Završili smo s ljetnim režimom na Biltenu i vraćamo se u standardni ritam. Marko Kostanić donosi rekapitulaciju političkog ljeta u Hrvatskoj u pet točaka: 1. Srbi, 2. korona, 3. Dalmatinci, 4. porezi i 5. crvena buržoazija.
Današnjom promjenom vremena koja se najavljuje još od one prošle prigodno se obilježava i kraj političkog ljeta. Takav status meteorološkim činjenicama možemo pripisati s obzirom na već ustaljeni novi razmještaj medijskih rubrika. Vremenska prognoza se na neki način sklopila sa crnom kronikom, dok je klasična crna kronika postala politika. Istovremeno je ekonomija zauzela status meteorologije: nešto što dolazi sa Zapada i čemu se bolje ili lošije prilagođavamo.
Dakle, sasvim prigodna i “prirodna” cezura za rekapitulaciju političkog ljeta u Hrvatskoj. Kao što dobro znamo, ovo ljeto je bilo lišeno sezone kiselih krastavaca zbog pandemije i očekivanja (ne)uspjeha turističke sezone. Tu je, naravno, i dan obljetnice Oluje koji na nekoliko dana suspendira i normalnije sezone. Za svrhu ove rekapitulacije smo izdvojili pet točaka. Neke od njih su upijale pažnju svih zainteresiranih, i pasivnih i aktivnih sudionika u javnom prostoru, dok su se neke odvijale na margini. Izbor potonjih uvjetovan je pretpostavkom da prilično sugestivno ocrtavaju “duh vremena”, makar i ne bile nužno prepoznate kao takve.
Srbi
Ovogodišnje obilježavanje Oluje u presudnoj mjeri je bilo određeno rezultatom parlamentarnih izbora početkom srpnja i činjenicom da HDZ Andreja Plenkovića nije morao koalirati s Domovinskim pokretom Miroslava Škore. Plenković je parlamentarnu većinu sastavio s manjinama i rashodovanim liberalnim kadrom što mu je dalo priliku da obilježavanje Oluje zamisli po nešto drukčijem scenariju. Pripomoglo je i to što na Pantovčaku više nije Kolinda Grabar-Kitarović već Zoran Milanović. A nije odmogla ni epidemiološka situacija koja je poslužila kao kordon za nepoćudne figure na središnjoj proslavi u Kninu. Ali i kao eliminacija Thompsonova derneka gdje god da se ove godine trebao održati.
Samo da ponovimo glavne rezultate koji su svima već itekako poznati. Potpredsjednik Vlade iz redova srpske manjine Boris Milošević je prisustvovao proslavi u Kninu, dok se ministar branitelja Tomo Medved ukazao na komemoraciji u Gruborima. Govore vladajućih, pogotovo Andreja Plenkovića, obilježio je eksplicitni žal za srpskim žrtvama, kao i poziv na pomirenje. Takvu retoriku pratili su i mejnstrim mediji koji su usput cijeli program proglasili povijesnom pomirbom, ili barem njenim prvim korakom. Kao što smo napomenuli, taj je prvi korak prilično ovisio izborima i epidemiološkoj situaciji, tako da je nezahvalno prognozirati koliko je ireverzibilan. No, što se tiče neposrednih učinaka koji se ne mogu baš tako lako izbrisati, možemo izdvojiti dva.
Šira javnost je prvi put bila izložena nekim drugim pričama o ratu koje su dosad uglavnom ostajale na krajnjem rubu. Spomenuti Boris Milošević i saborska zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga su svojim ratnim pričama dodali “svježu” perspektivu i na neki način “ugrozili” monopol hrvatske strane na viktimološku retoriku. Iako je ta svojevrsna legitimacija srpske viktimologije u našem javnom prostoru bitna stvar, još je važniji učinak tih intervencija, zajedno s ostalima, na klasični narativ o ratu. A tu prije svega mislimo na političku sliku Srba u Hrvatskoj početkom devedesetih. U toj etničkoj zajednici, kao i u svakoj drugoj na svijetu, postojali su raznoliki politički stavovi i pogledi na ondašnja zbivanja. I ne radi se o tome da mi sada odlučujemo koji su navodno bili ispravni. Već samo o tome da je povijest bila puno otvorenija nego što se misli i da ne postoji ama baš nikakva podloga za demonizaciju čitave zajednice koja obilježava hrvatsku političku scenu posljednjih 30 godina.
