S obzirom na pandemijski kontekst pred nama je prilično neobično ljeto. Na tom tragu smo se odmaknuli od uobičajenih žanrova na Biltenu i pripremili vam preporuku za prikladno ljetno štivo: “Mjesto” Annie Ernaux.
Posljednjih godina dvojica francuskih autora, Didier Eribon i Édouard Louis, na specifičan su način progovorili o iskustvu siromaštva i pripadanja radničkoj klasi. Dok je Eribonov “Povratak u Reims”1 pisan kao kombinacija sociološke studije i memoara, Louis je iste teme pretočio u autobiografsku prozu, prije svega u romanu “Raskrstimo s Eddyjem”2 koji je i posvećen Eribonu. Tema klasnog otuđenja od vlastite obitelji nije novost u književnosti, ali Louisov prozni hommage Eribonu ističe se time što se ona pojavljuje kao ne jedna od, već središnja tema kojoj se pristupa analitički, sa sociološkom sviješću. Može se reći da su Eribon i Louis, svaki u svom žanru, udahnuli novi život Bourdieouovoj autoanalizi.
Kada je 1983. godine objavila roman “Mjesto”3 koji se bavi odrastanjem u malom normandijskom mjestu i klasnim sramom spram obitelji, francuska autorica Annie Ernaux iduće je godine dobila zasluženo priznanje u vidu nagrade Renaudot. Međutim, iako je njezino nasljeđe očito u radu Eribona i Louisa, danas se njezin roman rijetko spominje u tom kontekstu. Zato ćemo ovdje, u sklopu preporuke ljetne literature, dati doprinos ispravljanju te nepravde.
Plosnati stil, plosnata egzistencija
Naratorica “Mjesta” uvodi nas u priču u kojoj je centralni lik njezin otac, a radnja prati njegov život. No, priča o njemu se na nekoliko mjesta prekida kako bi se naratorica osvrnula na svoj proces pisanja i probleme na koje nailazi. Nakon što je počela pisati roman u kojem je njezin otac bio glavni lik, ubrzo je odustala jer je shvatila da, ukoliko želi prikazati “život koji je bio podvrgnut nužnosti”, ne može napisati nešto dirljivo. Shvatila je da su jedini stil i struktura oni koji će zrcaliti temu romana: stil je distanciran, a radnja kronološki prati život njezina oca i opisuje detalje poput načina govora, gesti, navika. Ti postupci dočaravaju do koje mjere su sve razine svakodnevice njezine obitelji obilježene nižom klasnom pozicijom i sveprisutnim osjećajem inferiornosti. Otac i majka naratorice prošli su transformaciju od radnika na farmi, preko radnika u tvornici do vlasnika trgovine i kafića, ali čitavo vrijeme pratio ih je strah “da ih ne nasamare, da sve ne izgube, pa da se nepovratno ne srozaju i opet ne postanu radnici.” Njihov međusobni odnos prožet je tim strahom: svađa je uobičajeni način komunikacije, a majka često opominje oca jer želi da se otarasi loših manira (pri čemu misli seljačkih, odnosno radničkih). Taj se grč teško stečenog blagostanja osjeća pri opisu gesti oca, a možda najupečatljivije kada opisuje njegove fotografije: ni na jednoj se ne smije, na svakoj djeluje zabrinuto.
Opisujući promjene interijera u trgovini i kafiću roditelja, naratorica kao da prevodi teze o naučenom ukusu iz Bourdieuove “Distinkcije” u prozu: “Želja radi želje same, jer u biti nisu znali što je lijepo, što bi trebalo voljeti, pa su u tom nedostatku, nerazvijenom ukusu, slijedili savjete ličioca i stolara, ono što se radi, a na dimnjaku je stajalo veliko keramičko poprsje djeteta, koje je trgovac namještajem dodao besplatno, kad su kupili kutnu garnituru.” Nastojeći odati dojam dobrog ukusa, otac i majka trude se iz interijera ukloniti sve što podsjeća na stara vremena, vidljive grede, drvene stolove i slamnate stolce, izbaciti elemente normandijskog seljačkog stila. Kada napokon dođu do dovoljno novaca da u svoju trgovinu stave imitaciju mramora, neonska svjetla i cvjetne tapete, drugi se ugostitelji u skladu s trendovima “vraćaju zidovima obloženim drvom u normandijskom stilu, lažnim gredama i starinskim svjetiljkama”. Ista težnja prisutna je i u odnosu spram jezika. Iako privatno koristi dijalekt, prilikom razgovora s “ljudima koji govore pravilno” otac je oprezan i progonjen strahom od krivo izgovorene riječi. Za njega je njegov dijalekt znak inferiornosti, nešto ružno.
