Obljetnice događaja iz prethodnih ratova, Drugog svjetskog i onih devedesetih, a posebice tragedija, na postjugoslavenskim prostorima često postaju neformalna natjecanja za najskandaloznije izjave. Nije tome razlog nekakva endemska karakteristika “naših naroda i narodnosti”. Raznoliki “kreativni” odnosi prema povijesti dio su repertoara političkih kultura svih nacija. Naime, nacije nisu prirodne tvorevine već politički projekti koji se neprestano nadograđuju i razgrađaju. I oko budućnosti tih projekata se često sukobljavaju konkurentski politički narativi. A kad je o narativima riječ po definiciji u prvi plan dolazi povijest.
Doduše, za razliku od većine “ratova za prošlost” širom Europe našim “ratnicima” krvavi sukobi iz devedesetih otvaraju prostor za ambicioznije vratolomije u tumačenju povijesti i nametanju političkih standarda za budućnost. Posljednja obljetnica koja je priuštila povod za te vratolomije je ona genocida nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici. Međutim, ovaj put “pobjedu” nisu odnijeli standardni favoriti: srpski nacionalisti. Dijelom zbog normalizacije negiranja genocida u tamošnjem javnom prostoru, a dijelom zbog zaokupljenosti javnosti i politike prosvjedima protiv režima Aleksandra Vučića. No, pronađena je dostojna zamjena i to u liku slovenskog premijera Janeza Janše.
On je obljetnicu srebreničke tragedije iskoristio kao još jednu priliku za svoje anti-komunističke tirade. Prisjetimo se samo da je par dana prije retardiranog tvita o Srebrenici ustvrdio da je najveća ideološka prijetnja opstanku Europske unije – “kulturni marksizam”. Tu je tezu “obrazložio” pozivanjem na Komunistički manifest i navodno ispunjenje proklamacija iz te kultne knjižice u suvremenoj Europi. Tako Janša navodi da se Manifest zalaže za, između ostalog, nestanak naroda i školstva (sic!). A to se kao danas događa putem masovnih medija i kulturnih industrija. Dakle, suludo kao i teorija o “kulturnom marksizmu” koju već godinama propagira ekstremna desnica. A teorija kaže da se marksizam nakon neuspjeha preuzimanja svijeta na ekonomskom planu, sad okrenuo kulturi i obiteljskim vrijednostima. A sve su smislili Theodor Adorno i Antonio Gramsci.
I dok ovaj aspekt Janšina antikomunizma može biti i zabavan, onaj aktiviran u kontekstu genocida u Srebrenici je naprosto odvratan. A Janša je u tom tvitu napisao sljedeće: “Masakr u Srebrenici ne bi se dogodio da je teritorij bivše Jugoslavije nakon raspada očišćen od komunističke ideologije i da su osuđeni poslijeratni pokolji u Sloveniji i drugdje.” Dakle, Janša tvrdi da je obračun partizanskih snaga s fašistima i kvislinzima politički i ideološki jednak postupak kao i ubijanje više od 8 tisuća muslimana u Srebrenici. Tu monstruoznu tezu “opravdava” implicitnim izjednačavanjem partizanske vojske i vojske bosanskih Srba pod vodstvom Ratka Mladića. Sumanutost tog izjednačavanja najvidljivija je u njegovim krajnjim zaključcima: ili su ubijeni muslimani u Srebrenici bili fašisti ili su ubijeni fašisti nakon Drugog svjetskog rata bili nevini. Trećeg nema.
Iz Slobodne Bosne već su Janši odgovorili prikazom partizana kao onih koji su se borili protiv politika koje su “inspirirale” pokolj u Srebrenici. To što je Ratko Mladić vojno školovan u JNA ima veze s komunizmom isto onoliko koliko ima nošenje maske za vrijeme pandemije. I nije problem osporavanje ovako suludih argumentacijskih vratolomija. Glavni problem za ljevicu je taj što unatoč lakoći osporavanja oni koji ih plasiraju ostaju itekako politički relevantni. A nemamo taj luksuz da se priklonimo tezi da su ljudi glupi.