Brojni infrastrukturni problemi s otpadnim vodama u bugarskim obalnim gradovima ne sprečavaju prioritet razvoja turizma. Činjenica da se turisti nakon boravka na obalama Crnog mora nerijetko vraćaju s probavnim i bakterijskim problemima, nije čini se dovoljna da se problemu zagađenja mora pristupi ozbiljno.
Lokalni mediji objavili su u martu ove godine da voda na ušću jezera Varna, u blizini obalnog grada Varna, drugog najvećeg grada u Bugarskoj, poprima smeđu boju. Nekoliko dana kasnije ispostavilo se da je oštećen kolektor za odvodnju koji dnevno u jezero ispumpava 20.000 metara kubnih otpadnih voda. Mjesec dana kasnije, u travnju, mediji su izvijestili o puknuću kanalizacijske cijevi koja dnevno ispušta dodatnih 8.000 kubnih metara nepročišćenih otpadnih voda. Nadalje, lokalno poduzeće za vodoopskrbu i sanitarnu zaštitu, vlada i općinske vlasti znale su za drugo curenje osam mjeseci, ali su pokušale prikriti nesreću.
Loše upravljanje otpadnim vodama rezultat je neograničene izgradnje rekreacijskih objekata na obali, što je samo po sebi posljedica loših propisa. Javna poduzeća za vodu su podfinancirana, a oslanjanje rukovodstava na javno-privatna partnerstva dodatno opterećuje njihove malene proračune.
Unatoč nedavnim tvrdnjama premijera Bojka Borisova da je bugarska obala Crnog mora najčišća na svijetu, ljudi duž obale redovno prijavljuju zagađenje otpadnim vodama. Ono je vidljivo golim okom. Razlozi za to su mnogobrojni, ali mnogo toga svodi se na nedovoljno financiranje javnih usluga i nevoljkost državnih vlasti da vrše kontrolu nad privatnim koncesionarima objekata na plaži.
Bugarska obala Crnog mora samo što nije zasjela na sam vrh još jedne ljestvice zagađenosti – mikroplastikom. Razina mikroplastike u Crnom Moru, usporediva je s najzagađenijim morima na svijetu. Kvaliteta vode u Crnom moru pada i zbog kontinuirane upotrebe poljoprivrednog gnojiva koje se odlaže u rijeke i povremeno dospijeva u more. Naftne bušotine i platforme nerijetko uzrokuju izlijevanje nafte. Međunarodni teretni brodovi često odbacuju otpad i neprestano dovode invazivne vrste, poput rebraša (vrsta meduza, Ctenophora), što dovodi do zabrinjavajućeg smanjenja biološke raznolikosti i doprinosi ozbiljnom padu prinosa u ribolovu. Hidroelektrane blokiraju dotok slatke riječne vode u more. Najozbiljniji problem okoliša izazvan gore spomenutim problemima je eutrofikacija, to jest obogaćivanje vode hranjivim tvarima i ubrzani rast algi, što u konačnici dovodi do duboke ekološke neravnoteže zbog iscrpljenosti kisika.
Neodrživost turizma
Bugarska vlada, s druge strane, usmjerena je na razvijanje neodržive turističke industrije koja šteti okolišu na obali. Izgradnja hotela opustošila je bugarsku obalu. To je dovelo do uništenja zaštićenih područja i navažanja masovnog otpada od građevine i pratećih demoliranja. Uz to, javna kanalizacija ne može podnijeti pritisak masovnog priliva turista koji su preko ljeta smješteni u tim hotelima. Nedostaje stroga građevinska regulativa koja bi jamčila da su postrojenja za pročišćavanje vode primjerena očekivanom broju turista, jer izgradnja hotela nadmašuje ulaganje u komunalnu infrastrukturu. I dok turistička sezona u praksi traje samo 4 mjeseca, šteta koju uzrokuje je dugoročna.
