Paulo Gregorović bivši je novinar Glasa Istre, a sadašnji regionalni povjerenik Sindikata novinara Hrvatske za Istru. Široj javnosti najpoznatiji je upravo kao dugogodišnji novinar Glasa Istre i sindikalist posvećen borbi za radnička prava. Iza njega je više od dva desetljeća novinarske karijere i dugogodišnje praćenje poslovanja pulskog brodogradilišta Uljanik. O toj je temi pisao sve do 2012. godine kada biva cenzuriran, odnosno urednici te novinarske kuće zabranjuju mu pisanje o Uljaniku, a 2018. dobiva i otkaz. Kratko je potom 2019. o Uljaniku pisao za Deutsche Welle. U jeku predizborne kampanje Uljanik je ponovno tema na kojoj razne opcije pokušavaju skupiti bodove. Dok HDZ – nacionalni predvodnik deindustrijalizacije i privatizacije – najavljuje ponovno pokretanje proizvodnje putem tvrtke Uljanik brodogradnje 1856., IDS ustraje u svojoj već pomalo izlizanoj retorici “pranja ruku”. Ususret izborima, u razgovoru s Gregorovićem prisjećamo se nekih ključnih momenata za sudbinu Uljanika.
“Privatizacija kao isključivo jamstvo nastavka proizvodnje, očuvanja djelatnosti i radnih mjesta” – tvrdnja je to Uljanikove uprave koja stoji u dokumentu iz 2009. godine, a koju spominješ jednom radijskom intervjuu. To se, kako vidimo, nije dogodilo, a Uljanik su zapravo privatizirali direktori. O čemu se radi?
Ovako kako je formulirano pitanje stječe se dojam da je tematika vrlo kompleksna, ali zapravo je jednostavno za razumjeti. Model privatizacije Uljanika iz 2013. već se dogodio početkom 90-ih godina na primjeru Uljanik Plovidbe. Tada su menadžeri brodogradilišta sebi prepisali većinski paket dionica “zlatne koke” iz portfelja Uljanika. To su pravdali kompenzacijom za naknade koje si nisu isplatili za vođenje brodogradilišta. Da su na tom poslu kompenzacije profitirali menadžeri, a ne brodogradilište bilo je vidljivo već nakon nekoliko godina kada je država sanacijom spasila državni Uljanik, a istovremeno je privatna brodarska kompanija Uljanik Plovidba isplaćivala višemilijunske dividende svojim dioničarima – najviše su dakako dobili direktori Uljanika koji su istovremeno stvarali višemilijunske gubitke u vođenju brodogradilišta i svih ostalih povezanih državnih tvrtki.
Kada su po sili zakona na Zagrebačku burzu uvrštene dionice državnog Uljanika i privatne Uljanik Plovidbe vidjela se prava vrijednost jer je “mala” Plovidba sa 30-ak stalno zaposlenih radnika vrijedila više od velikog Uljanika koji je zapošljavao više od 3.000 radnika. Menadžeri Uljanika su preveslali i državu i sve radnike kada su preuzeli većinski paket Plovidbe, a to je očito bila namjera i s privatizacijom Uljanika jer su radnici-mali dioničari davali punomoći svojim šefovima da vode poduzeće. A šefovi ko šefovi – brinuli su kako javno i državno pretvoriti u privatno.
Zanimljiva je nemogućnost malih dioničara da utječu na odluke. A usto, nemaju ni svoje predstavnike u nadzornom odboru. Mnogima, kad je eskalirala kriza u Uljaniku, nije bilo jasno kako je moguće da su se mali dioničari našli u takvom prostoru bez manevra. Možeš li se osvrnuti na to?
Mali dioničari-radnici bili su previše okupirani zaradom plaće kako bi podmirili mjesečne troškove. Uostalom, bili su zavedeni pričama o povijesti firme koja je opstala više od 150 godina. I nadali su se da će nove generacije menadžera njima omogućiti blagostanje, a kakvo je doživjela ona generacija koja je 70-ih i 80-ih, putem Uljanika, jeftino stekla stan ili kuću.
