Pored trijumfalističkog likovanja nad Miroslavom Škorom u obliku sugestija da bi netko iz redova “manjinaca”, a možda čak i Milorad Pupovac, mogao dobiti ministarsko mjesto, glavna poruka izbornih pobjednika iz redova HDZ-a posljednjih dana ticala se porezne politike. Naime, tvrde da će se čvrsto držati obećanja iz predizbornog programa i krenuti u famozno porezno rasterećenje. I to čak neće ni čekati 1. siječnja naredne godine kako to uobičajeno biva s poreznim reformama već kreću odmah nakon konstituiranja Sabora i uspostave nove vlade. Za početak će se snižavati porez na dohodak, a za kasnije je najavljeno snižavanje i porez na dobit, a možda čak i indirektnih poreza poput onog na dodatnu vrijednost.
U Hrvatskoj se inače dohodak oporezuje po dvije stope. Za one s bruto plaćom iznad 30 tisuća kuna ta stopa iznosi 36%, a za one ispod 24%. Oni koji imaju plaće ispod 4 tisuće kuna bruto su oslobođeni plaćanja poreza na dohodak. Prema novom prijedlogu, dosadašnje stope će se smanjiti na 30 i 20%. Čim su promjene najavljene mediji su se bacili u izračune pa je svatko tko nije na mizeriji od 5 tisuća kuna bruto plaće mogao vidjeti koliko će mu plaća porasti nakon poreznih izmjena. Naravno, sretniji su ispali oni s većim plaćama jer je matematika naprosto tako htjela. Matematika je, za razliku od Radničke fronte i ostatka zeleno-lijeve koalicije – objektivna.
Pored toga što porezne izmjene nisu vodile nikakvog računa o ublažavanju društvenih nejednakosti, ni sama objektivna računica nije pretjerano uvjerljiva u kontekstu u kojem su zbog koronakrize proračunski prihodi osjetno opali. Oklada ministra financija Zdravka Marića zasniva se na pretpostavci da će niži porezi na dohodak i dobit potaknuti investicije, a time i zaposlenost, što će u krajnjoj liniji pridonijeti širenju porezne baze i stabilnim proračunskim prihodima. Logika nije sama po sebi problematična, spada u jednu od osnovnih fiskalnih kalkulacija, ali je krajnje upitno oslanjati se na nju u kontekstu trenutne ekonomske situacije i neizvjesnosti koja nam predstoji širom svijeta. Neće biti isuviše čudno ako matematičku “objektivnost” na kraju budemo morali tražiti u rezanju socijalnih transfera i javnih usluga.
Međutim, ni sam rast plaća nije osiguran odlukom o snižavanju poreza na dohodak. To je danas novinarima potvrdio i sam ministar Marić. Naznačio je da odluka u krajnjoj liniji ovisi o poslodavcu i podsjetio na izostanke učinka smanjenja PDV-a na cijenu nekih proizvoda te dodao: “Ja ću uvijek činiti sve što je u mojoj ingerenciji, jer nemamo mi tu neke mogućnosti prisile.” I tu je potpuno u pravu, država, osim kroz visinu minimalne plaće ne može nametati iznose koji će poslodavci isplaćivati. Može ih samo “usmjeravati” poreznim stopama. Marić, kao predstavnik države, bi vrlo rado da se porezno rasterećenje vidi na računima radnika. I, pazite ovo, pozvao je medije da pomognu u stvaranju pritiska da se smanjenje poreza pretoči u povećanje neto plaće. Kao da novinari koji su uzimali njegovu izjavu ne ovise o istim tim privatnim poslodavcima u čijim rukama je krajnja odluka. Ministar je očito zaboravio, ako je ikada i znao, da se kroz povijest samo jedna opcija pokazala sposobnom da vrši pritisak na poslodavce – a to je sindikat.