Kakve veze ima stol za stolni tenis u uredu s ranom teologijom? Kakve veze imaju recepti za ekonomski rast s mukama devetnaestostoljetne umjetnosti?
“Neosporno je da živimo u vremenu kreativnosti”, glasi jedna od uvriježenijih dijagnoza trenutnog ljudskog stanja. Međutim, sama dijagnostika nikada nije bila dovoljna i ozbiljna pitanja koja dijagnosticiranje u nastavku proizvodi zahtijevaju ozbiljne odgovore. “Zašto je kreativnost toliko važna? Zašto danas sve više govore o njoj? Zašto tako gorljivo zazivamo kreativnost u obrazovnom ciklusu? Zašto njome uvjetujemo odabir kandidata za posao? Zašto je tako važno poticati kreativnost i zašto ona može donijeti presudnu konkurentsku prednost, neovisno o tome kojom profesijom se bavimo?”
Sadržaj konkretnih citata nije suviše aktualan — riječ je, uostalom, o refrenima koji se u globalnom srednjestrujaškom diskurzivnom optjecaju nalaze barem dvadesetak godina — iako se isto baš i ne može reći za status njihova autora. Jer citati su, naime, izvađeni iz knjige “KREATIVNOST 4.0: evolucija i revolucija” Roberta Kopala, voditelja HDZ-ova stranačkog Odjela za analitiku i znanstvenog suradnika na Visokom učilištu Algebra, i Darije Korkut, više predavačice na Visokom učilištu Effectus.
Određena doza kreativnosti sasvim se sigurno, primjerice, podrazumijeva u predviđanju broja mandata koje politička stranka za koju radite osvaja na parlamentarnim izborima nekoliko dana nakon tih istih izbora, ali o čemu se zapravo radi, odnosno što stoji iza retoričke hiperinflacije “kreativnog” (i svih mogućih izvedenica) kao nečega što bi trebalo biti jedna od glavnih pokretačkih sila moderne ekonomije? Uostalom, stanje na domaćem terenu prije pet godina bilo je najblaže rečeno zabrinjavajuće, jer je Republika Hrvatska, stoji u Kopalovoj knjizi, “u izvješću The Global Creativity Index na 58. mjestu, a ispred su Filipini, Panama, Iran, Grčka, Srbija i dr.”
Kratka semantička povijest
Iako je većini — neovisno o vrsti posla koja se obavlja, doista — inzistiranje nadređenih na tome da je potrebno biti “kreativan” u svemu i svačemu sastavni dio radne svakodnevice i iako je pridjev danas asocijativno tijesno povezan s kvalitetama “inovativnosti” i “originalnosti”, povijesna putanja “kreativnosti” prema jednoj od najkorištenijih riječi iz rječnika kasnog kapitalizma bila je duga i komplicirana. Kreiranje (od lat. creare), odnosno stvaranje, originalno se koristilo u strogo religijskom kontekstu, kao opis božanskog stvaranja svijeta ni iz čega. (Nešto od ovih dimenzija značenja ostalo je aktivno do danas, recimo, u medijskom portretiranju “uspješnih poduzetnika”).
Drugim riječima, stvaranje u startu ekskluzivno pripada domeni božanskog, a ne ljudskog, kao što ekskluzivno pripada i domeni već svršenog ili obavljenog. Ozbiljnijih semantičkih pomaka nije bilo do kraja 15. stoljeća, dakle do vrhunca renesanse. Prva ekstenzija bila je vremenska u smislu da se glagol mogao početi koristiti i kao opis stvaranja u sadašnjosti i budućnosti, što je, naravno, u sklopu istog pomjeranja sugeriralo i mogućnost ljudskog stvaranja. U pitanju su, dakle, i visoki politički ulozi, ali teret originalnog konteksta upotrebe ostao je preprekom bržem sekularnom razvoju koncepta i nije posebno neobično što se stvaranje — jednom kada se s neba konačno spustilo na zemlju — relativno dugo kao neka vrsta kompromisa koristilo za opis onih ljudskih aktivnosti čiji su konačni rezultati smatrani proizvodima “imaginacije”. Više-manje sva moderna značenja potječu iz tog pravca. Odnosno, ako je kreacija bila ekskluzivna mogućnost božanskog, onda je “kreativnost” ekskluzivna osobina ljudskog.
“Kreativan” i “kreativnost” tako su zapravo u engleskom jeziku kovanice relativno novijeg porijekla, prva je proizvod 19., a druga 20. stoljeća. Konflikt između stvaranja božanskog i ljudskog tipa u novim je povijesnim okolnostima, odnosno u “kreativnom” i “kreativnosti”, preveden u konflikt između estetskih i proizvodnih manifestacija “kreativnog” kao ljudske osobine, što je bila posljedica svjesnog približavanja kategorije terminu “umjetnosti”, to jest konceptu koji je u isto vrijeme prolazio kroz slične semantičke promjene. Najjednostavnije rečeno, pisanje poezije kreativna je aktivnost u svakom smislu riječi, dok sadnja krumpira, primjerice, nije niti u jednom. Pojavom “kreativnosti” u 20. stoljeću ovaj se procijep, međutim, na specifičan način počeo postepeno zatvarati.
