Kada se govori o rumunjskim radnicima u pravilu se govori o onima na radu u zemljama ekonomskog centra. No, epidemija je iznijela na vidjelo i odnos države i društva prema posebno socijalno ugroženim dijelovima radne snage, a predrasude koje inače prate rumunjske radnike u Europi, kod kuće se reproduciraju prema onima s još manje sreće u životu.
Tijekom pandemije Covid-19 jedna od važnih tema javnih diskusija bila je sudbina povremenih radnika. Smatrani “nužnima”, trebali su zanemariti opasnosti po svoje zdravlje i nastaviti rad tako da ostatak stanovništva može ostati kod kuće i u karanteni. Prekarni, potplaćeni i privremeni radnici postali su stupovi na kojima počiva današnja minimalna gospodarska aktivnost što nam nešto govori i o tome kako društvo danas funkcionira. Skupljači smeća, kuhari i dostavljači – da nabrojimo samo nekoliko kategorija – čiji je rad sustavno potcjenjivan i premalo plaćen, održao je ostale na površini. Naravno, ova situacija oslikava radnu snagu u drugačijem svjetlu, pokazujući koje su usluge zaista neophodne za reprodukciju života u modernim urbanim društvima. Ali istodobno to je dovelo u prvi plan uvjete rada: dubinu eksploatacije, napore radne snage i nepravedno niske plaće koje mnogi radnici moraju istrpjeti da bi jedva preživjeli. To je još izraženije tijekom pandemije budući da su ti esencijalni radnici morali nastaviti raditi u lošim i opasnim uvjetima unatoč očiglednim rizicima po njihove živote. Ako je bio potreban bilo kakav daljnji dokaz, to je to: neki radnici su građani drugog reda. Oni nemaju privilegiju samoizolirati se, raditi od kuće i oslanjati se na druge za svoje osnovne potrebe. Virus je brutalno razotkrio ono što smo već znali: dubinsku društvenu nejednakost i socijal-darvinističku prirodu naših društava.
Privremeni radnici u Istočnoj Europi zauzeli su posebno mjesto u ovoj galeriji prekarnosti dijela radničke klase. Dok su slike iz ostatka Europe prikazivale tmurne slike napuštenih gradova obično zatrpanih živahnom aktivnošću, priča je u mnogim zemljama Istočne Europe bila nešto drugačija. Slike spakiranih radnika, bilo u autobusima, vlakovima ili avionima, ispisivale su naslovnice globalnih vijesti. To su bili siromašni radnici iz Rumunjske, Bugarske, Ukrajine i drugih pauperiziranih mjesta s periferije EU-a koji su bili voljni – a neki su očajnički željeli – riskirati svoje zdravlje kako bi mogli osigurati privremeni posao u zapadnoeuropskim zemljama, bilo u poljoprivredi ili u sektoru prerade mesa. To nije bila slučajnost ili neuobičajena situacija uzrokovana pandemijom. Umjesto toga, ona je određena povijesnim nesrazmjerom odnosa jezgre i periferije unutar EU-a i neravnomjernim razvojem na kojem počiva cijela Unija. To je također ukazalo na ulogu Istočne Europe kao rezervoara jeftine i dostupne radne snage. Pandemija je samo nedvosmisleno razotkrila ovu već tri desetljeća prisutnu stvarnost.
Biti radnik u Istočnoj Europi
Riječ je o sustavnom pitanju koje zaslužuje teorijsku i političku pozornost jer je u središtu glavnih problema EU. No, želio bih ovdje napraviti korak dalje i još jednom zakomplicirati sliku usredotočujući se sada na radne odnose na Istoku. Sliku izmučenih radnika (ponekad dovedenih do točke ropstva) iz istočnoeuropskih zemalja na radu u zemljama jezgre trebalo bi nadopuniti analizom radnih odnosa u istočnoeuropskim zemljama. Nedavni val događaja u Rumunjskoj oslikava brutalnu sliku.
