Obrazovanje se čini kao nebitna stvar, dok se periodično ne pojavi generacija koja “pomete” prevladavajuće političke dogme. Upravo to se, u impresivnim razmjerima, dogodilo sa studentskim prosvjedima u Albaniji 2018. godine, a sada, u sklopu temata o važnosti javnofinanciranog obrazovanja, jedan od njegovih sudionika s profesorske strane – Arlind Qori – za Bilten analizira njihove društvene učinke.
Javna sveučilišta u očima neoliberalnih “pandita” smatraju se jednima od posljednjih utočišta “socijalizma” u Albaniji. Kao takva, prošla su dugi i kontradiktorni proces komodifikacije1 koji je bio obilježen borbama za hegemoniju cijelog spektra društvenih silnica. Nakon velikog privatizacijskog vala devedesetih kada se država rješavala svog brojnog vlasništva – od industrijskih postrojenja do banaka i drugih osnovnih javnih usluga – pa do početka 2000-ih proces akumulacije izvlaštenjem proširen je i na usluge – pa tako i na visoko obrazovanje. Zakon o visokom obrazovanju iz 1999. godine dozvolio je postojanje privatnih i profitnih sveučilišta, dok su početkom 2000-ih u Tirani nastala prva privatna komercijalna sveučilišta. U nekoliko godina na desetke takvih učilišta proširilo se po čitavoj Albaniji regrutiravši pritom na tisuće studenata koji su vrlo lako dolazili do diploma ove ili one vrste. Time je problem niskog broja visokoobrazovanih osoba u Albaniji “riješen” na brzo i na jednostavno. Mladi ljudi ograničenih mogućnosti su pak u tome vidjeli brzu mogućnost uspinjanja na socio-ekonomskim ljestvicama.
Taj je proces pratilo povećanjem upisnih kvota na javna sveučilišta, nakon čega je uslijedilo smanjenje javnih sredstava za javna sveučilišta. Vlada je tada namjeravala dati simbolično rješenje problemu rastuće nezaposlenosti mladih. Povećanjem kvota – bez ulaganja u nove objekte, osoblje i laboratorije – plan je bio što duže zadržati što više mladih ljudi na sveučilištima, bez obzira na pogoršanje uvjeta studiranja.
Bez obzira na to, sveučilišna diploma postaje sve važnije sredstvo socijalne mobilnosti. To ne znači da je u kapitalističkoj strukturi poslova nastala veća potražnja za kognitivnim radnicima – Albanija je i dalje periferna zemlja u kojoj je većina radnih mjesta slabo plaćena i nisko kvalificirana. To je samo značilo da niže razine državne uprave mogu biti popunjene tisućama diplomiranih mladih, i to klijentelističkim metodama. Jedna od posljedica takvih praksi je što su političke stranke počele regrutirati na sveučilištima, obećavajući studentima razne usluge nakon što njihova stranka dođe na vlast.
Postajanje robom
S druge strane, Bolonjski proces olakšao je proces komodifikacije podjelom obrazovanja na stupnjeve (3 godine prvostupništva, nakon čega slijedi 1 ili 2 godine master studija). Albanska vlada je u razdoblju od 2007. do 2008. odlučila da javni univerziteti mogu početi provoditi master studije, ali za pronalaženje ekonomskih resursa bili su u potpunosti odgovorni sami. Od tada pa na dalje, vlade su financirale samo preddiplomske studije, i to djelomično, smatrajući sve kasnije stupnjeve luksuzom koji bi ljudi trebali kupovati uz punu cijenu. To znači da su školarine za (diplomske) master i (postdiplomske) doktorske studije bile 3 do 4 puta veće od cijene prvostupništva, a njihove tarife bile su usporedive s onima na privatnim sveučilištima. No, čak su se i školarine za prvostupnike povećavale svake godine te su s otprilike 50 eura narasle na 300 eura. Godine 2018., neposredno prije velikog vala studentskog prosvjeda, i s obzirom na standard plaća, školarine u Albaniji bile su jedne od najviših u Europi.