Također, smatraš da se u slučaju Uljanika radi o tipičnoj Ponzijevoj shemi. Možeš li to pojasniti, osvrnuti se na uloge donedavnih menadžera, spominješ i izostanak nadzora?
U klasičnoj Ponzijevoj shemi ulagači investiraju novac privučeni najavama visokih prinosa, ali samo prvi koji unovče izvuku glavnicu i zaradu, ostali ostaju bez svega. U Uljanikovoj Ponzijevoj shemi brodovlasnici ugovore gradnju novih brodova privučeni najavama isplativih gradnji. Temeljem tih ugovora Uljanik prima državna jamstva za dobivanje kredita kojim se financira gradnja. Knjiga narudžbi se vrtoglavo punila novim najavama gradnji, a država je garantirala za milijarde kuna kredita odobrenih Uljaniku. No, brodogradilište je nenamjenski trošilo dobivan novac, pa naručioci nisu dobivali kaparirane brodove, a država je platila milijarde kuna jamstava jer Uljanik nije bio sposoban vratiti kredite. Jasno da su menadžeri, u prvom redu Gianni Rosanda, bili nagrađeni za to – ugovaranje poslova, ali nisu snosili nikakvu odgovornost za to što nisu osigurali realizaciju tog posla.
Nadzor? Zar je postojao nadzor? Pa čovjek koji ih je trebao nadzirati, Vladimir Žmak, 90-ih je bio glavni akter privatizacije kao čelni čovjek Hrvatskog fonda za privatizaciju u Istri.
Nakon što sam prije nekoliko godina pogledao film Enron, o propasti velikog američkog energetskog diva, shvatio sam da Enron mi imamo u svom dvorištu – pogotovo po pitanju nadzora.
Prije dvije godine izjavljuješ da se nadaš da će mali dioničari smijeniti menadžere “kriminalce iz Uljanika”, i da će se pronaći način da se nastavi kvalitetna i isplativa gradnja brodova. Što možeš reći danas?
Nadam se da nisu zakasnili i da će pronaći način da se nastavi gradnja brodova.
Nedavno su neki članovi SZOBU-a (Stožer za obranu Uljanika) podržali HDZ u predizbornoj utrci. HDZ je unazad dva tjedna u jeku predizborne kampanje najavio ponovno pokretanje proizvodnje u Uljaniku putem Uljanik Brodogradnje 1856. Kao netko tko godinama prati ovu tematiku, kako bi prokomentirao te najave?
Ja sam shvatio da je poznati uljanikovac Samir Hadžić podržao HDZ-ovu kandidatkinju Ilirjanu Croatu Medur, a za koju je rekao da se najviše angažirala oko pokretanja Uljanika. Tada je dodao da ga ne zanimaju stranke, nego osobe koje će im pomoći da pulsko brodogradilište ipak bude na neki način spašeno.
Što se tiče najave ponovnog pokretanja proizvodnje u Uljaniku putem Uljanik Brodogradnje 1856 smatram da je vrijeme prije izbora onda kada ljudi u svašta vjeruju. No, kada prođu izbori suoče se s realnošću. Volio bih ponovno čuti tu najavu od budućeg premijera, nakon izbora.
U više navrata ti je zabranjivano pisati o Uljaniku. Primjerice, u kolovozu 2012. neposredno prije no što je na skupštini trebalo izglasati povjerenje upravi koja gomila gubitke. Ističeš da urednik tada staje na stranu takve uprave, a ne javnog interesa koji si zastupao svojim novinarskim radom. Praksa izvještavanja o Uljaniku u Glasu Istre svodi se na plasiranje serviranih izvještaja, bez konkretnog istraživačkog, pa čak i novinarskog rada. Od 2018. nisi više zaposlen u toj kući ali ukazuješ na to da Glas Istre angažira vanjskog (honorarnog) suradnika za izvještavanje o Uljaniku, kojeg nazivaš “PR novinarom”. Možemo li u slučaju Uljanika Glas Istre smatrati svojevrsnim saveznikom u propasti, jer uloga medija nije zanemariva?
