U drugom tjednu tematskog bloka o političkim mitova vraćamo se u period i možda “najbolje” žetve tih plodova na ovim prostorima: početak devedesetih. Među njima važno mjesto drži referendum o hrvatskoj samostalnosti. No, daleko od toga da je referendum bio baš o samostalnosti i da je predstavljao jasnu povijesnu cezuru.
Premda je hrvatski premijer Andrej Plenković nedavno u emisiji Nedjeljom u 2 izjavio kako je Hrvatska riješila sva svoja nacionalna pitanja, a iz čega bi se dalo zaključiti da je i državotvorni proces priveden kraju, i dalje postoje mnogobrojna otvorena pitanja, mitovi i tabui vezani uz događaje iz devedesetih godina. Stoga suvremenu Republiku Hrvatsku u svojoj srži možemo opisati i kao svojevrsno mitsko biće. Među tim raznim mitovima, koje je, na primjer, Dejan Jović u svojoj knjizi “Rat i mit” (2017.) nastojao dekonstruirati, nalaze se, između ostalog, mit o petogodišnjem ratu (osporen brojnim sporazumima i primirjima), mit o tzv. domovinskom ratu (formaliziran saborskom Deklaracijom), mit o danu državnosti (za kojeg više nitko ne zna koji bi trebao biti pravi) i mit o tobožnjem referendumu o samostalnosti kao početnoj točki hrvatske samostalnosti.
Potonji – sukladno naporima ustoličenja “tuđmanizma” kao prevladavajuće ideologije – služi dokazivanju procesa izgradnje države kao iskaza autentične i općenarodne želje navodno homogenog hrvatskog naroda. Međutim, rekonstrukcija povijesnih događaja koji su se odvijali prije, za vrijeme i nakon održavanja referenduma upućuje na to da je slika realnosti u mnogočemu ipak kompleksnija i višeznačnija. Dovoljno za tu sliku jest uključiti interpretaciju iz perspektive srpskog naroda o događajima tijekom devedesetih u Hrvatskoj. Stoga, za jasniji uvid u u širi društveno-politički kontekst u kojem se referendum odvijao potrebno ga je sagledati kao jednog od elemenata koji su u konačnici doveli do odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije.
Krajnje oprezna pitanja
Ekonomskoj i političkoj krizi koje su u velikoj mjeri obilježile drugu polovicu osamdesetih godina pridružili su se srpski nacionalizam utjelovljen u Slobodanu Miloševiću te, nešto kasnije, i hrvatski nacionalizam utjelovljen u HDZ-u osnovanom 1989. godine te liku i djelu Franje Tuđmana. Potonji, djelujući u skladu s tezama razvijenima u njegovoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti”, s HDZ-om i zahvaljujući donekle rascjepu “starog” političkog establišmenta na stranke SKH-SDP i SSRN dobiva izbore u proljeće 1990. godine. Paralelno s pobjedom nacionalističke i antikomunističke opcije na hrvatskim izborima, te uz pomoć Miloševićeve i Šešeljeve propagande, jačaju međuetničke tenzije i dolazi do pobune dobrog dijela hrvatskih Srba. To dovodi i do provedbe referenduma o autonomiji srpskog naroda u RH 19. augusta 1990. godine koji organizira Srpsko nacionalno vijeće, tadašnje izvršno tijelo srpskog sabora.
Referendum je uspio, a temeljem toga 30. rujna 1990. godine općine s većinskim srpskim stanovništvom proglašavaju autonomiju Srba u Hrvatskoj. Nekoliko mjeseci kasnije, 21. decembra 1990., u Kninu se usvaja ustav i proglašava tzv. SAO Krajina, a dan kasnije Hrvatski sabor usvaja novi Ustav kojim Srbi u Hrvatskoj gube položaj konstitutivnog naroda. Ovo su, ukratko, linije rascjepa hrvatskog društva po etničkim linijama, a koji u prvoj polovici 1991. godine biva potvrđen referendumom o statusu Republike Hrvatske. Referendum je raspisan 25. aprila, a proveden 19. svibnja 1991. godine. Na referendumu, građani Hrvatske odgovarali su na dva pitanja.