Korona
I dok je pristup Plenkovića i Vlade “srpskom pitanju” bio mahom pozdravljen u medijskim komentarima, hrvanje s koronavirusom mu nije donijelo gotovo pa ništa dobro. Iako je postojao konsenzus oko uspješne reakcije Vlade i famoznog Stožera pri samoj pojavi virusa i “hendlanja” situacije tijekom proljeća, preko ljeta je potpuno ispario. Snažan rast broja zaraženih u kolovozu i poslovnično nespretne reakcije Stožera učinili su svoje. Oni su se branili jednostavnim trade off-om: otvorili smo ekonomiju zbog turističke sezone i rast zaraženih je bio očekivan. Drugim riječima, morali smo riskirati.
Ta je perspektiva fundamentalno točna, no postoje čitavi kontinenti između lockdowna i potpunog otvaranja ekonomije i države. Čemu svjedoče i povremene izjave “stožeraša” da se baš nisu nadali ovolikim brojkama. Legitimitet su prilično izgubili i šutnjom o masovnim crkvenim događanjima što je kritičarima samo poslužilo za prokazivanje političke obojenosti Stožera. No, samim kritičarima je također nedostajala poželjna razina uvjerljivosti i konzistentnosti. Isti oni koji su Stožer optuživali za totalitarizam i neustavno djelovanje danas ih optužuju za nonšalantnost. Čak i uvaženi stručnjaci koji svakodnevno u medijima komentiraju situaciju ne stoje baš najbolje po pitanju konzistentnosti. I sve je to u neku ruku normalno jer se radi o novom virusu i znanstvena saznanja se mijenjaju iz dana u dan. I normalno je da postoji određena politička dimenzija u odlukama kad posrijedi nije potpuni lockdown. Ali bolno nedostaje figura ili više njih, bilo u Stožeru bilo među kritičarima, koja će uključivati tu dinamiku u razmatranje situacije i nuditi ljudima uvjerljive odgovore. Jer ovako ćemo ostati na tri političke opcije od kojih nijedna nije dobra: politički obojeni Stožer, histerični liberali koji skaču na sve i svašta te WhatsApp grupe u kojima se piše “Istina”.
Dalmatinci
A spomenuti liberali su u kolovoškom periodu diskusija o virusu i njegovu širenju Dalmatincima pristupili slično kao što omraženi im desničari pristupaju Srbima. Visok broj zaraženih u Splitsko-dalmatinskoj županiji vrlo je brzo aktivirao sve šovinističke predrasude. Valja napomenuti da im nisu bili skloni samo liberalni kritičari stožera, bilo oni “službeni” u medijima bilo pješadija na društvenim mrežama. I sam Krunoslav Capak iz Stožera je situaciju u najvećoj županiji nastojao objasniti mentalitetom i opuštenošću ljudi u mediteranskim krajevima. Pored teorije mentaliteta, itekako prisutna je bila i perspektiva kulturne degradacije. Tamo ionako uglavnom žive zatucani glasači HDZ-a, Split je grad slučaj s ustaškim grafitima, oni su naprosto kulturno nepopravljivi i otud veliki broj slučajeva.
Naravno, dodatnu podlogu cijeloj priči dao je i slučaj staračkog doma u Splitu ovog proljeća. I tad su pristizala slična objašnjenja i uvrede. Međutim, rijetko tko je pokušao stvari objasniti iz perspektive političke povijesti i ekonomskih odnosa. Najefektnije je to učinio Jurica Pavičić koji je uvjerljivo objasnio modus političkog vladanja u županiji i kako je do njega došlo i zašto je on “podatan” za propuste u pandemijskoj situaciji. Kao što danas rijetko tko ističe da je posrijedi najmnogoljudnija županija nakon Grada Zagreba, da su ušle stotine tisuća turista, da je cijelo vrijeme bila otvorena granica s Bosnom i Hercegovinom za one koji posjeduju hrvatsku putovnicu i da Stožer naprosto nije zabranio rad noćnim klubovima koji su značajniji dio turističke ponude u ovoj županiji nego u drugim jadranskim županijama. Najlakše je bilo posegnuti za kulturnim stereotipima kao da se virus ponaša po sukladno njima.
