Prva stvar koja upada u oči prilikom sagledavanja jučerašnjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj je rekordno niska izlaznost. Tek 46,9% birača se odlučilo dati svoj glas jednoj od ponuđenih opcija. Vjerojatno se dio razloga može pripisati pandemijskim okolnostima, ali očito je posrijedi dodatni dokaz slabljenja povjerenja u (visoku) politiku kao prostor za rješavanje problema. Tome definitivno nije razlog nemogućnost elektroničkog glasanja ili “sabotiranje” referenduma, kako tvrdi desnica, ponajviše Most. Riječ je o trendu koji je vidljiv svugdje u Europi. Nikakvo samozavaravanje o navodnom predstavljanju narodne volje, kako si često ta ista desnica tepa sama sebi, tu ne može pomoći.
Što se tiče samih rezultata, ponajviše odskače uvjerljiva pobjeda HDZ-a nad koalicijom predvođenom SDP-om. Pogotovo u kontekstu predizbornih anketa koje su predviđale podjednake šanse za relativnu pobjedu. Pored anketa, osipanje kladioničarskog kredibiliteta doživio je i ešalon liberalnih kolumnista najutjecajnijih medija. Problem njihovih prognoza ticao se učinka ponovnog širenja koronavirusa netom prije izbora i politizacije Stožera. Oni su smatrali da se time bitno umanjuju šanse HDZ-a. Pogotovo nakon famoznog teniskog turnira u Zadru. Međutim, previdjeli su da povratak virusa HDZ-u zapravo odgovara jer se mogu pozivati na uspješnu reakciju u ožujku. Kao što su previdjeli u svojim zapjenjenjim reakcijama na sve što Andrej Plenković kaže da je on potukao unutarstranačku desnicu na izborima i da sasvim kontrolira stranku. Toliko da komotno na liste stavlja i one koje je porazio.
Za razliku od predsjednika SDP-a Davora Bernardića koji je sastavljanje lista iskoristio za obračun s neistomišljenicima, bez obzira na njihovu eventualnu popularnost u biračkom tijelu. Ali to nije ključan razlog debakla njegove stranke. Prisjetimo se da je ne tako davno SDP u ispitivanjima javnog mnijenja tavorio debelo ispod 15% podrške. Povratak na relevantne razine zasnivao se isključivo na dva faktora: kampanji Zorana Milanovića za predsjedničke izbore i prigušenom javnom pojavljivanju Davora Bernardića. U tom se periodu zapravo Milanović isprofilirao kao “vođa” stranke. Međutim, u predizbornoj kampanji morao se pojaviti i Bernardić. Kao i čitava plejada SDP-ovih kadrova za koje je teško procijeniti jesu li dosadniji ili gluplji. SDP cijelo ovo vrijeme samo igra infrastrukturnu ulogu stranke za ljude koji se protive HDZ-u i desnici. Bez ikakve programske privrženosti. I to je njihov jedini domet. No, i taj je domet jalov kad vjerojatno nezanemarivom broju glasača SDP-a Plenković zvuči kao uvjerljiviji oslonac stabilnosti liberalne demokracije od Bernardića.
Što se pak tiče ostatka pretendenata, najveći uspjeh, s obzirom na predviđanja i predizborne kapacitete, ostvarila je takozvana zeleno-lijeva koalicija sa sedam mandata. Očekivano, najbolji rezultat su ostvarili u Zagrebu, ali priličan uspjeh je ostvaren i u 8. izbornoj jedinici koja obuhvaća Istru i Kvarner. Uspjeh, dakako, proizlazi iz angažmana u zagrebačkoj Skupštini, ali i pokazuje da se ljudi baš i ne plaše toga da im netko “oduzme” štednju koju nemaju. Tek se trebaju napraviti analize biračkog tijela zeleno-lijeve koalicije, ali prilično je vjerojatno da ne stoji ona brzopotezna teza da se radi o “krađi” SDP-ovih glasova. Prema zapažanjima ljudi iz biračkih odbora u Zagrebu, koji doduše spadaju u anegdotalne dokaze, na izbore je izašao priličan broj mladih ljudi za koje se, s obzirom na rezultate, pretpostavlja da su glasali za zeleno-lijevu koaliciju. Nema još dokaza za takve tvrdnje, ali s obzirom na politički ambijent grada Zagreba, takve špekulacije djeluju uvjerljivo.
Također, rezultat koalicije je teško odvojiti od uočenih političkih trendova u državi proteklih nekoliko godina. Iako desnica dominira javnim prostorom i izbornim rezultatima, ne smije se zaboraviti da su najmasovniji politički događaji u protekloj petoljetci bili prosvjedi za kurikularnu reformu u periodu prve vlade HDZ-a i Mosta i štrajk prosvjetara. Prvi je bio zapravo bunt protiv ekstremno desne vlade, a štrajk i prije svega opća podrška štrajku, bili su jasan znak da se narod zaželio zagovaranja radničkih politika i društvene solidarnosti. Ne proizlazi mehanički iz tih trendova uspjeh koalicije, ali očito je da im je društvena i politička atmosfera išla na ruku. Doduše, malo je preuzetno govoriti o općoj atmosferi na taj način u kontekstu u kojem više od pola ljudi nije glasalo. Također, tek treba vidjeti kako će se uspjeh “realizirati” u Saboru s obzirom na kadrove koji su ušli. Hoće li, primjerice, Bojan Glavašević “solirati” ili će “držati liniju”, kakva god bila? I što napraviti s predstojećim lokalnim izborima u Zagrebu na kojima se očekuje gradonačelnička kandidatura Tomislava Tomaševića i sad već prilične šanse za pobjedu? Valja istaknuti da je u Sabor ušla i kandidatkinja Radničke fronte, što znači da će presudni koalicijski balans opstati.
Sutra donosimo opsežniju analizu izbora iz pera Nikole Vukobratovića, s naglaskom na razloge uspjeha Andreja Plenkovića, a za kraj samo istaknimo da bez obzira na to tko u koaliciji s HDZ-om bude sačinjavao novu vladu, čeka ga vruća jesen i prilično gadna ekonomska kriza. Nezahvalno je špekulirati o opstanku nove vlade, ali problemi s kojima će se suočavati zeleno-lijevoj koaliciji nude prostor za dodatni rast.