Nadalje, i plaće predavača vezane su uz školarine, što je dovelo do toga sveučilišta da otvaraju nove katedre za polja studija koja imaju primarno tržišnu vrijednost, a ne akademsku te su primarno služile za mamljenje studenata s ciljem ostvarenja prihoda od školarina. Na primjer, kako bi preživio, odjel za filozofiju na Sveučilištu u Tirani, otvorio je master program pod nazivom “Etika liderstva”, (etika upravljanja) pokušavajući uzalud privući ljude koji maštaju o tome da postanu državni ili biznis lideri. Još jedan primjer je master program na Odjelu za političke znanosti, na istom sveučilištu. Magistarski program Političke teorije (mješavina normativne politologije i kritičke filozofije) uspio je preživjeti nekoliko godina, no onda se zatvorio zbog nedovoljnog broja interesenata koji su si mogli priuštiti godišnju školarinu od 500 eura za diplomu koja je mlade ljude osuđivala na sigurnu nezaposlenost. Skupina gotovo “duhovitih” kolega kako bi zaštitili svoj posao i plaće, predložila je promjenu imena studija u “Politička analiza” i prilagodbu programa za produkciju “analitičara” za medijske nastupe.
Ali najrazorniji udarac u pogledu komodifikacije počeo je 2013. godine, kada je vlast preuzela “socijalistička” stranka. Nakon dvogodišnjeg studentskog traženja pravde na ulicama, vlada je donijela novi zakon o visokom obrazovanju koji je omogućio privatnim učilištima da se za javne novce natječu zajedno sa javnim sveučilištima.2. To bi dovelo do rapidnog rasta školarina i dovršilo proces komodifikacije i studijskih programa i akademskog rada. Bankrot i zatvaranje zbog manjka ekonomskih resursa postali su tako realnim scenarijima za javna sveučilišta.
Studentski tsunami
Nadalje, akademski prostor uopće nije bio otvoren za aktivno sudjelovanje studenata u procesu donošenja odluka, pa ni znanstveni život uopće. Kao klijenti koji plaćaju za neka znanja i vještine, jedino pravo koje su imali, bilo je zahtijevati lagan put do diplome. Da bi ekonomski preživjeli, od javnih se sveučilišta implicitno tražilo da slijede logiku privatnih, koja su u Albaniji postala zloglasna zbog toga što su jednostavno prodavali diplome onome tko dođe s odgovarajućom količinom novaca, a sredstva su potom ulagali u raskošne spektakle i reklame, bez ikakvih naznaka namjere da na svoje studente prenesu bilo koji oblik kritičkog mišljenja ili discipline znanstvenog procesa. Sveučilišta su se smatrala trgovačkim subjektima čiji je opstanak ovisio o njihovoj tržišnoj uspješnosti.
Na sve dublju krizu sveučilišta, studenti su reagirali nizom velikih i upečatljivih prosvjeda koji su se odvijali u prosincu 2018 godine. Albanija nije vidjela prosvjede što broje desetke tisuća prosvjednika od 1991. godine. Oni su bili neovisni o svim političkim strankama i doveli su u pitanje cijeli politički establišment te prožimajuću hegemoniju tržišta. Sve instance moći dočekale su ih potpuno nepripremljene. Vlada danima nije znala kako se postaviti spram studentskih zahtjeva. Opozicione stranke prepoznale su priliku i pokušale iskoristiti prosvjede protiv vlade, ali brzo su odustale od straha da će studenti svrgnuti cijeli politički sustav. Deseci tisuća studenata tjednima su pozivali na besplatno javno obrazovanje, demokratizaciju strukture vlasti na sveučilištima; osudili su korumpirane profesore i administratore. Najvažnije je da su zacementirali novu hegemonu ideju: obrazovanje se više neće smatrati robom, a vlada je trebala biti u potpunosti odgovorna za pokrivanje svojih troškova.