Distancirani stil kojim Ernaux piše ona sama naziva plosnatim: “Prirodno mi dolazi plosnato pisanje, isto onakvo kakvim sam se svojedobno služila kako bih roditeljima priopćila najvažnije novosti.” Kao što struktura romana uspostavlja gotovo znanstvenu distancu prema objektu proučavanja, ta plosnatost stila zrcali okolnosti života koje opisuje. Stavljanje određenih izraza koje likovi izgovaraju u kurziv, postupak koji je i Edouard Louis u “Raskrstimo s Eddyjem” preuzeo od Ernaux, izaziva efekt sputanosti likova klasnim okvirima, tvrdoće i zatvorenosti njihovog svijeta. O razlozima vjernog prenošenja izraza koje je čula i njihovom naglašavanju kurzivima Ernaux kaže: “Ne zato da bih čitatelja uputila na neki dvostruki smisao i ponudila mu užitak uživljenosti (…) Jednostavno zato što te riječi i rečenice govore o granicama i boji svijeta u kojem je živio moj otac, u kojem sam živjela i sama. I nikad ni za što nismo mislili da znači nešto drugo.”
Prelazak iz nižeg u viši svijet
Kako vrijeme odmiče stvara se razdor između roditelja i naratorice koja prva u obitelji odlazi na fakultet: “Polako emigriram prema malograđanskom svijetu, primaju me na tulume, gdje se kao jedini, ali tako težak uvjet za pristup traži da nisi luzer. Sve što sam voljela čini mi se seljačkim (…) Otac je ušao u kategoriju priprostih ili skromnih ili jednostavnih ljudi”. Njih dvoje gube zajedničke teme i načine provođenja vremena, a oboje nastoje onog drugoga zadržati u okvirima svijeta koji im je draži: kod oca se javlja prkos kada vidi da je ona udubljena u knjige cijeli dan jer učenje i čitanje smatra nezdravim, pred mušterijama u dućanu osjeća sram jer ona sa sedamnaest godina još ne zarađuje za život. Ona njemu želi promijeniti manire, način na koji jede ili govori. I sama suočena s ispravljanjem govora od strane učiteljice u školi, za vrijeme svađe s roditeljima zavapi: „Kako da govorim pravilno kad vi stalno govorite krivo!”
Najveće udaljavanje događa se nakon što se naratorica udaje i seli u drugo mjesto, a u posjete roditeljima dolazi sama, bez muža: “Kako bi čovjeku rođenom u građanskom sloju s diplomama i neprestanom ‘ironičnošću’ moglo biti ugodno u društvu jednostavna svijeta, čija ljubaznost, koju im je priznavao, nikad neće moći nadoknaditi nedostatak onoga što je smatrao ključnim: produhovljenog razgovora.” S vremenom konflikti između naratorice i oca prestaju, a na njihovo mjesto dolazi puno bolnija šutnja. Pazeći da ne naglašava očitu razliku među njima, kada im piše pisma, naratorica koristi suhoparni ton: “Svaku stilsku nijansu doživjeli bi kao način da ih držim na distanci.”
Da bi ostvarila svoju uzlaznu klasnu putanju, naratorica je morala na pragu građanskog i kultiviranog svijeta odložiti baštinu nižeg svijeta iz kojeg je došla. Taj novi svijet “trudi se navesti vas da zaboravite uspomene iz nižeg svijeta kao da je riječ o nečemu neukusnom”. Baš zbog tog zaborava i potiskivanja proces pisanja za autoricu je mučan, jer je obnavljanje sjećanja na potisnute činjenice teže od izmišljanja. Kako bi se prisjetila svog oca, pogled je ponovno uprla u svijet koji je ostavila iza sebe: lik svog oca tražila je u načinu kako ljudi sjede i dosađuju se u čekaonicama, kako opominju svoju djecu, kako se opraštaju na peronu željezničke stanice. “Zaboravljenu stvarnost njegova stanja pronašla sam u anonimnim bićima koja sam sretala bilo gdje i koja su i ne znajući nosila znakove snage i poniženja.” Nakon smrti oca naratorica komentira: “Ono na što je najviše bio ponosan, što je možda čak dalo smisao njegovu životu, bila je činjenica da pripadam svijetu koji ga je prezreo”.
I Eribon i Louis pored klasnog srama nosili su teret srama zbog homoseksualnosti koji im je obilježio odrastanje, no obojica pišu da im je od otkrivanja seksualne orijentacije puno teže bilo otvoreno govoriti o tome da dolaze iz prezrenog svijeta svojih obitelji, jednom kad su iz njega izašli. Autanje je nužno da bi se odbacilo sram, a Ernaux je “Mjestom” maestralno raskrčila put klasnom autanju čitatelja/ica, kao i autora/ica poput Eribona i Louisa.