Stvarne i opipljive promjene u obliku boljeg socioekonomskog položaja radničke klase trebat će čekati neko vrijeme, no, da je novoizabrana zeleno-lijeva koalicija predvođena platformom Možemo i Radničkom frontom, već zaslužila naše povjerenje, pokazalo se sinoć u redovnoj večernjoj političkoj emisiji Otvoreno na HRT-u.
Tamo je standardno, mahom muško društvo, samozadovoljno i samouvjereno u svoje prvoloptaške doskočice, sinoć razbila Sandra Benčić, novoizabrana saborska zastupnica iz zeleno-lijeve koalicije i članica platforme Možemo. Ako niste nikada ranije čuli za nju, ona je ona jedna od aktivistica s kraja devedesetih koja je nakon otkrivanja afere špijuniranja novinara i aktivista, ostala ustrajna i tužila državu do kraja, dok na kraju nije pobijedila protiv represivnih aparata. Da je to bila žestoka borba, jasno pokazuje podatak da je od desetaka nelegalno prisluškivanih ljevičara (novinara i aktivista) u zemlji, samo Sandra Benčić ustrajala s tužbom do kraja. Ona je izrazito otporna na pritiske, naviknuta plivati protiv struje, stoga je i bilo za očekivati da će u svom prvom službeno ravnopravnom srazu s muškim kolegama saborskim zastupnicima ispuniti očekivanja. U 60 sekundi govora, koliko je dobila prostora nakon dvadesetominutnog natjecanja u pišanju u dalj, Benčić je odgovorila na napade bivšeg HDZ-ovog ekstrema, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je sada u svojoj radikalno desnoj stranci nepamtlijva imena, HDZ-ovskog saborskog šefa Branka Bačića te onog novog intelektualnog profilera Mosta, onog jednog vječnog docenta s talijanistike, koji se još jučer rugao “vječnim studentima”.
U takvoj atmosferi, navikli smo da na HRT-u čujemo samo šovinističke argumente, pseudologičke zavrzlame koje samo zvuče točno, no analiziraju li se podrobnije, otkrivaju se kao tek obični spinovi izvučeni iz konteksta. Sandra Benčić prva je u zeleno-lijevoj koaliciji dobila priliku da legitimno odgovara na napade s desna u udarnom terminu HRT-a. I najbolje od svega je što nitko radi toga što je ona govorila ne može dobiti otkaz. Nijednom novinaru emisija ne može biti ukinuta jer je pozvao nekoga s ljevice u emisiju i jer je taj ljevičar kazao stvari koje uprava HRT-a ne želi emitirati putem svojih radiovalova. Kvaliteta rasprave u Otvorenome naglo je skočila, pa su se tamo po prvi put, kao legitimne – a ne radikalne – pozicije mogli čuti antifašistički argumenti, a i riječ radnici vratila se na HRT na velika vrata, i još jednom ponavljam: nitko ne može radi toga biti sankcioniran. Iz medijske perspektive to je nevjerojatan “mentalni floss”.
Olakšanje je da od sada na dalje u svakoj iscrpljujućoj političkoj raspravi na HRT-u možemo čuti i svoje mišljenje, za koje se ne trebamo utjecati alternativnim medijima. Da na javnoj televiziji možemo čuti argumente koje inače čitamo samo u svojim tekstovima, ili čujemo samo na svojim sastancima, ili ponavljamo samo na svojim pivama i kavama, i da je to sada legitimna društvena pozicija, prva je ogromna promjena nakon što su zeleno-lijevi ušli u hrvatski Sabor. Po prvi put ikada u nezavisnoj Hrvatskoj, legitimno je da se lijevi argumenti čuju u udarnim mejnstrim emisijama. I Benčić pritom ništa nije zaboravila kazati, nije zaboravila na socioekonomski status, niti na političku ekonomiju koju gura Radnička fronta. Pored snage svega što je Benčić kazala, jeftini i promašeni napadi vječnog docenta s talijanistike, zaista, već su pali u zaborav. Gotovo je nevjerojatno da izbori tako brzo mogu promijeniti nešto toliko naizgled nevažno, a suštinski toliko bitno kao što je legitimacija lijevih stavova u mejnstrimu.