Općepoznato je da su radnici u Istočnoj Europi manje plaćeni, duže rade, uživaju manje slobodnih dana, imaju manje radnih prava i nižu zaštitu sindikata nego njihovi kolege na zapadu. Osim što su s implementacijom neoliberalnih politika krenule ranije od ostatka kontinenta, istočnoeuropske države također su bile žešće u napadu na rad i radna prava. Ovo je bio nužan korak kako bi se komunističko nasljeđe ostavilo iza sebe i kako bi se otvorio put izravnim stranim ulaganjima u regiji. Dakle, danas je povrat ulaganja u Istočnu Europu veći od prosjeka EU, u velikoj mjeri zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi čija je produktivnost značajno veća od troškova njihova rada.
Dakle, općenito gledano, biti radnik u Istočnoj Europi već je prilično loša sudbina. Situacija postaje sumorna za one na niskim i nekvalificiranim položajima, posebno na privremenim ugovorima i u ruralnim područjima u kojima je plaćene poslove teško pronaći, a i oni koji postoje obično su jedva dovoljni za golo preživljavanje. Ostavljajući po strani strukturne pritiske, jedan od razloga što mnogi radnici u Rumunjskoj “radije” odlaze na zapad nisu samo veća plaća, već i bolji uvjeti rada i predvidivost isplate. Ukratko, ma koliko loši bili uvjeti na Zapadu, veće su šanse da su bolji nego kod kuće. Rumunjsku odnedavno potresa val dokazanih slučajeva radničkog ropstva, a očekuje se da će se to povećati nakon što se post-epidemijska ekonomska situacija dodatno pogorša.
Pojava ropstva
Godine 2016. policija je uhitila 38 osoba u Berevoesti, siromašnom ruralnom području 170 kilometara sjeverno od Bukurešta pod sumnjom da je otela i porobila preko 40 ljudi, uglavnom siromašnih i beskućnika te maloljetnika. Držali su ih u lancima i općenito teškim uvjetima te su ih prisiljavali na obavljanje najtežih poslove i na obrađivanje zemlje. Većina je također bila seksualno zlostavljana. Ono što je u ovom slučaju bilo upečatljivo je sudioništvo ostatka zajednice koji je bio svjestan što se događa, ali je odlučio šutjeti. Također, kazna zatvora na koju su robovlasnici osuđeni preniska je u usporedbi s težinom njihovog zločina, što je činjenica koja mnogo govori o tome da lokalne vlasti ne poštuju radna prava i slobodu uopće.
Sličan slučaj izbio je u javnost prije nekoliko tjedana, ovaj put u sjeverozapadnom gradu Baia Mare. Krivac je bila obitelj u obližnjem selu koja je otimala beskućnike s gradskih ulica ili jednostavno lažnim obećanjima mamila siromašne ljude koji očajnički traže posao, a zatim bi ih prisiljavali da rade na selu na teškim poljoprivrednim poslovima. Njihove žrtve su također bile vezane lancima i prema njima se postupalo izuzetno loše.
Baia Mare je zloglasna u Rumunjskoj zbog svog fašističkog gradonačelnika koji je izgradio zid oko romske četvrti kako bi spriječio stanovništvo da izađe van. Potom je zamolio desetak umjetnika da prekriju zid svojim slikama, sa strane “bijelog” stanovništva, naravno. Gradonačelnik je poznat po rasističkim primjedbama i segregacijskim gradskim politikama. Nevjerojatno, ali uspio je pobijediti na posljednjim izborima s preko 75% glasova, i to dok je sjedio u zatvoru, čekajući suđenje zbog optužbi za korupciju. Neposredno prije uhićenja spomenutih vlasnika robova, gradonačelnik je nametnuo prisilni rad beskućničkom stanovništvu grada. Okupio ih je u društvenom centru i natjerao ih da rade u zajednici. Dugogodišnji prezir prema siromašnima, za koje se smatra da su nedostojni korisnici socijalnih usluga, pomiješan s rasnim predrasudama, kulminirao je porobljavanjem dijela stanovništva na nekoliko dana, a sve uz pomoć lokalne policije.
