Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK) i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) proveli su zajedničko istraživanje uvjeta rada u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju. Donosimo glavne rezultate istraživanja iz publikacije “Raditi u dječjem vrtiću: rezultati istraživanja uvjeta rada u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju” (autori/ce: Teo Matković, Jelena Ostojić, Marko Lucić, Katarina Jaklin i Iva Ivšić) koja će uskoro krenuti u distribuciju putem SOMK-a i udruge BRID i bit će dostupna u knjižnicama. Ovdje je dostupna snimka s online predstavljanja rezultata istraživanja.
Istraživanje se sastojalo od kvantitativnog i kvalitativnog dijela, odnosno od anketiranja i intervjua sa zaposlenima u sustavu. Anketa je provedena na reprezentativnom uzorku od ukupno 2.023 zaposlenika/ica 79 dječjih vrtića u Hrvatskoj, a u intervjuima je sudjelovalo 20 zaposlenika/ica dječjih vrtića. U istraživanju su sudjelovale odgojitelji/ce, stručni suradnici/e, ravnatelji/ce i ostalo osoblje (kuhari/ce, zdravstveni djelatnici, pomoćno-tehničko osoblje i administrativno-tehničko osoblje). Cilj istraživanja bio je dobiti uvid u stanje u sustavu s obzirom na temeljne dimenzije kvalitete radnih uvjeta: fizičku okolinu, intenzitet rada, odlike radnog vremena, radno okruženje, vještine i autonomiju (s naglaskom na dostupnost usavršavanja i radničku participaciju), karijerne perspektive i plaću zaposlenika. Udruga BRID i SOMK su surađivali godinama prije provođenja istraživanja, pa su problemi kojima se bavio upitnik bili informirani iskustvom samih zaposlenica u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Pedagoški standard – mrtvo slovo na papiru
Jedan od ključnih problema na koji su ukazivale djelatnice u dječjim vrtićima posljednjih godina je nepoštivanje kriterija propisanih Državnim pedagoškim standardom o dozvoljenom broju djece u skupinama i adekvatnim materijalnim, kadrovskim i prostornim uvjetima za rad dječjih vrtića. Istraživanje je prikupilo informacije o dobnim skupinama, broju djece u skupinama uključujući djecu s teškoćama u razvoju, prisutnosti asistenata te prostornoj i materijalnoj opremljenosti vrtića. Za skupine definirane pedagoškim standardom određena je dozvoljena veličina u vidu broja polaznika/ca, koja se povećava s dobi – od 5 beba za dob 6-12 mjeseci, do 25 djece za skupine u kojima sva djeca imaju navršenih šest godina. Rezultati istraživanja pokazuju da kršenje pedagoškog standarda predstavlja normalno stanje za većinu skupina i dječjih vrtića: broj upisane djece veći je od granice zadane pedagoškim standardom u svakoj od kategorija osim u skupinama djece s navršenih šest godina, pa tako tek 18,2% odgojiteljica radi u skupinama čija je veličina u okviru standarda, gotovo trećina (31,2%) ih radi u skupinama u kojima broj djece za 7 ili više prekoračuje standard, dok tri petine (59,1%) rade u skupinama koje za 4 ili više djece nadilaze broj propisan standardom. Prema iskazima odgojiteljica u istraživanju, u 53% slučajeva njihov rad uključuje barem jedno dijete s teškoćama u razvoju, ali u čak 31% slučajeva procjenjuju kako rade s više djece s teškoćama u skupini, što nadilazi okvire pedagoškog standarda. Također, u tri četvrtine slučajeva odgojiteljice nisu imale asistente u timu u skupinama koje su pohađala djeca sa značajnim teškoćama u razvoju.
Ovi podaci dobivaju na težini kada se uzmu u obzir posljedice koje na odgojitelje/ice može ostaviti rad s prevelikim skupinama i bez adekvatne pomoći za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Usporedba pokazatelja blagostanja zaposlenih u dječjim vrtićima s dostupnim usporedivim podacima za zaposlenike javnog sektora u Hrvatskoj pokazuje da zaposleni u dječjim vrtićima iskazuju nižu kvalitetu od zaposlenih u javnom sektoru na većini istraženih dimenzija. Rad u dječjim vrtićima karakterizira veći intenzitet rada nego u ostatku javnog sektora, a zaposleni u dječjim vrtićima u prosjeku navode gotovo dvostruko veći broj zdravstvenih problema u odnosu na zaposlene u javnom sektoru. Radno mjesto u vrtiću za 31% zaposlenih stalno ili gotovo stalno uključuje “zamorne ili bolne položaje”, dok je to slučaj kod 18% zaposlenih u ostatku javnog sektora. Stoga ne iznenađuje što je 49% zaposlenih u dječjim vrtićima u anketi iskazalo da posao negativno utječe na njihovo zdravlje, u odnosu na 30% zaposlenih u javnom sektoru. Isto tako, manje od polovice zaposlenih u dječjim vrtićima iskazuje da će moći obavljati isti ili sličan posao do svoje 60. godine, nasuprot nešto više od dvije trećine zaposlenih u javnom sektoru.
