Zakon o minimalnoj plaći izglasan je u Makedoniji tek 2012. godine, a ove godine su na rasporedu sitne izmjene. Iako Zakon na nominalnoj razini predstavlja itekako poželjan iskorak razine radnih i socijalnih prava u Makedoniji, manjkavosti u samom Zakonu i njegovoj primjeni čine njegove učinke nedostatnima u odnosu na proklamirane ciljeve.
Opća deklaracija o ljudskim pravima u članku 23. kaže kako “svatko tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se prema potrebi dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite”.
Minimalna plaća je socijalna i ekonomska kategorija, jedno od dostupnih sredstava za borbu protiv siromaštva. Njezina je funkcija pružanje socijalne i financijske sigurnosti te osiguranje pristojnog životnog standarda, ponajprije najugroženijim i niskokvalificiranim radnicima. Drugim riječima, minimalna bi plaća radnicima trebala osigurati normalnu egzistenciju i trebala bi biti obaveza svakog poslodavca u zemljama gdje postoji institucija minimalne plaće. Općenito gledano, regulirana minimalna plaća bi uvijek trebala biti viša od najniže “tržišne” plaće u zemlji.
U Makedoniji je minimalna plaća prvi put uvedena u siječnju 2012., kao rezultat pregovaračkog procesa između tri predstavničke strane u Ekonomskom i socijalnom vijeću. U novom Zakonu o minimalnoj plaći, neto iznos mjesečne minimalne plaće propisan je na 8.050 denara (oko 131 euro), ili 39,6 posto lanjske makedonske prosječne mjesečne plaće.
Kako je objavila Vlada, sporazum o iznosu minimalne plaće postignut je pregovorima među predstavnicima Saveza sindikata Makedonije (SSM), Konfederacije slobodnih sindikata (KSS) i makedonske udruge poslodavaca, uz aktivno posredovanje vladinih predstavnika u Vijeću. Iako je Makedonija posljednja zemlja u regiji koja je uvela minimalnu plaću, to se ipak smatralo uspjehom budući da su pokušaji uvođenja takvog zakona u zemlji unazad prošlih 18 godina mahom neslavno propadali. U razdoblju između 1994. i 2006. u Makedoniji je pokrenuto nekoliko inicijativa i zahtjeva (uglavnom) sindikata, kojima se isticala potreba za Zakonom o minimalnoj plaći, no ta nastojanja nisu rezultirala uspjehom.
Slabosti zakona u ključnim pitanjima
Ovaj zakon o minimalnoj plaći ima nekoliko slabosti koje se tiču barem tri ključna pitanja: 1) trogodišnje razdoblje prilagodbe (2012.-2015.) za tri ekonomska sektora s najnižim plaćama (tekstilna prerađivačka industrija, proizvodnja odjeće te industrija kože i proizvoda od kože); 2) dogovoreni neto iznos minimalne plaće (u usporedbi s troškovima života) i 3) poštivanje zakona u praksi od strane poslodavaca.
Što se prvoga tiče, zakon o minimalnoj plaći određuje da je za 2012. neto iznos minimalne plaće 8050 denara (131 euro) za sve sektore osim za tri industrijska sektora: tekstilno-prerađivačku industrija, proizvodnja odjeće, kože i proizvoda od kože koji su već imali najniže plaće. Prema Zakonu o minimalnoj plaći, minimalna mjesečna neto plaća u ta tri sektora postavljena je na svega 6263 denara (101 euro), s trogodišnjim razdobljem prilagodbe minimalnim plaćama ostalih sektora, što znači da će ova tri sektora dosegnuti minimalnu propisanu neto plaću iz 2012. (8050 denara, 131 euro) tek 2015. Bitno je naglasiti da su u ova tri sektora 83,7 posto zaposlenika 2012. bile žene (34.196 žena od ukupno 40.875 zaposlenih), tako da je iznos minimalne neto plaće u ovim sektorima imao negativan utjecaj na (već velik) rodni jaz u plaćama, značajno povećan kod niskokvalificiranog radništva. Ovakvo pravno rješenje u Zakonu o minimalnoj plaći 2012. utjecalo je na 40.875 radnika, ili 8,6 posto ukupnih zaposlenika u zemlji.
Drugi problematični aspekt Zakona o minimalnoj plaći odnosi se na to može li neto iznos minimalne mjesečne plaće postavljen na 8050 denara (131 euro), odnosno 6263 denara (101 euro), osigurati radnicima pristojan životni standard s obzirom na troškove života u Makedoniji. U jednom empirijskom istraživanju provedenom ubrzo nakon uvođenja Zakona o minimalnoj plaći, procijenjeno je da bi donekle adekvatan iznos minimalne plaće u zemlji trebao biti 48 posto prosječne plaće, čime se implicira da bi propisani iznos od 131 eura trebao biti viši za otprilike 32 eura, i 2012. iznositi 163 eura.