Prenošenje rasizma dalje prema istoku
Rasizam i ksenofobija bili su prisutni u najmanje dva nedavna slučaja u kojima su sudjelovali strani radnici. Zbog masovne migracije radne snage, nedostatak u nekim sektorima mora biti pokriven uvozom radnika iz inozemstva. To je bio slučaj s poznatom građevinskom firmom u Bukureštu koja je za svoje projekte dovela 200 vijetnamskih radnika. Radoznali lokalni novinar dokumentirao je grozne životne uvjete tih ljudi natrpanih u barake na periferiji Bukurešta koji su živjeli bez osnovne udobnosti i tople vode. Uz to, njihova svakodnevna nadnica bila je sitnica, dok se hrana gotovo u potpunosti sastojala od riže. Radnici koji su razgovarali s novinarom odmah su otpušteni i poslani kući, kako bi se ostale obvezalo na šutnju pod ucjenom gubitka i takvog radnog mjesta.
Nekoliko dana prije prestanka karantene, otkriveno je da je nekoliko radnika iz Šri Lanke, zaposlenih u tvornici odjeće u Botosaniju, gradu na sjeveroistoku zemlje, zaraženo koronavirusom. Ušli su u karantenu i ubrzo je njihovim stopama krenulo još 36 radnika, njihovih sunarodnjaka. Uprava tvornice odmah je nakon toga otpustila sve radnike iz Šri Lanke i isplatila im samo djelić onoga na što su imali pravo. Uz nemoguće uvjete za rad i bez vanjske podrške, radnici su se morali oslanjati na minimalnu količinu pomoći koju je država osiguravala ljudima u karanteni. Nakon što su izašli iz karantene, nekoliko dana bili su zarobljeni u zračnoj luci u Bukureštu jer nije bilo letova za njihovo odredište. Situacija je brzo eskalirala i rumunjsko Ministarstvo rada moralo je intervenirati kako bi pronašlo posao za nekoliko desetaka osoba zarobljenih u Rumunjskoj.
Čini se da se ljudi iz Šri Lanke ne provode ugodno u Rumunjskoj. Ranije ove godine, gradonačelnik i svećenik male županije u dijelu Transilvanije u kojoj dominiraju Mađari, poveli su pobunu protiv tvornice za proizvodnju kruha, jer je zapošljavala dva proizvođača kruha sa Šri Lanke. Za seljane, podjednako rumunjske i mađarske, njih dvojica bili su prijetnja jer su bili crniji i nisu kršćani. Srećom, u ovom slučaju vlasnik pekare nije se povinovao zahtjevima mještana i nastavio ih je zapošljavati.
Ovo je samo nekoliko snimaka iz sve složenije dinamike rada u Istočnoj Europi koji odražavaju razvoj događaja drugdje na kontinentu. Kao što su Rumunji i drugi istočni Europljani poniženi, prodani i izloženi trgovini i porobljavanju u Španjolskoj, južnoj Italiji ili drugim dijelovima jezgre EU-a, slični se procesi odvijaju i kod kuće, samo su ovdje žrtve siromašni, Romi ili strani ne-bijeli radnici. To je replikacija utrke do dna, što je rezultiralo stalnim pojeftinjenjem radne snage na cijelom kontinentu, zajedno s pogoršanjem uvjeta rada. Poslodavci koriste ove razlike u svoju korist, bez mara za društveno dobro, i na taj način proširuju inherentnu konkurenciju između domaćih i stranih radnika koji ne mogu pronaći zajedničke osnove za kolektivno djelovanje. Kao rezultat toga, radna snaga je i dalje fragmentirana i lišena prava, što se ogleda i u slučajevima ropstva. Razarajući učinci pandemije COVID-19 neizmjerno će pogoršati stvari. Procjenjuje se da je milijun rumunjskih radnika izgubilo posao tijekom lockdowna, a još milijun Rumunja vratio se kući nakon proglašenja karantene u zapadnim ekonomijama. Ovo je društvena bomba koja će poslati šrapnele u svim smjerovima. Nadamo se da će jedan od smjerova biti prijeko potreban radnički ustanak.
S engleskog prevela Andrea Milat