Nezadovoljstvo bugarskih građana premijerom Bojkom Borisovim traje koliko i njegovi mandati, no pomognut manjim radikalno desnim strankama on se uvijek iznova vrati na vlast. Ovoga ljeta njegove su korupcijske afere izazvale svojevrsno jedinstvo među klasama i dovele do nasilnih prosvjeda u Sofiji.
Prosvjedi protiv vlade u Bugarskoj ušli su 2. septembra u svoj 56. uzastopni dan, ujedno i najnasilniji do sada. Policija je po prvi puta izvukla vodene topove, dimne bombe i suzavac, što je označilo kraj relativno mirne faze prosvjeda koji su Bugarsku do sada činili svojevrsnom europskom iznimkom. Sljedećeg dana vlada koja se našla u sukobu sa stanovnicima, iskoristila je prosvjede kao izgovor da prekine pregovore o ostavci: kako je rekao zastupnik Toma Bikov iz vladajuće stranke GERB: “ne pregovaramo s kriminalcima”. No, što je uopće dovelo do ovih dramatičnih događaja?
Niz lokaliziranih kriza i problema doveo je početkom 2020. godine do eksplozivnog prosvjednog vala protiv gotovo neprekinute desetogodišnje vladavine GERB-a. Zimu je obilježila kriza s vodom, uzrokovana isušivanjem nekoliko brana, od kojih je najvidljivija kriza u gradu Perniku. Nestašica vode dogodila se zbog neodržavanja i propustljivosti velike industrije koja koristi te rezerve vode. Zatim je uslijedila epidemija koronavirusa i vladino očajno upravljanje situacijom koja je Bugarsku pretvorila u jednu od zemalja s najvišom stopom smrtnosti u Europi. Kao da to nije bilo dovoljno, razotkriven je niz korupcijskih skandala koji je otkrio vladino sudjelovanje u krađi javnog vlasništva duž obale Crnog mora, te prateće katastrofalne javno-privatne infrastrukturne projekte. Najistaknutiji slučaj bio je onaj s plaže u Aleppu gdje je klizište očistilo teren za luksuzni hotel na samoj plaži, za koji su vlasti tvrdile da je bio samo “utvrdbeni zid”.
Rano ljeto obilježilo je i gromoglasno preslagivanje u redovima vladajuće oligarhije i njima bliskih poduzetnika, što je dovelo do svrgavanja Vasila Božkova, najbogatijeg šefa kocke, turizma i graditeljstva u Bugarskoj, nakon čega je uslijedila eskalacija rata za teritorij koji se prelio u javnu sferu u obliku procurjelih snimaka premijera Bojka Borisova. Najšokantnije bila je objava potajno snimljenih fotografija koje prikazuju Borisova u svojoj spavaćoj sobi kako spava pored ladice prepune novčanica od 500 eura, zlatnih poluga i pištolja. Borisov nije negirao autentičnost slika, ali je tvrdio da je novac podmetnut.
U međuvremenu, Antikorupcijski fond, nevladina organizacija koja dokumentira i istražuje korupciju visoko rangiranih dužnosnika, objavio je dokumentarni film o podmukloj shemi otuđivanja visoko profiliranih firmi uz pomoć pravosuđa.
Od rata elita do građanskog rata
U srpnju 2020. Hristo Ivanov, jedan od vođa liberalne koalicije “Demokratska Bugarska” i aktivist koji se zalaže za reformu pravosuđa, pretvorio je interni rat elita u “građanski rat” uplovljavanjem brodom na ilegalno ograđenoj plaži koja okružuje “palaču” Ahmeda Dogana, počasnog čelnika liberalne stranke DPS. Stranka inače kotira kao predstavnik etničkih manjina u Bugarskoj te ujedno i kao jedna od najkorumpiranijih stranaka. Ivanova i njegovu posadu brutalno su odgurnuli zaštitari koji su odbili kazati rade li za Nacionalnu službu sigurnosti (NSO), zaduženu za pružanje osobnih tjelohranitelja starijim političarima i državnim dužnosnicima. Prepirka je izazvala negodovanja javnosti, što je dodatno pojačano intervencijom bugarskog predsjednika Rumena Radeva, koji je potvrdio da su zaštitari doista zaposlenici NSO-a.
