Netom nakon izbijanja pandemije koronavirusa analogija se nametala sama od sebe. Posrijedi je kriza globalnih razmjera, radi se o svojevrsnoj “osveti prirode” i iziskuje koordiniranu reakciju. Sve češće je globalnim medijskim kanalima cirkulirao izraz – generalna proba. Za konačni “obračun” na ovom planetu, a to su klimatske promjene i njihovi učinci. Smatralo se da nas pandemija na neki način može pripremiti na to da mislimo unaprijed i da mislimo zajedno. I na ovom mjestu smo vukli paralele o mogućim lekcijama s obzirom na to da nas način zaraze “podučava” vježbanju solidarnosti projiciranoj u budućnost.
Naime, tijekom pandemije se učinci solidarnosti i skrbi za zajednicu koji se ostvaruju putem socijalne distance ne vide odmah. Treba proći nekoliko tjedana da se broj zaraženih spusti i da se širenje zaraze obuzda. Također, nema individualnog načina borbe: svi moraju pridonijeti. Dakle, slično kao i u slučaju zaustavljanja klimatskih promjena, samo u kraćem vremenskom trajanju. Borba protiv klimatskih promjena, tj. faktora koji utječu na nastanak tih promjena, je još “dosadnija”. Trebaju proći godine da se prepoznaju učinci. Međutim, izgleda da generalna proba nije uspjela i da lekcije nisu naučene. Prešli smo 10 milijuna zaražanih i 500.000 mrtvih, a protekli dani bilježe rekorde rasta. Razlog svakako nije dosada. Već ekonomija. Kao i u slučaju klimatskih promjena.
Većina se zemalja u prvom naletu virusa odlučila za lockdown, a uspjesi su varirali, prvenstveno ovisno o tajmingu odluke, ali i nekim drugim faktorima. No, kako je broj zaraženih padao, a broj nezaposlenih rastao, počelo se špekulirati o daljnjim metodama borbe protiv širenja virusa kada mjere popuste. U većini zemalja je usvojen stav da drugog lockdowna takvih razmjera neće biti. Prvenstveno jer ekonomija ne može pretrpjeti još jedan takav šok. Takav se stav branio i novim znanstvenim saznanjima o ponašanju i djelovanju virusa. Argument glasi da se na samom početku moralo posegnuti za radikalnim mjerama jer je virus bio totalna nepoznanica. Danas pak znamo mnogo više i na raspolaganju su nam drukčije metode borbe. To je sigurno istina, no teško se oteti dojmu da argumentu na uvjerljivosti više daju ekonomski zahtjevi nego sam znanstveni napredak.
Drugim riječima, sve je izglednije da ćemo se naprosto naviknuti na “novu normalnost” u kojoj spašavanje života više nije prioritet. I nije ta navika nekakav moralni poraz sviju nas. Sasvim su uvjerljive teze da ekonomija ne može “izdržati” drugo zatvaranje i da bi posljedice bile pogubne, čak i u zdravstvenom smislu za svu armiju nezaposlenih. Međutim, problem ne leži u moralnoj kalkulaciji: je li štetnija bolest ili “lijek”? Pravi problem leži u prirodi same ekonomije koja ne može izdržati takve pritiske. Ne postoji neka apstraktna Ekonomija već postoje razne ekonomije s različitim odnosima moći i kapacitetima djelovanja. Za ovu ekonomiju koju nazivamo kapitalističkom i čijim se zahtjevima povinujemo je jasno da ne može efikasno funkcionirati u ovim uvjetima. Međutim, možda bi se moglo postaviti pitanje o promjeni ekonomskih principa koji bi nas lišavali moralnih kalkulacija.
Ista stvar vrijedi i za klimatske promjene. Bez promjene ekonomskih odnosa bit ćemo ostavljeni na milosti i nemilost individualnim moralnim procjenama. Koje nikakvog relevantnog učinka ne mogu imati. Dakle, generalna proba nije uspjela, ali smo još jednom naučili što je jezgra problema.