Po već standardnom obrascu, početak još jedne predizborne kampanje u Hrvatskoj dodatno je aktivirao i zaoštrio antikomunističku retoriku na desnici. Ove godine je početak kampanje koincidirao s berlinskom proslavom 25. godišnjice rušenja zida i pobjede kapitalizma i liberalne demokracije. Ta podudarnost nam pruža podatnu ulaznu točku za pitanje: nije li ritmičko prozivanje komunističkih aveti na periferiji samo učinak ispražnjenog političkog folklora procedura liberalne demokracije?
Ako je pad Berlinskog zida zaista označio početak kraja Hladnog rata i “kratkog dvadesetog stoljeća” – kako glasi poznata sintagma Erica Hobsbawma – onda je i po(p)ratni optimizam potrajao odgovarajuće kratko. Ponegdje samo do prvih tranzicijskih koraka, drugdje do “strukturnih prilagodbi” i “neizbježnih reformi”, a baš nigdje nakon početka aktualne ekonomske krize. Stoga je i osnovni cilj nedavne velike proslave dvadeset i pete godišnjice rušenja zida bio da prisjećanjem proizvede zaborav: tisuće bijelih balona, taktovi Beethovenove “Devete” i prigodna patetika Angele Merkel služili su tome da nas uvjere kako smo prije četvrt stoljeća, svim naknadnim teškoćama usprkos, ipak bili odabrali pravi put. Poneka diskretna kritika kapitalističkog sistema uvažena je i saslušana sa zanimanjem: hegemonijski diskurs svoje oponente ne ušutkava, nego im dodjeljuje unaprijed pripremljene epizodne uloge.
Globalni spektakli poput berlinske svečanosti njegove su pokazne vježbe, ondje ovjerava konsenzus i demonstrira svoju moć. Stvarnost po mjeri dominantne ideologije, međutim, on proizvodi svakodnevno: na medijskim marginama, usputnim intervencijama, raspršenim retoričkim detaljima. Možda bi stoga sada – nakon što je osam tisuća balona progutalo nebo nad Berlinom, razdragano se mnoštvo razišlo, a dežurni komentatori užurbano apsolvirali posljednja dva i pol desetljeća svjetske povijesti – priču o proslavi velikog trijumfa kapitalizma i parlamentarne demokracije trebalo započeti izdaleka, jednim od onih brojnih detalja razasutih po medijskim marginama. A malo gdje možemo vidjeti kako se stvarnost prilagođava ideološkim premisama tako jasno kao što to vidimo u jeziku reklama: one su, riječima američkog sociologa Michaela Schudsona, “način na koji kapitalizam govori ‘volim te’ samome sebi”.
Evociranje globalnog trijumfa
Prije tek nešto više od dva mjeseca, tako, u čak 168 država u kojima se emitira program National Geographic Channela – priznatog korifeja globalne televizijske edukacije – billboardi su na 34 jezika najavili novu dokumentarnu seriju “Devedesete”, promovirajući je dirljivim sloganom: “Desetljeće koje nas je povezalo”. Na plakatima smo vidjeli ikoničke portrete Kurta Cobaina, Billa Clintona i Lady Di, a na internetskim stranicama mogli smo doznati više o tome kako National Geographic zapravo vidi devedesete: “Vrijeme je to kad su Sjedinjene Države pobijedile u hladnom ratu, da bi se suočile s novim neprijateljem vođenim fanatizmom. Vrijeme u kojem su milijarderi nastajali brže nego ikada prije i kada je čak i vlada imala proračunske viškove. Deset godina prije nego što se bum pretvorio u pad. Deset godina kada je internet bio otvoren. Deset godina prije nego što je globalni terorizam žestoko napao.” Ukoliko je svaka nostalgija istodobno izvrnuta projekcija nezadovoljstva aktualnim stanjem, onda je između redaka ovoga lamenta nad devedesetima ispisan sasvim precizan rezime naših iznevjerenih nada. Nigdje, međutim – niti u jednoj od onih 168 država, niti na jednom od 34 jezika – reklamni slogan nove historiografske serije nije djelovao tako groteskno kao na plakatima postavljenim u gradovima bivše Jugoslavije. Nazvati ovdje devedesete “desetljećem koje nas je povezalo” zvuči kao loša šala, cinična uvreda i gruba psovka; zvuči kao otvoreno ismijavanje svježeg sjećanja na užase toga doba. Ali tako i mora zvučati kada globalni hegemonijski diskurs po inerciji proizvodi novu, prilagođenu i prigodno uljepšanu prošlost, koja s onom proživljenom nema baš nikakve veze: tako i mora zvučati, drukčije rečeno, kada National Geographic ne zna ništa o nacionalnim geografijama.