Prvo pitanje, postavljeno na plavom listiću, glasilo je:
“Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“
Drugo pitanje, postavljeno na crvenom listiću glasilo je:
“Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?“
Narod nije bio homogen
Prema dominantnom narativu, rezultat referenduma i njegov značaj bili su više nego jasni. Od 3.051.881 glasača odnosno 83,56% ukupnog broja glasača, čak 2.845.521 njih glasalo je potvrdno na prvo pitanje što se iz današnje perspektive tumači kao plebiscit za put Hrvatske prema samostalnoj i suverenoj državi. Međutim, čitajući prvo pitanje, vidimo da je ono složenije od slovenskog referenduma o samostalnosti1 te da se sastojalo od tri elementa: (1) suverenost i samostalnost Hrvatske, (2) kulturna autonomija i sva građanska pravima Srbima i drugim nacionalnim manjinama, ali svakako i (3) pitanje o konfederaciji tj. stupanje u savez suverenih država s drugim jugoslavenskim republikama. Nadalje, prijedlozi u zagradama na kraju pitanja nisu bili vidljivi, odnosno nisu listićima s pitanjima dodani kao aneksi. Također, nije bilo jasno u kojoj relaciji stoje pitanja. Stoga, o jednoznačnom i besprijekornom izrazu želje hrvatskog naroda svakako ne možemo pričati – jer bismo time negirali sporove oko referenduma.
Mitotvorstvo služi tome da se uporabom selektivnih i prigodnih činjenica konstruira hegemonijski, tj. poželjni društveni narativ o povijesnim događanjima dok one nepoželjne teži zapostaviti ili pak izbrisati, a u svrhu postignuća određenog cilja – u našem slučaju potvrde tisućljetnog sna hrvatskoga naroda o samostalnoj i suverenoj državi. Kada govorimo o referendumu o statusu RH, upravo takvo selektivno korištenje činjenica zanemaruje činjenicu da su hrvatski građani odgovarali na ukupno dva pitanja, te da je prvo – ono koje uključuje i samostalnost i suverenost države – uključivalo i element konfederacije s drugim republikama koje su činile SFRJ te kulturnu autonomiju Srba. Ne možemo sa sigurnošću utvrditi iz kojeg je razloga to prvo pitanje u odnosu na primjerice slovenski referendum bilo višeznačno.
Već spomenuti Jović primjerice argumentira da “[o]vako složena pitanja, koja u sebi sadrže i konfederaciju i autonomiju, mogu poslužiti kao dokaz da je čak i u svibnju 1991. Franjo Tuđman bio nesiguran želi li dovoljna većina građana Hrvatske punu nezavisnost” te da “[t]o ne iznenađuje s obzirom na preference građana iz 1990. godine.” Pod preferencama građana iz 1990. godine Jović misli na istraživanje javnog mnijenja koje je zagrebački Fakultet političkih nauka proveo u aprilu 1990. godine uoči prvih višestranačkih izbora na uzorku od 2.608 ispitanika sa područja cijele Hrvatske. Prema tom istraživanju, objavljenom u knjizi “Hrvatska u izborima ’90”, tek 10,66% ispitanika podržalo je tvrdnju: “smatram da se Hrvatska treba odcijepiti i postati samostalna država, neovisno o tome što će biti s drugim dijelovima Jugoslavije”, dok je 51,66% ispitanika bilo suglasno s tvrdnjom “da bi se Jugoslavija trebala organizirati kao konfederacija samostalnih republičkih država, koje bi po potrebi stvarale zajednička tijela i slobodno se dogovarale oko zajedničkih poslova.”