Odmah je reagirao glavni državni odvjetnik, inače osumnjičen za poticanje na korupciju odbijanjem podizanja optužnice protiv političara i prostiranjem “kišobrana” nad njima te je naredio raciju na zgradu predsjedništva, očigledno kršeći sva ustavno garantirana jamstva imuniteta i razdiobu moći.
Sljedećeg dana, 9. srpnja, takozvani “Otrovnoto trio” (otrovni trio) kojeg su činili kipar, odvjetnik i PR-ovac sazvao je masovne prosvjede. Unatoč liberalnim stavovima organizatora, prosvjedi su privukli ljude s cijelog političkog spektra, uključujući pristaše Radeva iz Bugarske socijalističke partije (BSP), odmetnike BSP-a, izvanparlamentarne i radikalne ljevice. O prisutnim apolitičnim hipsterima, umjetnicima, turbo-folk pjevačima da i ne govorimo. To je događaj bez presedana s obzirom na to da su se liberali i BSP uvijek definirali međusobnom konkurencijom, ali čini se da su GERB i njihovi mlađi koalicijski partneri s krajnje desnice postigli neostvarivo, ujedinivši doslovno sve dijelove društva protiv sebe.
Prosvjedi su artikulirali tri glavna zahtjeva: ostavku vladajuće koalicije i glavnog tužitelja, prijevremene izbore i temeljnu pravosudnu reformu kojoj bi prethodila izmjena ustava. Pametno, vladajuća stranka promijenila je redoslijed zahtjeva i u kolovozu je zaprepastila sve izjavivši da su izradili novi ustav kako bi ispunili zahtjeve prosvjednika. Borisov je svoju ostavku povezao s novim ustavom, objasnivši da ako stranka ne uspije prikupiti potpise 50% zastupnika (ili 120 osoba) do 2. rujna – minimalni pristanak potreban da bi parlament započeo raspravu o nacrtu – on dat će ostavku.
Kupovanje ustava
Bez obzira na nejasna obećanja o ostavci, prosvjednici su bili bijesni. Nacrt ustava bio je pun pogrešaka, kako gramatičkih, tako i tehničkih; predviđao je neke zabrinjavajuće promjene protumačene kao pokušaje učvršćivanja vlasti vladajuće stranke, poput prepolovljenja broja zastupnika i ukidanja Velike nacionalne skupštine. Prvi nacrt također je ukinuo preambulu postojećeg ustava koji bugarsku državu definira kao “socijalnu, demokratsku i utemeljenu na vladavini zakona”. To bi nedvojbeno učinilo novi ustav poštenijim i usklađenim sa stvarnošću, s obzirom na to da Bugarska trenutno nije ništa od toga, ali otupljuje kritičku oštricu usmjerenu prema npr. protuustavnosti vladinih politika štednje. Zakonodavci su odustali od ustavnom garantirane ravnopravnosti muškaraca i žena, ali su u novi prijedlog ustava uključili stavke o pronatalitetnim i “nacionalnim vrijednostima”.
Dva nervozna tjedna pregovora bila su obilježena pokušajima dijela koalicijskih partnera da uvjetuju svoju podršku ispunjenjem njihovih zahtjeva poput uzimanje u obzir obrazovnih kvalifikacija prilikom glasanja, zatim uvođenje obaveznog glasanja, vojnog poziva te definiciju braka kao odnos između muškarca i žene (što ionako već stoji u važećem ustavu). Na tapetu se našla i ostavka ministra pravosuđa (glavnog autora nacrta ustava), ipak na kraju Borisovljev prijedlog je do roka 2. septembra uspio prikupiti 122 potrebna zastupnička potpisa koji su u potpunosti došli s desnice. To uključuje i stranku Veselina Mareškija, kralja nafte i farmacije, koji kao zastupnik voli pozirati kao opozicijski predstavnik, ali u končanici uvijek prati GERB-ovu liniju, glasujući za svaki njihov zakonodavni prijedlog.
Već idućeg dana otkriveno je da su tvrtke bliske Mareškiju, u zamjenu za potpise, dobile unosne, dvadesetogodišnje koncesije na plaže, što je istaknutog ekološkog aktivista Tomu Beleva ponukalo da reformi da nadimak: “Ustav o plaži”.
