Jedno od najraširenijih uvjerenja u Hrvatskoj, a i u ostalim postsocijalističkim zemljama, zasniva se na pretpostavci po kojoj naši ključni društveni, ekonomski i politički problemi proizlaze iz kaskanja za Zapadom. Razlozi tom kaskanju pripisuju se uglavnom socijalističkom periodu, ali ne zaostaju u popularnosti puno ni oni koji potiču iz kulture i mentaliteta. A prisutna je i kombinacija tih razloga, pa se tako tumači da nam je socijalizam presudno oblikovao mentalitet. Rijetko tko se pritom pita zašto kapitalizam isto to ne uspijeva iako se po trajanju već ozbiljno približio socijalističkom periodu.
Međutim, lako to što kaskaju obični ljudi, lijeni radnici i neinventivni birokrati, hajde, to je još i razumljivo, ma kako god razloge kaskanja objašnjavali. Ali to da kaskaju oni koji stalno upozoravaju na kaskanje, prozivaju sve odgovorne i nude ozbiljne recepte za dostizanje Zapada, e to je već veliki problem. Ili povijesna ironija u kojoj je nemoguće ne uživati. I to pomalo zlobno uživati. Naime, ti recepti su prilično jednostavni, ali nikako ih ne možemo implementirati. Zbog mentaliteta i socijalizma. Dakle, kako unisono zbore liberali: što niži porezi i što manja uloga države u ekonomiji. Svi znaju da je to put ka ekonomskom blagostanju i dostizanju zapadnog standarda. Jer tako se na Zapadu radi i zato su bogati.
No, socijalistička marva neće pa neće. I toliko dugo već neće da su se i ovi na Zapadu promijenili. Suočeni s novom ekonomskom krizom, rastom nejednakosti i krajnjom neizvjesnosti, najmoćniji predstavnici kapitala na Zapadu su shvatili da mjere štednje i prepuštanje oporavka “spontanim” tržišnim procesima nisu adekvatan pristup. I posrijedi nije nekakav ideološki prevrat. Naprosto je postalo jasno da je aktivnija uloga države u osiguravanju potražnje i poticanju ekonomskih aktivnosti presudna za buduće profite i održavanje sustava. Već smo ovdje pisali o zajedničkim naporima njemačkih i francuskih poslodavaca u tom smjeru: povećanju javne potrošnje i usmjeravanju te potrošnje prema najugroženijim članicama Europske unije. Doduše, postoje i dalje protivljenja tom planu, na čelu s famoznom “štedljivom četvorkom” (Nizozemska, Austrija, Švedska i Danska). Međutim, tendencija je jasna.
A da ne ostane sve na standardnom utjecaju udruga kapitalista na nacionalne i nadnacionalne politike, pobrinula se grupa super-bogataša. Njih 83, među koje spadaju, recimo, vlasnica Disneyja i neki od jačih investitora u Silicijskoj dolini, uoči sastanka G20 uputili su vladama pismo koje je zapravo molba. Oni mole vlade da ih snažnije oporezuju. Ali doslovno. Smatraju da je nemoguće umanjiti globalne nejednakosti bez većih poreza i tvrde da oni posjeduju dostatne količine novca i traže od vlada da im dio tog novca uzmu jer on predstavlja njihov dug društvu. Kraj pisma je dovoljno sugestivan: “Stoga, molimo vas. Oporezujte nas. Oporezujte nas. Oporezujte nas. To je pravo rješenje. To je jedino rješenje”. Uz to i jasno napominju da dobrotvorni prilozi pojedinih bogataša ne funkcioniraju i da jedino vlade poreznim politikama mogu spriječiti ekonomski kolaps i produbljivanje siromaštva.
Dok na Zapadu kapitalisti mole vlade da ih oporezuje, kod nas samoprozvani čuvari kapitalizma u obliku neovisnih analitičara, novinara i običnih trolova prijedlog Radničke fronte u istom tom smjeru tumače kao najekstremniju moguću politiku koja je zadesila Hrvatsku u proteklih 30 godina. A svi znamo što se sve dešavalo u tih 30 godina. Oni ne da kaskaju za tim mitskim Zapadom već koriste i potpuno krivu optiku. Njihova je optika religijske, a ne ekonomske naravi. Oni vjeruju u slobodu tržišta pa makar kapitalizam propao. Kapitalisti koji barataju ozbiljnim novcima i investicijama se ne bave teološkim problemima već konkretnim instrumentima nužnim za reprodukciju kapitalističkog sistema. Ako su veći porezi i snažnija uloga države trenutno nezaobilazni instrumenti oni s tim nemaju teološki problem. I zato se teško oteti dojmu da bi naše liberale vjerojatno smatrali neozbiljnom dječurlijom. Da ne upotrijebimo snažniju diskvalifikaciju.