Posve je stoga primjereno što je najpoznatiji svjetski dokumentarni program godišnjicu pada Zida popratio posebnom emisijom “David Hasselhoff vs. The Berlin Wall”. Podbuhla bivša zvijezda televizijskih sapunica pokazala se najboljim komentatorom onoga što se dogodilo prije dvadeset i pet godina, a odluka da se upravo nju odabere najboljim komentarom svega što je potom uslijedilo. Gledajući oronulog, ocvalog Hasselhoffa, vidjeli smo povijesni revizionizam doveden do vlastite karikature: ta je karikatura, međutim, istodobno i njegov najrealističniji prikaz. Uostalom, vjerojatno i ne postoji bolji način da nonšalantno otpišete cijeli jedan epohalni politički projekt – odbacujući sve njegove dobre strane skupa s lošima – nego da komemoraciju prepustite lokalnom klaunu.
Bilo kakav pokušaj prisjećanja na besplatno školstvo i zdravstvo, industrijalizaciju i plansku urbanizaciju, opismenjavanje masa i pokušaj dokidanja klasa koji bi mogao poslužiti kao povod za raspravu o alternativama današnjem sistemu utapa se onda u vrtlogu medijskih atrakcija, baš onako kako bi sjećanje na ovdašnje ratne užase trebala potisnuti bajka o “desetljeću koje nas je povezalo”. Ipak, kolektivna se memorija uporno opire programiranoj verziji revizije, pa stoga vrijedi i obrnuta usporedba: baš kao što se devedesete ovdje – barem prema čestim i pojednostavljenim tumačenjima – neprestano “vraćaju” u periodičnim provalama nacionalizma i vjerskog fundamentalizma, tako i bauk komunizma razigrano cirkulira javnim diskursom dvadeset i pet godina nakon što mu je pouzdano ustanovljena klinička smrt.
Neobičan je to paradoks: dok globalne političke i poslovne elite složno slave četvrt stoljeća od potpunog sloma istočnog bloka, u Hrvatskoj, kako stvari stoje, komunisti samo što nisu opet preuzeli vlast. Dezorijentirana hrpica vojnih veterana protestira već skoro mjesec dana ispred Ministarstva branitelja pod transparentom “1991. protiv Jugoslavije – 2014. protiv Jugoslavena”, a državna ih vlast pritom doživljava sasvim ozbiljno, šaljući svoje najisturenije figure na pregovore u prosvjedničke šatore. Glavna protukandidatkinja aktualnog predsjednika na skorim izborima Kolinda Grabar-Kitarović u kampanji se obrušava na Josipa Broza Tita, optužujući ga da je “komunistički diktator i ništa više”. Tomislav Karamarko, vođa HDZ-a – uvjerljivo najpopularnije stranke kojih godinu dana uoči parlamentarnih izbora – zahtijeva da se konačno popišu sve žrtve komunističkog režima, u nedostatku živoga Tita prijeti njegovim bistama i obećava da “Hrvatska više nikada neće biti crvena”.
Nacionalisti i liberali o (ne)postojećim komunistima
Na ovu antikomunističku ofanzivu onda refleksno reagira bataljun liberalnih komentatora, objašnjavajući potanko, drsko i povremeno duhovito da Jugoslavena ovdje već odavno nema, da obračuni s Titom nisu samo postumni nego i bezumni, da je rat protiv komunizma davno završio… Debata je oštra i nemilosrdna, pa malo tko stigne primijetiti kako drama otvorenog političkog sukoba zapravo prikriva običnu komediju zabune: trudeći se da sve snažnijoj desnici odvažno dokažu kako su njeni glavni protivnici zapravo aveti i utvare, fantomi i lelujavi duhovi, liberalni komentatori je tretiraju kao da svoju retoriku temelji na racionalnim izvodima i empirijskim podacima o broju Jugoslavena i komunista u današnjoj Hrvatskoj.
Tretiraju je, drugim riječima, kao nešto što ona nipošto nije: oboružani čvrstim argumentima i balansiranim osjećajem za stvarnost, liberalni komentatori složno i odvažno jurišaju na avet i utvaru, fantoma i lelujavog duha. Ideologija desnice za to vrijeme operira na posve drukčijim razinama, vješto provocira emocije i uspješno mobilizira birače. I nema u tome ničeg novog: ne bude li se njeni nekromantski porivi ionako uoči svakih predsjedničkih i parlamentarnih izbora?
