Ljetos se jedan desno orijentirani saborski zastupnik u hrvatskom parlamentu propisno osramotio tiskovnom konferencijom u Zadru na kojoj je konstatirao kako luka Gaženica nema nikakvu infrastrukturu za pročišćavanje otpadnih voda za brodove. Naveo je taj argument kao razlog zašto se Gaženica ne bi trebala prepustiti predloženom turskom koncesionaru. Ubrzo mu je stigao odgovor direktora luke koji ga je upozorio da nijedna luka na svijetu to ne mora imati. O tome kakvi sve oblici poslova leže iza prepuštanja zadarskih i jadranskih marina i luka turskim (i drugim privatnim) investitorima domaći mediji pisali su godinama no bez realnih političkih učinaka. Otprilike isti trend vrijedi i u drugim područjima zaštite mora.
Kada se priča o moru, bilo da govorimo o zagađenju kojeg izaziva morski promet, ili o kvaliteti vode za kupanje, u pravilu se ističe kako je sve u skladu s propisima, ili, kao u slučaju s primjerom luke Gaženica, kako drugačija pravila zapravo ni ne postoje. Zaštita i kvaliteta mora su teme čije se pozitivne aspekte posebno naglašava u vrijeme turističke sezone, dok se ostatak godine šuti o mastodontskom birokratskom sustavu, koji zapravo kontinuirano omogućava daljnja zagađenja. Štoviše, sustav kao da je osmišljen tako da neupućeni misle da se poštuju sve ekološke konvencije, dok je zapravo pun kontradikcija i rupa koje omogućavaju neometano zagađivanje. Primjerice, tekst mastodontske konvencije MARPOL u pravilu se naplaćuje (u papirnatoj i digitalnoj formi) a najjeftiniji primjerak košta oko 100 eura.
Istina je da brodovi ne smiju ispuštati u mora fekalije, ali taj propis vrijedi samo više od 12 milja od obale i to za neobrađene fekalije. No, ako je brod opremljen sa sustavom za pročišćavanje i njihovu dezinfekciju može ih ispustiti na udaljenosti većoj od 3 milje od obale. Slično je i sa kemikalijama – ne može ispustiti čiste kemikalije, ali se ispuštaju ostatci od pranja tankova, itd. Informacija da nijedna luka nije dužna imati pročišćivače, niti prihvaćati otpad s brodova, u praksi znači da se sav otpad kompletnog morskog prometa ispušta u međunarodnim vodama. Ili u nacionalnim vodama, pod uvjetom da vas nitko ne uhvati. Poznat mi je primjer skandinavske teretne kompanije koja je mjesecima nakupljane otpadne vode ispustila u američku rijeku Mississippi. Da se isto ne događa u Jadranskom moru, bilo bi naivno misliti. A sva ta zagađenja utječu na čistoću i kvalitetu mora.
Niti regulacija oko kvalitete vode za kupanje nije puno bolja priča. Razgovarate li sa osobama koje se bave kontrolom kvalitete mora – ekološkom i mikrobiološkom – u pravilu ćete čuti da se sve radi u skladu s propisima. No, podtekst nameće pitanje je jesu li ti propisi dovoljno dobri. A odgovor je očekivan – ni približno. Stoga nam se ovdje otvara temat čiji je cilj približiti javnosti kompleksnost teme zaštite mora, bilo da govorimo iz strogo političkog ugla ili znanstveno–ekološkoga.
Temat otvaramo Iskrom Krstić i ekološkim aspektom plavih zastavica u Crnoj gori, zatim nastavljamo s Georgijem Medarovim i Madlen Nikolovom koji su se pozabavili Crnim morem i završavamo hrvatskim primjerom u kojem će se Andrea Milat posvetiti kontradikcijama propisa i prakse.