Ove ideje godinama je zagovarao ljevičarski studentski pokret “Lëvizja Për Universitetin” (Pokret za sveučilište), koji je u 2014. i 2015. vodio manje proteste protiv novog zakona o visokom obrazovanju. Dva tjedna protesta bila su dovoljna da ideja besplatnog obrazovanja s margina društvenih diskursa prodre u sve mejnstrim debate. Ove nove ideje gotovo nitko nije osporavao, umjesto toga, sudionici javnog diskursa međusobno su se natjecali u tome kome pripada zasluga pionira osporavanja tržišne logike u znanosti i obrazovanju.
Vlada je pristala prepoloviti školarine prvostupnicima i povećati broj stipendija za siromašne i izvrsne studente. Iako ne ispunjava zahtjeve studenata za potpunim besplatnim javnim obrazovanjem (magistarski i doktorski studiji još uvijek su skupi za studente bez stipendija), njegovo se opravdanje ne temelji, kao i prije, na neoliberalnim ideološkim osnovama (visoko obrazovanje je usluga koju treba platiti), koje je ipak u praksi, na terenu i dalje prisutno uz opravdanje kako za potpuno javnofinancirano obrazovanje “nemamo dovoljno sredstava”.
Ne zaboraviti temeljnu ideju
Desno orijentirana Demokratska stranka obećala je da će jednom kada dođe na vlast ukinuti zakon o visokom obrazovanju i osigurati besplatno javno obrazovanje za radničku i srednju klasu. Većina javnih intelektualaca podržala je zahtjeve studenata i nadala se odlučnijim potezima, ponekad potpuno promijenivši svoja stajališta. Zakon o visokom obrazovanju koji izjednačuje privatna i javna sveučilišta i dalje je na snazi, no njegova je financijska komponenta sada mrtvo slovo na papiru. Nakon posljednjih prosvjeda nijedna se vlada, bar u skoroj budućnosti, neće usuditi financirati privatna sveučilišta. Potonja ulaze u ekonomsku krizu jer ih sve manji broj studenta preferira nad javnim sveučilištima. Jedno od najozloglašenijih privatnih sveučilišta poznato po lobiranju za primjenu novog zakona o visokom obrazovanju nalazi se na rubu bankrota: protiv njegovog vlasnika vodi se istraga zbog potkupljivanja suca.
U svakom slučaju, bilo bi preuranjeno borbu za potpuno javnofinancirano obrazovanje smatrati gotovom. Puno je još tema i područja u kojima i dalje vladaju neoliberalna logika, a mnogo je i institucija koje još uvijek robuju birokraciji. Za pobjedu toga, potrebno je osigurati snažne studentske strukture unutar akademije i otvoriti sveučilišta za njihove aktivnosti, a upravo to nedostaje većini fakulteta. S druge strane, ne možemo ciljati ka pobjedi samo na sveučilištu, kao da je ono neovisno od ostatka društva. Nužno je istovremeno poraziti i proces akumulacije izvlaštenjem u drugim poljima: na radnome mjestu, među prirodnim resursima, u javnim prostorima, zdravstvenom sustavu, itd. To zahtijeva izgradnju snažnog pokreta, uključenje i mobilizaciju radnika, građana, studenata, žena, ekologa, pa i malih poduzetnika i tako dalje. Nužno je natjerati profitnu logiku na povlačenje iz javnog diskursa. I nikada, koliko god se činilo utopijski ne gubiti iz vida tu blistavu ideju demokratskog i socijalističkog društva.
S engleskog prevela Andrea Milat
- Pretvaranje ljudskih aktivnosti koje se tradicionalno nisu smatrale nečim podložnim trgovanju u robu koju se naplaćuje. op.prev. [↩]
- To je loše zbog toga što privatna sveučilišta teže profitu, a ne kvaliteti, a također struke koje predaju u pravilu se svode na tržišni uspjeh, neovisno o dugoročnim potrebama društva. op.prev. [↩]