Već u nekoliko navrata posljednjih dana su novinari predstavnike Pametnog upitali kako to da nisu uspjeli dogovoriti koaliciju s političkom platformom Možemo. Očito smatraju prirodnim da te dvije opcije surađuju. Ivica Puljak, jedan od čelnika Pametnog, izostanak suradnje je obrazložio time da je Možemo otišlo previše ulijevo i pritom izrekao nekoliko neistina oko programskih zahtjeva platforme, poput nacionalizacije mirovina. Jasno je pritom bilo da se referira na sad već famoznu stavku iz kriznog programa Radničke fronte (RF) o “oduzimanju” štednje najbogatijima.
Ta se stavka počela često koristiti kao mehanizam za diskreditaciju platforme Možemo. U nedavnom izdašnom intervjuu na Telegramu stav oko štednje najbogatijih je bilo i ključno pitanje postavljeno Tomislavu Tomaševiću. On je naprosto to pitanje elegantno riješio i sveo problem na progresivno oporezivanje te uputio na daljnja objašnjenja koja je objavila Radnička fronta. No, čini se da forsiranje unutarkoalicijskih tenzija ne prestaje. Portal Index je jutros jedva dočekao prenijeti Facebook komentar Ive Špigela kojeg su predstavili kao jednog od osnivača platforme. On je ustvrdio da je ulazak u koaliciju s Radničkom frontom bio pogreška i da je stav o oporezivanju štednje isključivo stav RF-a, a ne i cijele koalicije. S obzirom na to da je Špigel suvlasnik poduzeća nije teško zamisliti zašto mu takve radikalne ideje nisu baš po volji.
No, individualni stavovi članova platforme ili pojedinih novinara nisu ključni. Ono što je itekako zanimljivo jest relativno rašireni stav da je platformi Možemo ideološki i politički bliskija stranka Pametno nego Radnička fronta. I sam sam u više navrata od različitih poznanika čuo da se dvoume za koga glasati – Pametno ili Možemo. Ili da bi glasali za Možemo, ali malo ih u odluci koči Radnička fronta. Pravo je, dakle, pitanje zašto obični ljudi i novinari u tim političkim opcijama vide sličnost. I zašto ih iznenađuje koalicija s Radničkom frontom. Da bi odgovorili na to pitanje valja krenuti iz suprotnog smjera. Naime, čini se sve razvidnijim da su Možemo i Radnička fronta – savršen par. I to upravo zato što si međusobno poništavaju sporne karakteristike.
Ukratko rečeno, Radnička fronta daje platformi Možemo prijeko potreban lijevi touch, a platforma RF-u dozu ozbiljnosti i političkih kapaciteta. Dakako, na razini javne percepcije. Zašto je platformi potreban lijevi touch? Iako su iz programa i izjava najeksponiranijih kadrova razaznatljivi lijevi stavovi, retorika i naglasci često ih prigušuju. Pogotovo kada se priča o ekonomiji. Očito je da se Možemo zalaže za lijeve vrijednosti u ekonomiji, ali one su uglavnom predstavljene kao vrijednosti do kojih se dolazi putem zagovaranja najracionalnijih opcija. I s kojima se svatko može složiti bez obzira na društveni položaj i klasnu pozadinu. Drugim riječima, do njihove realizacije se ne dolazi putem klasnog konflikta već javnog dijaloga, a jedinu smetnju predstavlja korupcija. Iako sadržajno presudno drukčiji, tako predstavljeni program i stavovi često ljudima sliče na bilo koju stranku koja se zalaže za beskompromisno rješavanje pitanja korupcije. Pa bilo to i Pametno.
Sasvim je očito svakom upućenom u političku scenu da brojni članovi platforme itekako dobro znaju da se političke realizacije ekonomskih vrijednosti ne odvijaju na takav način. Kao što je i sasvim očito da nezanemariv broj njihovih ljudi na koalicijskim listama ne dijeli lijeve, socijalističke stavove i ideje. To su ljudi kojima oznaka “zelena” u zelena ljevica ne predstavlja prilagodbu povijesnih zahtjeva ljevice suvremenom klimatskom okruženju, već više svojevrsni prigušivač lijeve “radikalnosti”. No, kako vrijeme odmiče i napadi iz liberalnog centra postaju sve snažniji, tako i autanje u lijevom smjeru postaje neizbježno. A ključnu ulogu tu igra Radnička fronta.
Kroz svoju kratku povijest Radnička se fronta susretala s drukčijim tipom problema u javnom prostoru od onih s kojima se nosi platforma Možemo. Oni su se samim nazivom stranke odmah autali i zbog toga si priuštili čitav spektar diskreditacija. Zanemarimo li one ustaške ili libertarijanske, te diskreditacije često nisu bile sasvim neutemeljene. Pored toga što si je na leđa natovarila demonizirano političko nasljeđe bivše države, Radnička fronta nije baš uspijevala uvjerljivo aplicirati marksističke poučke na suvremenu društvenu i političku stvarnost. Često su te aplikacije bile rigidne i nerafinirane, a bili su i skloni radikalnosti provokacije radi. Međutim, te nevolje s aplikacijom uglavnom nisu proizlazile iz njihovog nerazumijevanja marksističke ili socijalističke teorije već iz podcjenjivanja društvene stvarnosti i uloge RF-a u njoj. Naime, politička uvjerljivost lijevih ideja se prvenstveno zasniva na masovnosti onih koji ih zastupaju. U kontekstu u kojem mala stranka bez masovne podrške nastoji aplicirati te ideje one će nužno zvučati naivno, radikalno i divlje. Aplikacije mogu biti manje ili više suptilne, ali strukturna pozicija onih koji ih izvode presudno određuje njihove učinke.
Međutim, Radnička fronta nije odustajala od ishodišne političke ideje. Konkretan angažman oko brodogradilišta Uljanik i medijski uspješan projekt kandidature Katarine Peović na predsjedničkim izborima dali su im svojevrstan vjetar u leđa i pridonijeli političkom legitimitetu. Njihova programska analiza političkog i ekonomskog stanja u Hrvatskoj, s kojom se u presudnoj mjeri slažem, prilično je koherentna, ali i dalje ih bije glas neozbiljnih radikala. Nespretan iskorak s oduzimanjem štednje, inače sadržajno sasvim legitiman, dodatno je pridonio tom imidžu u javnosti. Također, često im se i s pravom spotiče previsoka razina samouvjerenosti u odnosu na političku snagu. Međutim, još nitko nije iznašao način kako stidljivo nuditi temeljitu političku transformaciju i pritom biti uspješan. Zato RF-u treba zahvaliti i čestitati na održavanju radikalne lijeve oštrice u javnom prostoru, koliko god se ponekad ne slagali s izvedbom.
Ono što sanira te probleme je upravo koalicija s platformom Možemo. Kao što smo već napomenuli, Možemo djelomično gaji taj tehnokratski imidž i promovira se kao platforma sazdana od članova koji su uspješni u svojim poljima. Vjerojatno bi većina ljudi bez obzira na političko opredjeljenje potpisala da Možemo ima kapacitete za voditi nekoliko ministarstava. I s pravom. Taj politički realizam koji se pripisuje platformi na neki način, putem koalicije, i “radikalnim” idejama Radničke fronte donekle priskrbljuje “pravo javnosti”. Stječe se dojam da dobivamo taj zdravi omjer “realizma” i “radikalizma” koji je nužan za prve iskorake ljevice. I zato punog srca izađite u nedjelju na izbore i zaokružite listu broj 3.