Nadalje, 10,66% smatralo je federativno uređenje pogrešnim te da bi se Jugoslaviju trebalo urediti kao jedinstvenu državu bez republika. Daljnjih 13.34% ispitanika smatralo je da bi se Jugoslaviju trebalo urediti kao federativnu državu s jačom ulogom saveznih organa i manjim ovlastima republika, dok je 13,67% smatralo da se ništa ne treba mijenjati jer su uređenje SFRJ smatrali dobrim. Analizirajući i raspodjelu glasova na izborima nešto kasnije u travnju 1990. godine, vidimo da je narod bio značajno podijeljeniji po pitanju budućnosti Republike Hrvatske nego što se danas tvrdi. Stoga ne čudi da je formulacija referendumskog pitanja oblikovana u što, ajmo reći, inkluzivnijem obliku jer tada svakako nije bilo sigurno bi li jasno postavljeno pitanje o samostalnosti i neovisnosti Hrvatske bilo većinski potvrdno odgovoreno. I to unatoč buktajućim tenzijama s tada još incidentnim oružanim sukobima poput onog na Plitvičkim jezerima 30. ožujka, pucanjem HDZ-ovih ekstremista i ratnih huškača Vice Vukojevića, Branimira Glavaša i Gojka Šuška 8. aprila 1991. na Borovo Selo ili sukoba u Borovom selu 2. maja 1991. tijekom kojeg su stradala dvanaestorica hrvatskih policajaca, a koji neki historičari čak i smatraju početkom građanskog rata.
Retroaktivni dokazi
Uz nejasnoće vezane uz samo pitanje, postoje i prijepori oko uvjeta u kojima se referendum održavao. Upravo se taj aspekt, Dejan Jović, tada u funkciji glavnog analitičara predsjednika Ive Josipovića, usudio u članku propitivati: je li se referendum zaista odvijao u uvjetima u kojima građani slobodno te bez straha ili pritiska mogu izraziti svoje mišljenje? Komentirao je pritom da nije istina da svaki narod teži samostalnosti navevši primjer neuspjelog referenduma o neovisnosti u Škotskoj. Kako i dalje stojimo sa slobodom izražavanja, ali i istraživanja o događajima iz devedesetih mogli smo vidjeti kada je Jović upravo zbog tog teksta i u njemu iznesenog stava odletio s Pantovčaka.
Međutim, time smo dobili i mogućnost da testiramo teze iznesene u članku koji je ponudio tek alternativnu interpretaciju povijesnih događanja. Joviću se imputiralo da je neprijatelj hrvatske države pa čak i da je propitivanjem okolnosti i načina odvijanja referenduma doveo u pitanje i tako ugrozio same temelje Republike Hrvatske. Optužbe su sulude, ali svatko tko se usudi propitivati dominantne narative biva proglašen neprijateljem, četnikom, jugokomunistom, izdajnikom itd. Kada pričamo o referendumu, postoje prijepori oko neslobodnih okolnosti, ali svakako valja i postaviti pitanje: ako su okolnosti u kojima se referendum održavao zaista bile slobodne te lišene pritisaka i straha, zašto primjerice na vukovarskom području u devet mjesnih zajednica referendum nije organiziran, u što je uključeno i deset glasačkih mjesta u Borovu?2
Kao što vidimo, pitanja o okolnostima i činjenicama vezanim uz referendum o samostalnosti, ali i drugim dominantnim narativima koji imaju svoje korijene u devedesetima ukazuju na to koliko i dalje traje proces interpretacije prošlosti u svrhu preoblikovanja i konstrukcije hrvatskog društvenog i političkog identiteta. Kako bismo mogli izravno utjecati na taj proces, nužno je, Deklaraciji o Domovinskome ratu usprkos, započeti sustavnije, ali i masovnije preispitivanje i istraživanje tih dominantnih narativa i državotvornih mitova da bismo naposljetku dobili jasan uvid u činjenice pomoću kojih bismo mogli početi rekonstruirati istinu o devedesetima koju decenijama kasnije, ako uopće, možemo samo naslutiti.
- Slovenski referendum o samostalnosti proveden je 23.12.1990. i na njemu se odgovaralo na jednostavno pitanje: “Ali naj Republika Slovenija postane samostojna in neodvisna država?” [↩]
- Više u knjizi “Borovo u štrajku“. [↩]