Tijekom studentske blokade na Filozofskom fakultetu 2009. godine jedan od profesora koji se nije slagao s blokadom uputio je angažiranim studentima “zajedljivu” primjedbu. Naime, studenti su borbu za besplatno i svima dostupno obrazovanje artikulirali u kontekstu širih društvenih procesa. Smatrali su da njihovi napori nisu izolirani od ostatka borbi za društvenu pravdu širom svijeta i nastojali ih prezentirati kao odgovor na izazove suvremenog kapitalizma. Takvoj artikulacijskoj okladi najprikladnije je svjedočio, navijačkim žargonom rečeno, udarni transparent: Jedan svijet, jedna borba. No, spomenuti profesor je u tome pronašao kontradikciju i moralno licemjerje.
On je studentima u medijskoj izjavi poručio da ne mogu nositi takve transparente i slati poruke solidarnosti dok na nogama nose obuću proizvedenu u jugoistočnoj Aziji po cijeni rada od dva dolara dnevno. Dakle, studentima su na raspolaganju bile dvije opcije ako su željeli postati autentični buntovnici: da pošalju nekoga u Vijetnam i Tajvan da se u svojstvu sindikalnog povjerenika izbori za veće plaće radnicima ili da svi sami sebi naprave tenisice u kućnoj radinosti. Obje opcije zvuče bizarno jer je i sama primjedba bizarna. Ljudi u kapitalizmu većinu svojih osnovnih potreba rješavaju kupovinom roba na tržištu jer druga mogućnost ne postoji. “Bojkotiranjem” tržišta bi naprosto premrzli ili umrli od gladi čime bi samo dokazali da ovisnost o tržištu nije moralna odluka pojedinca ili grupe već sistemska prinuda. Kao što i radnici u tvornicama tenisica moraju raditi kako bi si na tržištu kupili najnužnije robe za opstanak. Solidarnost je upravo sredstvo zajedničkog oslobađanja od te prinude i otvaranja prostora za moralne odluke.
No, takvim prigovorima nisu skloni samo ovdašnji profesori filozofije. Nedavno je u NBA ligi održan kratkotrajni štrajk igrača zbog još jednog slučaja policijskog ubojstva crnca. Štrajk je, dakle, vrlo brzo prekinut, možda i zato što je LeBron James nazvao Baracka Obamu da ga upita za savjet. Upravo je James, najpopularniji košarkaš na svijetu, postao metom prokazivačkih napada s desna. Naravno, ne zato što je za savjet o sindikalnim pitanjima zvao liberala. Nego zato što je licemjer. A licemjer je, tvrde horde komentatora po društvenim mrežama, zato što se ne može boriti za prava američkih crnaca dok istovremeno dobija stotine milijuna dolara od Nikea za tenisice. Pogađate, i LeBronove tenisice i one “revolucionara” na Filozofskom izrađuju isti oni potplaćeni radnici u Bangladešu i Laosu. Dakle, nema što on pričati o pomoći ugroženima kad na njihovom radu zarađuje.
Uzmimo u obzir čak i to da je LeBronova pozicija moralno klimava. Po čemu ga to šutnja o radnicima u Aziji sprječava da se bori protiv policijske brutalnosti i rasizma u SAD-u? Ili da novce koje je zaradio na plećima tih radnika usmjerava u projekte koji će doprinositi smanjenju rasnih nejednakosti? Ili u krajnjoj varijanti: zašto bi LeBron James morao biti Lenjin? Nekad se naprosto čini da desnica u dosluhu s liberalima najbolje “čuva” tradiciju svjetske revolucije. Nema te marksističko-lenjinističke sekte koja tako ustrajno brani te tekovine. Svaka borba je uzaludna ako joj otpočetka nije domašaj svjetska revolucija. Nema se što studentarija s Filozofskog boriti za besplatno obrazovanje ako nemaju rješenje za radničko pitanje u Vijetnamu. Nema se što LeBron James boriti za prava svojih sunarodnjaka ako tvornicu tenisica u Tajvanu nije dao radnicima na samoupravljanje.
I neka, uvijek je nužna makro perspektiva da se ne skrene s puta revolucije. Ali teško je i propustiti pitanje: a što oni rade da se svi ti problemi riješe? Naravno da ne rade ništa. Naprotiv, rade sve što je u njihovoj moći da se pitanja društvene nepravde ne rješavaju. Prozivka studenata za licemjerstvo izravno se suprotstavlja dostupnosti visokog obrazovanja svima bez obzira društvenu pozadinu i klasnu poziciju. Prozivka LeBrona Jamesa samo maskira činjenicu da ih nije briga za crne živote. Ako ti je veći društveni problem licemjerstvo LeBrona Jamesa onda ti rasizam i društvena nejednakost nisu problem već poželjno stanje. Jer nije neki intelektualni i politički izazov kritizirati LeBrona ili studente ili bilo koga i istovremeno ih podržavati u borbi za konkretni cilj. Ovdje se naprosto radi o još jednoj taktici (liberalne) desnice koju nije isuviše zahtjevno prozrijeti. Ili svjetska revolucija ili niste “autentični”. Ne postoji moralno ogavniji oblik podržavanja društvene nepravde.