“Problem nastaje kada riječ koja se originalno koristila — i još se uvijek koristi — za izražavanje ozbiljnog zahtjeva visokih uloga, postane posve konvencionalna kao opis određenih vrsta generalnih aktivnosti i koja se zatim koristi za opisivanje aktivnosti koje, kada konvencija ne bi postojala, nikome ne bi niti palo na pamet opisati kao ozbiljne”, pisao je Raymond Williams, uvijek blago rezigniran opadanjem standarda dobrog političkog ukusa, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća o širenju retorike “kreativnog” u svim smjerovima. “Stoga se bilo koje imitativno ili stereotipno književno djelo, na temelju konvencije, može opisati kao kreativno, dok copywriteri svoj posao sami službeno opisuju kao kreativan.” Williams, nažalost (analitički) ili na sreću (biografski), nije poživio dovoljno dugo da doživi svu silinu prodora “kreativnog” iz političkog i umjetničkog u ekonomsko polje i funkciju koju će taj transfer u izvanrednoj ideološkoj podvali retorici “kreativnog” omogućiti da obavlja u suvremenim okolnostima.
Stol za stolni tenis
Zasićenost suvremenog ekonomskog diskursa “kreativnošću” moguće je ugrubo pratiti do dva izvora. Kronološki, prvi je knjiga Josepha A. Schumpetera “Kapitalizam, socijalizam, demokracija” objavljena 1942. godine. Schumpeter, austrijski ekonomist, u SAD je pobjegao na vrijeme, 1932. godine, i ostatak profesionalnog života proveo je na Harvardu. U spomenutoj knjizi, pod terminom “kreativne” destrukcije preformulirao je Marxov opis kapitalizma iz “Manifesta” kao sustava koji na životu održava neprestana potreba za promjenom proizvodnih sredstava i odnosa tako što izvor tog dinamizma nije smjestio u područje klasne borbe nego u glave kreativnih poduzetnika. Drugi je svojevremeno beskrajno hvaljena knjiga američkog teoretičara urbanizma Richarda Floride “The Rise of the Creative Class” iz 2002. godine u kojoj su urbani “kreativci” (“svi oni čija je ekonomska funkcija kreiranje novih ideja, novih tehnologija i novog kreativnog sadržaja”) promovirani u zasebnu društvenu klasu s jasnim ciljem. U povijesnom kontekstu u kojem modernističko urbano planiranje širokog zahvata više nije realna opcija, proces oživljavanja razorenih američkih urbanih sredina moguće je obaviti bez dubljeg grabljenja u lokalne javne proračune tako što će taj proces na konkretnim lokacijama obaviti baš svježe naseljeni “kreativci” svesrdno participirajući u lokalnim ekonomijama i kao sofisticirani proizvođači i kao sofisticirani potrošači.
Međutim, najvažnija stvar u oba slučaja zapravo su obrisi generalnog modela koji je uspio zaživjeti punim plućima. Figure, naglasci, momenti i kategorije zapravo se povlače iz asortimana karakterističnog za europsko umjetničko polje 19. stoljeća čiji su glavni akteri u pokušaju autonomizacije umjetnosti od kapitala barem nominalno pokušavali pričati opozicijsku priču. Inicijalna integracija u, kako se to kaže, postojeći poredak obavljena je relativno brzo, a reprize su se zatim s manjim izmjenama emitirale i emitiraju se jedna za drugom, jer su lekcije na jačem kraju radnog odnosa s većom ili manjom dozom samosvijesti u međuvremenu do kraja savladane. Ili, još jednostavnije “većina formulacija kreativnog rada u sebi sadrži viziju autonomije od instrumentalnih imperativa koji su u njih same već ugrađene”, kao što će godinu dana ranije od izvješća s nacionalnim kreativnim indeksima spomenutog na početku teksta u svojoj knjizi “Literature and the Creative Economy” napisati Sarah Brouillette. Jedini problem u cijeloj priči je, naravno, taj što se doista i radi samo o viziji, kada već akademski standardi pristojnosti ne dopuštaju izbor nekog efektnijeg leksičkog rješenja.
Kako šira recepcija na periferiji u svim poljima u pravilima vremenski kaska, teško je zamisliti prizor u kojem bi, na primjer, ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bio izvješen transparent s natpisom “Kreativnost je prevara”. Ali s obzirom na to da se ekonomske posljedice pandemije uskoro tek trebaju osjetiti u svojoj punoj žestini, umjesto brbljanja o “kreativnosti” kao jednom od mogućih motora ekonomskog rasta ili fetišiziranja suvremene uredske kulture, pozivanje na neke druge tradicije moglo bi se pokazati učinkovitijim. Kada je, recimo, redakcija Los Angeles Timesa prije tri godine uspješno sindikalizirana u ozbiljnoj mjeri, Matt Pearce, novinar spomenutog dnevnog lista, proces je u jednom intervjuu, između ostalog, opisao i sljedećim riječima: “Pa nije da u redakciji imamo stolove za stolni tenis; mi nismo kul.”