“Vučiću Ustašo!”, “Vučiću pederu!”, “Kosovo je Srbija!”, “Separatisti!”, samo su neki od uzvika što su se sinoć mogli čuti u eteru N1 televizije koja je izvještavala sa spontanih protesta u Beogradu. No, osim ovih najprenošenijih povika, impozatniji su oni socioekonomske prirode poput “dok nema mira, nema pravde”, “ćale, ovo je za tebe” (za oca koji je umro od korone), “došla sam da izrazim nezadovoljstvo, a ne da me se bije”, “ovo je diktatura”, itd..
Prije svega treba reći da je N1 sinoć posao javne televizije odradio nadmašivši i najstrože kriterije profesionalnog novinarstva, no tome ćemo se još vratiti kasnije. Prvo objasnimo da su protesti eruptirali nakon što je predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić antagonizirao svoje stanovnike otvorenim vrijeđanjem, patroniziranjem i ponižavanjem. Ranije tog dana oko 18 sati, Vučić je održao tiskovnu konferenciju na kojoj je govorio o skorom putu u Pariz gdje su planirani pregovori s Europskom unijom za konačno rješavanje kosovskog pitanja. Pritisak međunarodne zajednice prema Vučiću kontinuirano se pojačava, ne bi li se ovo pitanje končano riješilo, a Balkan još jednom stabilizirao. Tako osim u EU, Srbija i Kosovo imaju planirane sastanke i sa vrhom Bijele kuće u SAD-u. Osim tog, realno najvećeg i najtežeg političkog problema Srbije, Vučić se na tiskovnoj konferenciji dotakao i uzroka najvećeg ekonomskog i zdravstvenog problema – koronavirusa – te je zbog njegovog ponovnog rasplamsavanja najavio nove karantene i policijske časove optuživši narod da ništa ne radi dobro, da je kriv za širenje virusa, izbacivši iz sebe i druge sulude optužbe koje su zapalile narod koji zapravo već dugo lagano ključa. Ipak, ono sinoć zaista je ugasilo i posljednju iskru strpljenja naroda prema predsjedniku te su tisuće stanovnika Beograda izašle na ulice ne da iskažu svoje nezadovoljstvo, nego pravi pravcati gnjev.
Oko 21 sat sinoć, pred Skupštinom Srbije (parlament) okupile su se tisuće ljudi – i muškaraca i žena, i starijih i mlađih, i djece i roditelja, i grupice raznih vršnjaka. Bili su tamo i ljevičari i desničari, i liberali i apolitični građani koji samo žele ugodan, etičan i srednjoklasni život. U isto vrijeme skupine radikalnih desničara – još desnije orijentirane od Dveri, predvođene Srđanom Nogom (jedan od vođa Dveri izbačen zbog stalnog kršenja statuta i loših rezultata na lokalnim izborima) – pokušali su i uspjeli izvesti proboj u samu Skupštinu. Policija ih je izbacila, uspješno ih odbila izvan zgrade i zadržavala ih na stepenicama. Tamo su se naguravali do 23:30 kada su fašisti ponovno pokušali proboj, i tek tada je policija bacila prvi suzavac. No, do tada se pred skupštinom okupio poprilično impresivan broj ljudi, jedan od komentatora N1, samostalni poslanik u Skupštini Đorđe Vukadinović, sinoć je kazao kako se njemu činilo da se na protestima okupilo oko 10.000 ljudi, no, nismo pronašli službene potvrde te informacije. Ipak, slike iz tog perioda govore da bi Vukadinović mogao biti u pravu. No, nakon prvog suzavca, žene, djeca i starije osobe su se razišle, te je na području Skupštine ostalo još oko tisuću građana, uglavnom mlađih muškaraca – ali ne isključivo samo oni – i tada su počeli sukobi s policijom.
“Dok nema pravde, nema mira”
Ubrzo je postalo jasno da je nemoguće cijeli protest okarakterizirati kao fašistički državni udar. A dok je javnost diljem Balkana pratila događaje na ulicama Beograda preko regionalne privatne televizije koja itekako ispunjava svoju javnu funkciju – N1 – Radiotelevizija Srbije prikazivala je film sa Džeki Čenom. Odgovore o tome tko tu sve prosvjeduje i radi čega točno, dobivali smo postupno iz izjava prosvjednika koje su tri (kasnije i četiri) novinarske ekipe N1 skupljale po ulici. Tako smo čuli jednog poljoprivrednika koji je rekao da je došao izraziti svoje nezadovoljstvo jer je ojađen, jer je ponižen, jer obrađuje 20 hektara zemlje, a tretira ga se kao ništavnog. Svoj izlazak na ulicu objasnio je kazavši “dok nema pravde, nema mira”, jasno pokazavši da srpski narod muče stvarni socioekonomski problemi, i kako prosvjedi nisu jeftini pokušaj uzurpacije političke moći. Kameri je potom prišao i mladić sa suzama u očima, ovaj put vidno zbog tuge, a ne suzavca. On je objasnio da je došao prosvjedovati jer se Vučić hvali da Srbija ima toliko respiratora da ih dijeli okolo, a njegov je otac umro od korone jer nije bilo respiratora. Kasnije se ispostavilo da je mladić sin srpskog umjetnika Ljubiše Đurića koji je od korone preminuo u aprilu. Još jedna starija žena koju je intervjuirao N1 kazala je kako je “došla da izrazi svoje nezadovoljstvo, a ne da ju biju”. Zanimljiva je bila i jedna Ruskinja koja je kazala da se bori protiv diktature, jer je Vučić vidno diktator, “što ona zna jer je to preživjela”. Na pitanje novinarke što točno misli pod time da je iskusila diktaturu, Ruskinja se izvukla kazavši da se svi sjećaju Borisa Jeljcina i 90-ih godina, potpuno ignoriravši novo produženje mandata vladanja Vladimira Putina.