Porezi
Još bi možda i lako bilo da stereotipi postoje samo u kulturi. Međutim, nismo ih lišeni niti u ekonomiji. Nekidan je odjeknula vijest o padu BDP-a za 15% u drugom kvartalu koja je mahom bila dočekana kao gora vijest od one koju smo očekivali nakon napisanog testa u srednjoj školi. I dok su se ekonomski analitičari malo razilazili u procjeni je li bolje da je odmah bio jak pad ili ne, nije baš bilo previše razlike u recepturama za izlazak iz krize. Naravno, reforme. A reforme znače samo jedno: smanjivanje poreza. Kako će se zakrpati proračunske rupe ako se smanje porezi? O tome nitko ne govori. Ili misli da će se micanjem političkih kadrova iz ministarstava, agencija i općina toliko osloboditi rashodovna strana proračuna da možemo što hoćemo.
Koliko nam ključeve razumijevanja svijeta i ekonomije drže neironični čitatelji Indexa najbolje govore reakcije na društvenim mrežama prilikom objave strukture BDP-a. Naime, mnogi su mrtvi hladni pomislili da je rast državne potrošnje u drugom kvartalu za 0,7% odgovoran za pad privatne potrošnje za gotovo 15%. No, dok njih nitko neće smatrati odgovornima za krive procjene, nešto drukčiji status ima ministar Zdravko Marić. On je naime još početkom ljeta najavio da će se smanjiti porez na dohodak. U Hrvatskoj postoje samo dvije stope tog poreza: oni iznad 30.000 kuna plaćaju sada 36%, a oni ispod 24%. Po novim stopama bi ovi prvi trebali plaćati 30%, a ovi drugi 20%. Tad Marić nije objasnio kako će se nadoknaditi taj manjak u proračunu niti je mogao jamčiti da će snižavanje poreza dovesti do većih plaća i veće potrošnje.
No, objašnjenje je stiglo prije koji dan. Upitan za krpanje proračunskih rupa, Marić je izjavio: “Jedino su mirovine sigurne.” Dakle, sve je drugo podložno rezanju. I tako saznajemo kako snižavanje poreza bogatijima postaje “objektivna” politika. Toliko objektivna da je nitko u medijima ne propitkuje. Svoj stav protiv takve porezne reforme su priopćili jedino Radnička fronta i Možemo.
Crvena buržoazija
A oni su bili dio jedne od bizarnijih političkih priča ovog ljeta koja je samo donekle zakucala na vrata mejnstrima. Naime, Most na čelu s Nikolom Grmojom uz podršku nekoliko ekstremno desnih portala je dao sve od sebe da uvjeri narod kako je Emil Tedeschi glavni financijer zeleno-lijeve koalicije. Svakakve su se tu vratolomije izvodile pri “dokazivanju” te tvrdnje, ali one nisu vrijedne podrobnije analize i već su raskrinkane. Nije vrijedna analize ni očita agenda Nikole Grmoje da u insceniranom obračunu sa zeleno-lijevom koalicijom pokaže hrvatskom narodu da je on prvi iskočio u njegovu obranu od nove inkarnacije crvene napasti. Pravo je pitanje zašto se u tom obračunu priklonio scenariju u kojem kapitalisti financiraju lijeve stranke.
E, nije Grmoja toliko lud koliko se na prvu čini. Naime, on dobro zna ili barem sluti, da se ne može baš smatrati onim koji predstavlja interese naroda, a da se ne dotakne kapitalista. Naravno, ne može tu ići previše otvoreno ili upirati prst u kapitalizam kao takav. Naime, mora narod braniti i od komunizma. I koje je rješenje onda? Pa crvena buržoazija, ekonomsko krilo UDBA-e. A Tedeschi, kao predstavnik te crvene buržoazije, financira lijeve stranke koje će zauzvrat pripomoći u skrivanju povijesti njegova prvobitnog (crvenog) kapitala. Ovaj put priča nije baš uspjela, ali probat će se još koji put, možda i s ponešto uvjerljivijim scenarijima. I nije to prvi put da se crvenu buržoaziju na hrvatskoj desnici krivi za sve loše što nam se događa danas. Nevolja s tim narativom jest da nam više govori o Jugoslaviji nego o Hrvatskoj danas. Naime, govori nam da je Jugoslavija više bila izložena tržišnim pritiscima i zakonitostima kapitalističke ekonomije nego se to danas misli. I da je ta izloženost bila jedan od ključnih faktora njenog kraja.
Također, nisu te teorije povezivanja kapitalista i ljevičara nešto specifično za Hrvatsku. Sjetimo se, na primjer, međuratne Njemačke. Naime, određene političke snage su smatrale da je komunistička revolucija judeoboljševička zavjera, kao i da našim životima upravljaju židovski kapitalisti. Ne sugeriramo poveznice, već samo možebitnu nehotičnu inspiraciju.