo odlučili da nećemo historizirati “tradiciju”, institucije braka i obitelji (vidi rad Stephanie Coontz i Melinde Cooper). Ipak, u slučaju rada od kuće i novih mjera koje bi trebale dovesti do uravnoteženja privatnog i poslovnog života, mora nam biti jasno da moramo zajedno promišljati neoliberalizam i neokonzervatizam.
Za one među nama koji su možda gledali seriju Mrs. America u kojoj Cate Blanchett igra Phyllis Schlafly, heroinu američkog antifeminističkog pokreta, mnogo je toga moglo ostati nejasno ili nas navesti na to da pomislimo da se dotična gospođa latila feminizma jer se nije mogla probiti nigdje drugdje. Ono što pak možda nije bilo tako dobro prikazano je da se neokonzervativci nisu bunili protiv države blagostanja, nego protiv emancipatornih pokreta i novih načina života koje su oni promicali. Ti su pokreti pak iziskivali veću potrošnju države što je dovelo do sljubljivanja neokonzervativaca i neoliberala i proklamiranja uravnoteženih proračuna i svakidašnje štednje u osobnom životu. Pri tome se isticanje “obiteljskih vrijednosti” smatra samo distrakcijom od “pravih”, čitaj ekonomskih politika, a zanemaruje se njihova međusobna isprepletenost i ključna uloga narativa o obitelji kao suprahistorijskoj instituciji. Novi oblici “obitelji” i života su pak imali svoje vlastite troškove te “tradicionalna obitelj” više nije bila primarni izvor ekonomske sigurnosti. Naravno, nisu samo neokonzervativci žalili za dobrim starim vremenima prije progresivnih pokreta 1960-ih godina, premda su ona počivala na normaliziranju dotad prevalentnih rodnih odnosa. I danas možemo čuti da živimo u vremenima u kojima su narušeni svi međuljudski odnosi i koja su obilježena velikom nesigurnosti. No je li to uistinu tako, ako znamo da žene još uvijek praktički potroše podjednak broj sati na plaćeni i neplaćeni brižni i kućanski rad ne bi li ublažile efekte “vječne nesigurnosti i napetosti”?
Kao što je napisala Sophie Silverstein za openDemocracy, “Razmišljanje o organiziranju intimnosti i brige izvan obitelji nema toliko veze s oduzimanjem sigurnosti i udobnosti, koliko s proširenjem istih tih odnosa na sve neovisno o tome kako žive i vole.” Ono što ne smijemo dopustiti je da ta nova obitelj bude samo preobražena stara obitelj u kojoj će se reproducirati iste one rodne i druge hijerarhije i pravila za život. Ta obitelj isto tako ne smije počivati na slijeganju ramenima na problem ženskog neplaćenog kućanskog i brižnog rada.