Drugi aspekt istraživanja vezan uz pedagoški standard su materijalni uvjeti rada poput potrošnog materijala, didaktičkih sredstava i adekvatnog prostora za rad s djecom. Stanje je najlošije po pitanju opremljenosti vrtića didaktičkim sredstvima – do te mjere da traži donacije od strane roditelja i donacije, izradu ili improvizaciju samih odgojiteljica, pri čemu mjesečni trošak potreban za adekvatan rad sa skupinom može iznositi i 500 HRK mjesečno. Tako u polovici slučajeva (50,8%) roditelji sudjeluju u troškovima potrošnog materijala, a jednako učestalo (51,9%) to čine i sami odgojitelji/ce koje su, razumljivo, u intervjuima često isticale oskudicu radnim materijalima kao izvor frustracije. Tim više razumljivo imajući u vidu da je prosječna plaća u sustavu radnog i predškolskog odgoja i obrazovanja oko 5.700 kn, što je oko 1.100 kn niže u odnosu na plaću u obrazovanju te za oko 1.800 kn niže od plaće u djelatnostima koje čine većinu javnog sektora.
Nesigurnost raste, sindikaliziranost pada
Zasebnu cjelinu istraživanja činilo je pitanje (ne)sigurnosti zaposlenja i karijernih perspektiva zaposlenih u dječjim vrtićima. Kao i općenito u Hrvatskoj, rad na određeno predstavlja dominantni oblik nestandardnog zapošljavanja i u vrtićima. Međutim, sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (RPOO) karakterizira izrazito visok udio zaposlenih na određeno: ukupno 19,7% zaposlenih u dječjim vrtićima radi putem ugovora na određeno. Iako sustav RPOO dominantno djeluje unutar javnog sektora, prema raširenosti nesigurne zaposlenosti izrazito odskače od javnog sektora u kojem je manje od 7% zaposlenih na ugovore na određeno (prema podacima za 2015. godinu). Udio nesigurne zaposlenosti u sustavu RPOO znatno je sličniji privatnom sektoru u kojem četvrtina zaposlenih nema stalne ugovore o radu. Nesigurno zapošljavanje u najvećoj je mjeri karakteristika zaposlenih mlađih od 30 godina među kojima više od polovice nema ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Također, sustav RPOO karakterizira izrazito dugi perioda rada na određeno prije sklapanja ugovora na neodređeno – prosječno trajanje zaposlenosti putem ugovora na određeno u istom dječjem vrtiću prije sklapanja ugovora na neodređeno za odgojitelje/ice je gotovo tri godine.
Specifično za sustav RPOO je vrlo često korištenje zamjena, odnosno zapošljavanja putem ugovora na određeno do povratka osobe na čije mjesto je zaposlenica došla raditi kao zamjena. Tome je tako zbog vrlo visokog udjela žena među zaposlenima u sustavu (oko 95%, a među odgojiteljicama kao najbrojnijom skupinom čak 99%), a samim time i velikog broja izostanaka s posla zbog porodiljnih dopusta i bolovanja. Česta bolovanja mogu također imati veze s brigom o vlastitoj djeci, ali vjerojatno su odlasci na bolovanja česti i zbog prirode posla – u publikaciji se mogu naći brojni citati odgojiteljica koje su u intervjuima detaljno opisale s kakvim zdravstvenim poteškoćama su suočene nakon dugogodišnjeg rada s djecom. Zamjene su jedino trenutno postojeće rješenje, ali njihova je pozicija neizvjesna i najranjivija od svih zaposlenih u sustavu. Autori/ce istraživanja zaključuju da se sustav RPOO oslanja na prekarne oblike rada u većoj mjeri nego što je to slučaj s ostatkom javnog sektora u Hrvatskoj, i da ga obilježavaju nedostatna kadrovska politika i nedostatna zaštita radničkih prava zaposlenih.
Zasebno poglavlje o radničkoj participaciji zaposlenika/ica dječjih vrtića otkriva da u 71% vrtića djeluje sindikat kao mehanizam zastupanja radnika. Sindikalna gustoća (udio članova sindikata među svim zaposlenima u sustavu RPOO) iznosi 36% – u javnim vrtićima ona je nešto viša (44%), a u privatnim i vjerskim vrtićima sindikati ne djeluju. Iako istraživanje nema podatke o promjeni sindikalne gustoće kroz vrijeme, iz ranijih istraživanja poznato je da broj zaposlenih u dječjim vrtićima u privatnom sektoru raste, pa je logično zaključiti da s time raste i broj radnika/ica u RPOO koju sindikati gotovo uopće ne zastupaju. Sindikalno članstvo u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja je, slično sindikalnom članstvu u Hrvatskoj, koncentrirano među starijim zaposlenima, odgojiteljicama i zaposlenima na neodređeno. Zbog toga je, kako autorice istraživanja zaključuju, nužna jača aktivacija sindikata po pitanju nesindikaliziranih skupina radnika/ca u RPOO s naglaskom na ulazak u privatne vrtiće, kao i jačanje svijesti da je pravo na sindikalno organiziranje pravo svih zaposlenih, a ne samo onih u zaposlenih na neodređeno u javnom sektoru.
Predstavljeno istraživanje ima i aktivističko-praktično dimenziju jer će nosioci istraživanja, SOMK i BRID, usmjeriti nalaze dobivene istraživanjem u zagovaračke procese, s krajnjim ciljem poboljšanja uvjeta rada, materijalnih prava radnika/ica u sustavu, kao i kvalitete ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Istraživanje je sastavni dio projekta “Unapređenje socijalnog dijaloga kroz razvoj i jačanje administrativnih i stručnih kapaciteta” koji je financiran iz Europskog socijalnog fonda (ESF), a provedeno je u suradnji Sindikata obrazovanja medija i kulture Hrvatske, udruge Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju te tvrtke Kooperativna savjetovanja.