Razlozi za frustrirajuću repetitivnost ove učinkovite demagoške predizborne taktike brojni su, a neki među njima već su javno apostrofirani: kontinuirana državna politika podilaženja veteranima koja seže od neselektivne dodjele golemih materijalnih prava devedesetih pa do saborske Deklaracije o Domovinskom ratu koja je eklatantno falsificiranje povijesti smjestila u domenu nadstranačkog konsenzusa, izostanak organizirane ljevice koji ostavlja prazan prostor za slobodnu igru desničarskih fantazija, na kraju i sasvim uobičajena operacija proizvodnje unutrašnjeg neprijatelja kao stara strategija političke mobilizacije… Jedan je razlog, međutim, toliko očit da ga baš nitko ne uspijeva vidjeti: prosta činjenica da se avet komunizma prigodno oživljava isključivo uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora djeluje, valjda, toliko banalno i samorazumljivo da se ne čini vrijednom spomena. Ali, možda bi iz te činjenice napokon vrijedilo povući odgovarajuću konzekvencu; možda bi napokon trebalo jasno formulirati da je stupidni, izlišni i manipulativni desničarski antikomunizam – nad kojim se onda liberalni komentatori zgražaju u pravilnim izbornim ciklusima – omogućen, naprosto, parlamentarnom demokracijom.
Nema u tome ničega skandaloznog, niti je ovo prvi put da nam parlamentarna demokracija pokazuje svoje naličje: ako, recimo, ne želimo svesti Erica Hobsbawma na onu poznatu sintagmu s početka teksta, možemo se prisjetiti njegovoga prikaza Hladnoga rata iz “Doba ekstrema”, knjige posvećene upravo “kratkom dvadesetom stoljeću”. Ondje je uvjerljivo dokumentirao kako “ravnoteža straha” između SSSR-a i SAD-a nije podrazumijevala i potpunu ravnotežu odgovornosti za bezrazložno zaoštrenu političku retoriku. “Ravnoteža straha”, naime – kako tumači Hobsbawm – “ne objašnjava apokaliptični ton Hladnoga rata. On je dolazio iz Amerike”. A zašto? “Za razliku od SSSR-a, SAD je bio demokracija. (…) Sovjetska vlada, iako je također demonizirala svoga globalnog antagonista, nije se morala zamarati osvajanjem glasova u Kongresu, na predsjedničkim ili parlamentarnim izborima. Vlada SAD-a je morala. Za te je svrhe apokaliptički antikomunizam bio koristan, a utoliko i izazovan, čak i za političare koji nisu iskreno vjerovali vlastitoj retorici…”
Utjelovljenje aveti komunizma
Možda se sasvim prosta činjenica da reduciranje političke rasprave na izmišljene opasnosti i lažne probleme može proizići iz logike parlamentarno-demokratskog sistema zbilja prešućuje samo zato što je banalna i samorazumljiva. Možda se prešućuje zato što u parlamentarnoj demokraciji nije naročito popularno ni preporučljivo kritizirati vladajući sistem; ova se opcija ipak čini vjerojatnijom. A možda bismo, naposljetku, pošavši od te opcije mogli postaviti elementarno pitanje: o čemu zapravo šutimo onda kada, uoči predsjedničkih ili parlamentarnih izbora, govorimo o komunizmu? Odgovor je podjednako jednostavan: šutimo o kapitalizmu. Politički konsenzus, zadan perifernim položajem države i ovisnošću njena funkcioniranja o uspješnoj akumulaciji kapitala, sistemska pitanja kapitalizma sistematski uklanja s pozornice. Parlamentarna desnica ondje potom izvodi crvene aveti i otrcane duhove prošlosti, dok liberali paralelno postrojavaju uhljebe i proračunske parazite ne bi li i sami pokazali da “socijalistički mentalitet” još uvijek vlada državom: obje strane potom, zajedno i uigrano, prizivaju izlazak iz krize kapitalizma pomoću uvođenja “više kapitalizma”.
Zato treba cijeniti malu povijesnu ironiju koja je preklopila datum godišnjice pada zida u Berlinu s početkom nove predizborne kampanje u Hrvatskoj. Zato je, uostalom, djelić istine o toj proslavi i njenom povijesnom revizionizmu vidljiv samo odavde, s evropske periferije, gdje povampireni Jugoslaveni tumaraju zemljom dvadeset i tri godine nakon nestanka Jugoslavije, a nedavna se prošlost iz krvavog klupka masovnih ubojstava, silovanja, spaljivanja i mučenja pretvara u idilično desetljeće otvorenog interneta, proračunskih viškova i unplugged nastupa Nirvane. Zato se, dakle, samo odavde jasno vidi kako je opsesija davno upokojenim komunizmom prvenstveno simptom krize kapitalizma. I zato je, konačno, tako obeshrabrujuće promatrati kako politička ljevica, boreći se s osnovnim organizacijskim teškoćama nakon jednoga od svojih najvećih povijesnih poraza, još uvijek ne uspijeva načiniti sasvim logičan korak: napokon pružiti sistemu paranoidno opsjednutom prijetnjama socijalizma i komunizma baš ono što neprestano priziva.