Nadalje, hoteli, restorani i drugi rekreacijski sadržaji u velikoj su mjeri odgovorni za plastični otpad u moru. Ostaje neobjašnjeno zašto je jedna od najvažnijih briga vlade pomaganje turističkim tvrtkama da ostvare kratkoročnu dobit štetnim obalnim razvojem koja istovremeno ne razvija odgovarajuće javne infrastrukture. Proteklih nekoliko godina Varna je regija iz koje se najčešće izvještava o zagađenjima na bugarskoj obali Crnog mora. Već 2011. godine potvrđeno je da voda na takozvanoj Oficirskoj plaži sadrži ogromne količine kanalizacijske vode. Vlada je pokušala ublažiti incident tvrdeći da je “samo nekoliko” plaža uistinu otrovno. Premda je na tom mjestu postojala samo jedna kanalizacijska cijev koja je trebala u more puštati samo slivne vode, uskoro je postalo očito da na tu cijev izviru i otpadne vode. Godine 2018. lokalna vlast u Varni otkrila je da je u centru grada kanalizacijska cijev spojena na tu za slivne vode, no nisu uspjeli utvrditi tko je spojio kanalizaciju na nju, niti kada.
Realnost je danas takva da je prema EU kriterijima preko 30 posto bugarskih kupališta 2019. godine bilo “loše” kvalitete, toliko loše da su samo četiri EU zemlje imale veći postotak mora koje nije dobro za kupanje. Tako loša kvaliteta uzrokuje proljev i pridonosi širenju gastrointestinalnih infekcija, zaraza koja postaje gotovo pravilo među bugarskim crnomorskim turistima. No, baš su turizam i njegovo ekonomsko obećanje (a ne zdravlje lokalnih ljudi) razlog tome što vlada pokušava smanjiti zagađenje plaža otpadnim vodama.
Kriza COVID-19 izazvala je zabrinutost stručnjaka zbog rizika zagađenja plaža otpadnim vodama. Znanstvenici s Bugarske akademije znanosti upozorili su javnost na mogućnost prijenosa COVID-19 u Crnom moru. Razni zavodi za javno zdravstvo diljem svijeta upozoravaju da je rizik od prenošenja SARS-COV-2 znatno niži u “pravilno projektiranim i održavanim kanalizacijskim sustavima”, a u gradovima na obalama Crnoga mora radi se upravo o tome da su takvi sustavi neispravni.
(Ne)obrada otpadnih voda
Na nacionalnoj razini oko 30 posto kućanstava nema pristup sanitarijama, a osim toga, i udio građana čije se otpadne vode sakupljaju bez pročišćavanja, još je veći. Na obali, to znači da se otpadne vode izbacuju izravno u more bez ikakve obrade. Javna vodna poduzeća ne ulažu dovoljno u upravljanje otpadnim vodama i oslanjaju se uglavnom na EU fondove. Postoji sporazum da se kratkoročnim rješenjem zagađenja otpadnih voda za kupanje jednostavno grade sve veća i veća postrojenja za upravljanje otpadnim vodama. EU Direktiva za obradu komunalnih otpadnih voda osigurala je sredstava iz strukturnih fondova za države članice u tu svrhu. Instrument pretpristupne pomoći (IPA) osigurao je 5 milijuna eura koji su potrošeni na instalaciju postrojenja za upravljanje otpadnim vodama i cijevi kod jezera Varna u 2011. godini.
Iako je cijev trebala prolaziti ispod jezera, privatni izvođač radova koji je radio na projektu smatrao je to previše napornim pa je sagradio cijev tik iznad dna jezera, riskirajući tako oštećenje od brodova koji tamo pristaju. Vjerojatno se upravo to dogodilo prošlog kolovoza: jedan brod mora da je uzrokovao puknuće cijevi odakle su se otpadne vode nastavile neprekidno izlijevati od kolovoza 2019. do svibnja ove godine, nagađa direktor vatrogasne službe za sanitarne i sanitarne poslove. Općinska i državna tijela obavijestila su javno poduzeće za vodoopskrbu i odvodnju, ali ono nije upozorilo regionalnu zdravstvenu inspekciju u strahu da će i samo biti novčano kažnjeno.
Javnim vlastima za kontrolu onečišćenja u Crnom moru na raspolaganju stoje razni mehanizmi, ali samo post factum. Bugarski zakoni o okolišu predviđaju nadgledanje zagađenja mora vezana uz bušenje, izlijevanje nafte ili drugih zagađenja poput onog plastikom ili palminim uljem te promatranje njihovih utjecaja na okoliš. Regionalne zdravstvene inspekcije usredotočene su na praćenje rasta bakterija koje žive u otpadnim vodama. Direktivu EU o vodama za kupanje od nacionalnih vlada zahtijevaju redovito ispitivanje vode za kupanje i praćenje razine mikrobioloških fekalnih pokazatelja za E. coli i enterokoke. Ove bakterije su znakovi zagađenja kanalizacijskim vodama i često su rezultat bavljenja stočarstvom u neposrednoj blizini.