S druge strane, ako usporedimo minimalnu plaću (131 euro) sa minimalnom sindikalnom potrošačkom košaricom koja iznosi oko 511 eura mjesečno (prosječni izračun za 2012.), možemo zaključiti da čak ni dvije minimalne plaće ne mogu pokriti osnovne troškove života u ovoj zemlji. U tom je kontekstu važno objasniti da sindikalnu minimalnu potrošačku košaricu na mjesečnoj bazi izračunava Savez sindikata Makedonije, ona se temelji na službenim statistikama o troškovima života koje daje Državni ured za statistiku, a predstavlja minimum životnih troškova za četveročlano kućanstvo koje živi u 50 kvadratnih metara stambenog prostora i posjeduje automobil.
Također možemo usporediti minimalnu plaću s pragom rizika od siromaštva (linijom siromaštva) za kućanstvo s dvoje odraslih i dvoje djece mlađe od 14 godina. Zadnji dostupni podaci su za 2011. godinu, kad je mjesečna linija siromaštva za kućanstvo bila 11.146 denara (oko 181 euro) , iz čega proizlazi da obitelj u kojoj oba odrasla člana zarađuju minimalne plaće živi u stalnom riziku od siromaštva i socijalne isključenosti.
Treća važna manjkavost Zakona o minimalnoj plaći odnosi se na to koliko poslodavci u praksi poštuju taj zakon. Prema Zakonu o minimalnoj plaći (članak 6.), ako inspekcija rada utvrdi da poslodavac krši zakon, poslodavca će se pozvati na edukacijski tečaj, kojem može i ne mora pristupiti, a u oba će se slučaja zaključiti da je edukacija obavljena. Ako inspektori opet uoče da je poslodavac i nakon edukacijskog tečaja nastavio s kršenjem zakona, tada mogu podnijeti zahtjev za tužbu koji mora odobriti Komisija, te će se sudski postupak pokrenuti ako komisija prihvati taj zahtjev. Na kraju postupka, ako se prepozna i dokaže kršenje Zakona o minimalnoj plaći, poslodavac mora platiti kaznu između 6000 i 7000 eura. Ta duga procedura otežava položaj radnika i negativno utječe na učinkovitu provedbu zakona.
U posljednje dvije godine, otkako je uveden Zakon o minimalnoj plaći, povremeno su se javno komentirali najčešći slučajevi kršenja Zakona. U jednom od slučajeva poslodavci su radnicima isplaćivali minimalnu plaću propisanu zakonom, no već drugi dan radnici su “na ruke” trebali vratiti poslodavcima određeni dio minimalne neto plaće koju su primili dan prije.
Drugi spominjani tip kršenja zakona povezan je s poslodavcima koji su izbjegavali radnicima isplatiti dodatne naknade za prekovremeni rad, rad blagdanima i praznicima itd., tako što su ih umjesto toga uračunali u minimalnu neto plaću. Usprkos ovim “javnim tajnama”, ni kod jednog poslodavca nije registrirano kršenje zakona niti mu je određena novčana kazna.
Nove izmjene – bez značajnih poboljšanja
Izmjene Zakona o minimalnoj plaći donesene su početkom 2014. godine, nakon što su se o njima složile tri reprezentativne strane Ekonomskog i socijalnog vijeća. Te izmjene obuhvaćaju trogodišnji plan malih povećanja minimalne neto plaće, počevši od ožujka 2014. Propisana minimalna plaća za 2014. tako bi bila 8.800 denara (143 eura – 12 eura više nego minimalna plaća u 2012./2013.), za 2015. godinu 9.590 denara (13 eura više u usporedbi s 2014.), a za 2016. godinu 10.080 denara (163 eura – porast od 8 eura naspram minimalne plaće u 2015.).
Radnici u tekstilnoj prerađivačkoj industriji, proizvodnji odjeće i industriji kože i proizvoda od kože, opet su stavljeni “na čekanje” budući da promjene u Zakonu o minimalnoj plaći za ta tri sektora znače nastavak procesa prilagodbe njihovih minimalnih plaća s onima drugih ekonomskih sektora. Radnicima tih triju sektora, iznos minimalne plaće od 163 eura bit će dostupan tek 2018., dvije godine kasnije nego ostalim radnicima u zemlji.
Nedavno, u listopadu 2014., objavljen je drugi prijedlog izmjena Zakona o minimalnoj plaći, koji je pripremilo Ministarstvo rada i socijalne politike. Predložene promjene sadržavaju više kazne za poslodavce koji krše Zakon. Kazne bi bile 2000 eura više od onih iz 2012. U slučajevima dokazanog ponovnog kršenja zakona od istog poslodavca unutar iste godine, kazne bi bile 3000 eura veće u usporedbi s onima iz 2012. Osim viših kazni, ove predložene izmjene Zakona o minimalnoj plaći ne nude nikakvu supstancijalnu pozitivnu promjenu kad ih se usporedi s prethodnim Zakonom. Članak 6 Zakona o minimalnoj plaći, gore objašnjen, prema prijedlogu izmjena Zakona nije njima obuhvaćen, te stoga gore iznijeta kritika i dalje vrijedi.
Učinke izmjena Zakona o minimalnoj plaći tek treba ocijeniti, no usporedimo li nove promjene s navedenim slabostima Zakona o minimalnoj plaći iz 2012., čini se da glavni problemi i dalje ostaju.
S engleskog prevela: Mirna Šimat