Globalna podrška neoliberalnim politikama s prvim dekadama novog stoljeća postala je gotovo neprikosnovena, dok je otpor toj monetizaciji “svega” bio tek u povojima. Otprilike desetak godina bilo je potrebno da pojedina područja društva, pa tako i ono znanosti i obrazovanja, osvijeste posljedice tržišnog imperativa po svoje tkivo. Na prelazu dekada otpor privatizaciji i komercijalizaciji obrazovanja počeo je među studentima, a budući da je ista politika ugrožavala i akademske radnike, kao što je nagrizala i samu sadržajnu srž sveučilišta – kvalitetu – lako je rezonirala među svim pripadnicima akademije. Prvi otpori uskoro su dobili globalističke predznake, a masovna dostupnost internet tehnologije, omogućila je umrežavanje, upoznavanje i osvještavanje sveobuhvatnosti posljedica komercijalizacije i privatizacije obrazovanja.
Osnovna lekcija političke pismenosti počela se još jednom širiti među studentima diljem svijeta: neovisno o tome tko je na vlasti, diljem planete, procesi su bili gotovo identični. Oni su bili zamišljeni u međunarodnim monetarnim institucijama, tim “hubovima” tadašnje globalne moći i bogatstva, odakle su “trickle-downali” na “visokoj razini”, ka nacionalnim vladama svih predznaka. Nacionalisti, socijaldemokrati, liberali, pa i “socijalisti” (kao što ćemo vidjeti u srijedu, u primjeru iz Albanije), svi redom, nerado su pristajali ili su rado prihvaćali neoliberalne ideje nove preraspodjele tereta socijalne reprodukcije. Drugim riječima, stari društveni konsenzus velike i snažne socijalne države prije tridesetak godina počeo je nestajati pred idejom da je svatko odgovoran samo za sebe. Za ovaj novi konsenzus, bilo je potrebno stvoriti iluziju da živimo u svijetu potpuno jednakih mogućnosti, stoga je po toj ideji svatko tko ne dođe do fakulteta, za to, isključivo sam odgovoran. Ipak, takvi besklasni odnosi nikad nisu bili dio naše stvarnosti. A stvarna neoliberalna ideologija otkriva se upravo u opisanom proturječju.
Istovremeno, nekada čvrste granice političkog spektra urušile su se pred idejom povlačenja profita iz svakog aspekta društvene djelatnosti. Humanizam i druge prosvjetiteljske ideje sada su postale zastarjele i prošlostoljetne. Nikakva filozofija nije se mogla mjeriti sa zovom novca. A društveni učinci višesložnih posuđenica i složenica poput “ideologija”, “autokolonijalizam”, pa i “komercijalizacija” možda nigdje drugdje nisu bile tako plastično opipljive u svakodnevici kao na pitanju visokog obrazovanja. Štogod je možda u borbi za besplatno obrazovanje i ostalo neartikulirano, ali cijelim društvima sada je ipak savršeno jasno da akademski uspjeh, pa onda i kasnija karijera primarno ovisi o tome gdje si rođena i kim si okružena nego o tome koliko si zapravo pametna. Dok oni sretniji, ove odluke donose po inerciji, i s tom idejom odrastaju cijeli život, oni rođeni na periferijama društava, moraju uložiti mnogo više energije za isti i vjerojatno znatno lošiji rezultat. Ljetos nam je to pokazala priča 13-godišnje djevojčice koja je pobjegla od kuće u Nišu, na jugu Srbije kako bi otišla u Beograd na prijemni ispit u matematičku gimnaziju.
Potpuno javnofinancirano obrazovanje nikada nije bilo tek pitanje političke pripadnosti, već ideja koja se lako da objasniti pitanjem: Smatrate li da bi sva djeca na ovoj planeti trebala imati takve obrazovne uvjete koji bi im omogućili da ukoliko žele imaju pravo na pristup visokom obrazovanju? Ako je odgovor da, onda financijsko stanje obitelji ne smije biti prepreka tome uspjehu. Na tome mjestu prestaje ideja i počinje političnost. Izlišno je uvijek iznova objašnjavati očito i inzistirati na tome da ove vrijednosti, ako hoćete, ova ideologija, vodi do boljeg i ravnopravnijeg društva. Obrazovanje nije samo financijsko, ono je i pitanje demokracije i anakronih ideja “civilizacijskih dosega”. Stoga je banalne i populističke, no logički netočne ideje da visoko obrazovanje ne mora biti “besplatno” jer nije obavezno vrlo lako rasplinuti usporedbom sa srednjoškolskim obrazovanjem koje također nije obavezno, ali jeste besplatno. Može li itko kazati da je sasvim svejedno koliki postotak populacije ima srednjoškolsku maturu u odnosu na samo osnovnu školu?
Tvrdnje koje nasumično i proizvoljno određuju nužne i dovoljne uvjete kao preduvjete ostvarenju drugog prava, uvijek ćete čuti samo iz usta onih koji su do svojih privilegija ili došli inercijom prateći logiku vlastitih privilegija, ili su uspjeh ostvarili u znatno ravnopravnijem društvu od ovoga u kojem mi živimo.
Međutim, da zahtjev za potpuno javnofinanciranim obrazovanjem nije usahnuo svjedoči činjenica da, makar u Hrvatskoj, više nikome ne pada na pamet privatizirati ijedno sveučilište. Osnivaju se međutim nova sveučilišta, uglavnom po neoliberalnim kriterijima, ali sa slabim programima pa njihovi studenti i ne mogu konkurirati strukama podučavanima na starim i javnim sveučilištima. Dvije ekonomske krize, jedna klimatska i pokoja politička razdvajaju sadašnjost od masovnih globalnih studentskih prosvjeda održavanih prije desetak godina. Prosvjedi su uspjeli utoliko što su najštetniji procesi uglavnom zaustavljeni, i takve ideje su napuštene. No, oni nisu uspjeli utoliko što su se mnogi štetni procesi zadržali, pa čak i ukorijenili. I oni imaju točno takve posljedice po akademiju kakve smo nekada predviđali. Ilustrirajmo to za kraj, primjerom Sveučilišta u Zagrebu koje se nalazi pred raspadom, jer one struke za koje ima komercijalne nade glasaju pognute glave i zatvorenih očiju kako bi zadržali svoje privilegije i pritom ne mare što žrtvuju one ostale. A svi zajedno po istoj nuždi žrtvuju studente, stoga potonji odlaze vani. Internacionalizacija obrazovanja i famozna mobilnost samo su sinonimi za odljev mozgova, problemu koji nikada nije bio veći i o kojem se nikada nije tiše govorilo.
Lako je kazati “cijeli svijet se raspada” i stoga “treba biti realan u zahtjevima”, no istina je suprotna: baš zato što se “sve raspada” od temeljnih se načela ne smije odustati, jer u suprotnom, kakvu to budućnost onda uopće gradimo?
U ovom tematu o ovim pitanjima pišu Igor Lasić za Hrvatsku, Arlind Qori za Albaniju i Vladimir Simović za Srbiju.