Nije Glas Istre bio jedini medij u Istri. Radili su tu brojni dopisnici nacionalnih medija: Jutarnji list, Večernji list, La voce del popolo, 24 sata, potom radija i televizije te portali. Ali njihovi novinari nisu zagrebli ispod priče koju su javnosti prodavali menadžeri Uljanika. Sjećam se novinara koji su prije mene pratili Uljanik. Sve se svodilo na izvještavanje o uspješnoj gradnji brodova i naglašavanju onih politika koje su direktori Uljanika u javnosti isticali.
Zašto sam ja bio jedini novinar koji je u tekstovima uspoređivao gubitke od nekoliko stotina milijuna kuna u državnom Uljaniku sa stotinama milijuna kuna zarade u privatnoj Uljanik Plovidbi? Zato što je to bilo očito i nisam bio opijen ugledom Uljanikovih direktora, od Karla Radolovića nadalje. Moja je sreća bila što je tadašnji većinski vlasnik i direktor Glasa Istre, Željko Žmak, bio na strani čitatelja i potrebe da javnost bude točno informirana te pritom trpio pritiske i napade menadžera Uljanika i politike bliske Uljaniku. Sljedeći vlasnik i direktor Glasa Istre, Albert Faggian, nije bio naklonjen čitateljima i interesu javnosti. Zato mi je već nakon šest mjeseci od preuzimanja Glasa Istre najavio da bih mogao dobiti otkaz zbog istraživanja koje radim, a pritom spomenuo moj način pisanja o Uljaniku, između ostalog. Na koncu, dvije godine od te prijetnje zabranio mi je, posredstvom glavnog urednika Ranka Borovečkog, pisanje o Uljaniku. Vjerujem da i u drugim nacionalnim medijima sjedi puno medijskih tajkuna, poput Faggiana, kojima je osobni interes ispred interesa čitatelja ili gledatelja ili slušatelja.
Brodogradilište Uljanik zauzima prostor na atraktivnoj lokaciji u Pulskom zaljevu, pogotovo ako se promatra kroz optiku gospodarstva svedenog na monokulturu turizma, a koje je odustalo od industrije i proizvodnje. Još 2007. godine prilikom dvojbene izmjene GUP-a upozoravalo se na bojazan da se Uljanik svede na marinu za popravak jahti, a tokom posljednja dva desetljeća županijski čelnici nisu skrivali namjere o “preseljenju Uljanika”. Zanimljivo je da dok se vladajuća stranka u ovoj županiji svojski trudi svu odgovornost za propast ovog industrijskog diva svaliti na državu, istovremeno Grad Pula raspisuje javnu nabavu (trenutno zbog korone obustavljenu) za izradu Razvojne strategije Grada Pule. Upada u oči kako se gotovo isključivo traže stručnjaci iz turističkog sektora te je naglasak na prenamjeni područja Uljanika. Kako to komentiraš?
Dovoljno je povezati nekoliko činjenica da se shvati stanje stvari. Predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić 2000. godine najavljuje preseljenje Uljanika. Potom, 2007. godine direktor Uljanik Plovidbe, Dragutin Pavletić obznanjuje da će konkurirati na natječaju za Brijuni Rivijeru, odnosno stjecanje pulskog priobalja oko Uljanika radi turističkog razvoja. Nakon toga tržišna vrijednost Plovidbe po prvi put dostiže rekordnu vrijednost od dvije milijarde kune, a svaki dionički portfelj direktora državnog Uljanika mjeri se u milijunima eura. Tada Danko Končar postaje jedan od najvećih dioničara Uljanik Plovidbe, a nakon nekoliko godina od države dobiva, putem koncesije, velik dio pulskog priobalja nasuprot Uljanika. Potom Končar angažira počasnog predsjednika IDS-a, Jakovčića, kao svog savjetnika i lobistu. Pred propast Uljanika Končar daje pozajmicu brodogradilištu od oko 100 milijuna kuna i kreće u stjecanje imovine Uljanika. Tek nakon pritiska javnosti Jakovčić napušta posao Končarovog savjetnika.
Nakon ove kratke kronologije dovoljno je reći – car je gol!