Ukratko, iz suštinski različitih odgovora prosvjednika, jasno je da je protest zaista bio spontan i neorganiziran. Premda su ga fašisti, kao i obično, pokušali prisvojiti i instrumentalizirati, noćašnje nezadovoljstvo puno je šire od male skupine radikalnih “posebnjaka”. Također, ne treba zaboraviti da su nekoliko dana ranije prosvjedovali i studenti smješteni u studentskim domovima zbog Vučićeve najave zatvaranja istih. A ni tokom karantene nije bilo ništa mirnije, već smo pisali o prosvjedima bukom koja se orila s beogradskih balkona. Sve to zaista budi sumnje u regularnost izbora, jer kako je moguće da Vučić s jedne strane dobiva izbore apsolutnom većinom, dok s druge strane sa svakim njegovim jačanjem, zemlja pada u novi krug destabilizacije, pri čemu je ovaj sinoćnji iznjedrio nove-stare traume i gotovo sve komentatore prisilio da upotrebu suzavca, konjice i oklopnih vozila protiv prosvjednika usporede sa procesom pada Slobodana Miloševića. Je li ovo početak kraja Aleksandra Vučića ili će se ipak pokazati otpornijim od narodne upornosti?
Pitanje policijske sile
Nadalje, ostaje nam da riješimo pitanje prekomjerne upotrebe policijske sile. Ovdje ne smijemo upasti u prvoloptaške zamke apriornog optuživanja represivnih organa koje ponekad može biti svrhom samom za sebe. Zbog čega točno unisono osuđujemo policijsku upotrebu sile u Beogradu i karakteriziramo je prekomjernom, a isto ne činimo kada se na isti način spriječi državni udar u Crnoj Gori, prije samo nekoliko godina. Ili kada njemačka policija i gorim – puno gorim metodama – razbija prvomajske prosvjede u Berlinu, ili kada se u Frankfurtu ljudi koji prosvjeduju zbog financijske politike EU ispred centralne banke ispiru vodenim topovima s ceste poput uši sa životinja? Ili kada francuski plavci redovno polome više kostiju nego što je Vučić sinoć? U tom kontekstu, ono sinoć nije bila prekomjerna upotreba sile. No, beogradska policija upotrijebila je prekomjernu silu u pojedinim slučajevima, poput slučaja trojice mladića koji su sjedili na klupi u parku i pili pivo, da bi im prišla policija, izudarala ih pendrecima, srušila ih na pod, i samo nastavila dalje, nakon čega su se mladići samo vratili na klupu i nastavili piti pivu. Direktor policije Vladimir Rebić danas je kazao kako je ponašanje dijela građana bilo skandalozno, što je poprilično loša taktika budući da daljnje ponižavanje ljudi od političke elite sigurno neće spriječiti buduće sukobe. Treba dodati da su ozlijeđena 43 policajca, a da je privedeno dvostruko manje prosvjednika (24) koji će danas izaći pred prekršajnog suca. Također je uništeno mnoštvo policijske opreme i vozila. Ipak, meni se čini da usprkos svemu ono sinoć nije bila prekomjerna upotreba sile u sistemskom smislu, već samo u odnosu prema pojedincima: nit je bilo gumenih metaka, niti vodenih topova, niti se policija obrušila pod punom spremom na građane. Sve to govori nam da trenutno javnosti slabo vidljiv Aleksandar Vučić, ipak pazi da ne izazove još više pažnje na sebe.
Ovime ni u kojem slučaju ne pokušavam relativizirati noćašnje nasilje, već samo staviti stvari u adekvatni kontekst, a s ciljem izbjegavanja autokolonijalnih i autorasističkih pseudozamjedbi poput “Bure Baruta”, ili “Balkan opet ključa”. Ne ključa naime Balkan, ne ključaju zemlje jedne protiv drugih, ne angažiraju se vojske protiv susjeda. Umjesto toga, ključaju ljudi, na Balkanu jednako kao u Francuskoj ili Njemačkoj. I ključamo svi zbog istih materijalnih razloga. Jasno su nam to kazali sugovornici N1 noćas: oni su došli da jasno kažu da su nesretni, da više ne mogu nositi teret koji se od njih traži da podnesu. Više ne mogu obrađivati zemlju i hraniti ljude a istovremeno trpjeti da ih se “bičuje”. Više ne podnose da njihovi bližnji umiru zbog zapuštenog zdravstvenog sustava dok predsjednik šalje lažne informacije.
Jedan od sugovornika novinarki N1 sinoć kazao je da protestuje jer “država ima obavezu da točno informiše svoj narod”. Dakle između ostaloga, ljudi u Srbiji prosvjedovali su jučer i zbog lažnih vijesti koje u javnost odašilje sam vrh političke elite. Ako je do toga došlo da se pravo na točnu i pravovremenu informaciju traži na ulici, onda ovdje treba posebno pohvaliti jedinu televiziju u zemlji koja je bila na razini zadataka – N1. I njihove novinarke i snimatelje koji su sa suzavcem u očima i uz trčanje zajedno sa prosvjednicima uspjeli cijeloj regiji prenijeti točnu i pravovremenu informaciju. I to, za razliku od hrvatskih mejnstrim medija, bez ikakvog senzacionalizma, bez ikakvog dolijevanja ulja na vatru, bez autokolonijalizma, bz autorasizma, bez dociranja, pa čak i bez odavanja vlastitih političkih stavova. Kudos!