Nakon puknuća cijevi otpadnih voda na jezeru Varna, fitoplankton, čiji je iznenadni nekontrolirani rast uzrokovan onečišćenjem otpadnih voda, u svibnju ove godine ubio je ogromne količine ribe. Javnost nije upozorena na opasnosti konzumiranja ribe iz jezera, a Crnomorska uprava za slivne vode pronašla je ‘tek nekoliko‘ mrtvih riba unatoč izuzetno niskim razinama kisika i visokim količinama dušika u vodi. Ako se oslanjamo samo na podatke koje su objavile javne vlasti, čini se da je riba jezera Varna stekla otpornost na zagađenje.
Kratkoročno vs. dugoročno
Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih međunarodne financijske institucije poput Svjetske banke snažno su gurale privatizaciju komunalnih usluga, uključujući vodu i sanitarne sustave. Privatni operater predložio je ugovor općini Varna, ali s vremenom su gradski vijećnici postajali sve sumnjiviji, jer su smatrali da ne postoje zakonske odredbe koje bi omogućile kontrolu cijena nakon što se poslovanje tvrtke preda privatnom koncesionaru. Nadalje, nije bilo pouzdanih mehanizama kontrole u vezi s ugovornim obvezama koncesionara za ulaganje u održavanje i proširenje mreže.
Radikalna smanjenja financiranja javnih komunalnih usluga nakon pada socijalizma dovela su do gubitaka na mreži od čak 80 posto. S druge strane, sanitarne usluge bile su nerazvijene još prije 1989. godine, a općine su se borile s osiguravanjem adekvatnih vodovodnih i sanitarnih usluga. I oni su u početku bili skloni traženju rješenja u privatnim investitorima. Ipak, gradovi su oklijevali odlučiti se za privatizaciju. U stvari, Sofija je bila jedini grad koji je koncem 1990-ih koncesionaru predao svoje vodne usluge. Više od 20 godina kasnije, čini se da su početne zabrinutosti oko privatizacije osnovnih usluga bile legitimne. Sofija je više puta bilježila poskupljenja vode i sanitarnih usluga, pri čemu su gubici na mreži prelazili 50 posto.
Privatni koncesionar se za ulaganja u kanalizaciju i uređaje za pročišćavanje vode uglavnom oslanjao na javni novac iz EU, što su općine mogle učiniti i bez dodatnog financijskog opterećenja pokrivanja dobiti privatnih tvrtki. I uz ova ulaganja, oko 30 posto stanovništva Sofije još uvijek nije obuhvaćeno sanitarnom infrastrukturom. Nedostatak infrastrukturnih ulaganja te problemi koji iz toga proizlaze gotovo su identični onima u drugim privatiziranim uslugama poput distribucije električne energije, što rezultira čestim prekidima u radu i padu napona.
O dominaciji kratkoročnih privatnih interesima nad javnima svjedoči i očigledan nedostatak kontrole ili sankcija nedozvoljenog taloženja hotelskih otpadnih voda kao i onih privatnih umirovljeničkih domova u sustave javne sanitarne zaštite, a ponekad čak i “odlaganje” u rijeke. Primjerice, tijekom posljednjih godina brojne su prijave građana da barovi i lokali na Sjevernoj plaži obalnog grada Burgasa jednostavno izlijevaju kanalizaciju na tu plažu, na što svi zatvaraju oči.
Iako su se lokalne i državne javne vlasti opirale veleprodajnoj privatizaciji vodovodnih i sanitarnih usluga, to ne znači da su ih zato sami unaprijedili. Uzrok tome nije tek obični nedostatak volje, već manjak kontrole i zaliha te nedostatak javnih sredstava u kombinaciji s ilegalnim kanaliziranjem sredstava namijenjenih popravcima u džepove privatnih korisnika. No, čak ni povećanja javnih ulaganja u komunalne usluge više nije garancija sanacije štete budući da zbog turističke preizgrađenosti sada treba planirati još veće sanitarne mreže. Ako je efikasnost naša najveća briga, onda se može postaviti pitanje koliko je racionalno ulagati ogromna sredstva u infrastrukturu poput postrojenja za pročišćavanje vode i nova umjetna jezera, a sve kako bi se dalje razvijalo neodrživu turističku industriju koja razvija niskokvalitetne poslove i to samo nekoliko mjeseci godišnje?
S engleskog prevela Andrea Milat