Zapravo, ustavna vježba Borisova imala je za cilj kupiti vrijeme jer bi parlament o prijedlogu nacrta trebao raspraviti i dati amandmane u sljedeća dva mjeseca. Takvi su trikovi razbjesnili prosvjednike te je 2. septembra zabilježen najveći odaziv na prosvjede od početka krize. Ljudi su se na trgu ispred parlamenta počeli okupljati već ujutro kad su se zastupnici vratili s ljetne stanke. Prosvjednici su pokušali probiti policijske kordone oko parlamenta što je policiju navelo na raspršivanje suzavca. Tijekom cijelog dana društvene mreže su gorjele od izvještaja o neselektivnim uhićenjima. Po noći, na ulice su izišle i skupine nogometnih huligana koje su počele uzvraćati policiji improviziranim eksplozivnim napravama, što je izazvalo još žešću policijsku kontra-ofenzivu. Brojni prosvjednici bili su pretučeni i uhićeni, uključujući i novinara koji je imao sve potrebne novinarske iskaznice, što to ga međutim nije poštedjelo batina.
Hapsi sve
Osim što je premlaćivala i sprejala prosvjednike suzavcem, policija je za rastjerivanje mase koristila dva vodena topa. Srećom, crijevo nije proradilo, no i puka pojava zastrašujućih vozila izazvala je panična povlačenja kojima je malo nedostajalo da se pretvore u stampedo. No ni povlačenje iz ulica koje okružuju parlament nije umirilo policiju koja je svoj pohod nastavila tražeći skupine prosvjednika u obližnjim parkovima te premlaćivala i hapsila one koje su uhvatili.
Takvo nečuveno raspoređivanje policijskih snaga izazvalo je snažno negodovanje javnosti, što je primoralo šefove policije da se počnu opravdavati. Jedan od policajaca koji je čuvao vrata parlamenta objasnio je da su se huligani jasno razlikovali od “normalnih građana”, a za višak nasilja okrivio je svoje šefove jer nisu naredili da ih počnu rastjerivati prije nego što je nasilje eskaliralo. To je potaknulo priče o zavjeri da je policija namjerno pustila huligane da eskaliraju prosvjede kako bi kasnije imali opravdanje za nasilje.
Policija je možda i planirala eskalaciju, ali se onda postavlja pitanje ako su provokatori bili jasno razaznatljivi te stoga lako selektirani za uhićenje zašto je toliko mnogo “normalnih građana” završilo premlaćeno i okupano suzavcem.
Jedna od žrtava policijskog nasilja bio je sin vlasnika najvećeg lanca trgovina igračkama. Tvrtka se oduprla nasilnom otkupu i postala je zajedno sa svojim radnicima glasni kritičar te redoviti posjetnik prosvjeda. Nakon očevog medijskog negodovanja zbog gađanja dječaka suzavcem 2. rujna, vlada je naredila iznenadnu policijsku raciju tražeći tragove utaje poreza i financijske prijevare.
Novac je moć
Opisani događaji dokazuju staru marksističku izreku o državi kao izvršnom odboru buržoazije. Međutim, bugarska buržoazija nije ujedinjena kao klasa i zaraćene frakcije svoju moć nad državom koriste kao oružje protiv svojih konkurenata. Nasilna promjena lojalnosti, položaja unutar vladajuće elite i uklanjanje konkurenata nagrizaju državu. Ti se potresi unutar klase ponekad prelijevaju iza zatvorenih vrata i dopiru do nas u obliku neprekidnog niza korupcijskih skandala, procurjelih fotografija i snimaka, u iznenađujućim hapšenjima poslovnih ljudi koje elita ne favorizira, čak i nacionalizacijom poduzeća, kakvu je pretrpio pali oligarh Božkov.
Unatoč jačanju koje je liberalna koalicija Hrista Ivanova dobila na prosvjedima, malo je vjerojatno da će stranka riješiti ovaj problem u uskom legalističkom okviru reforme koju predlaže. Moć oligarhije treba potkopati ne samo “odozgo”, tj. strožim kaznenim i antikorupcijskim zakonodavstvom, već i odozdo, od temelja. Novac je moć i što se više bogatstva privatno akumulira, to će njegova gravitacija biti veća, iskrivljujući i savijajući javnu sferu i politički život u korist svojih vlasnika. Stoga njihovu moć moraju potkopati i ekonomske reforme, poput ukidanja paušalnog poreza koji usmjerava novac s dna prema vrhu, koncentrirajući tako novac i moć vrhuški. Potrebna nam je robusnija socijalna država koja sama može učiniti radne ljude manje ekonomski ovisnima o oligarsima.
Zato je sjajna vijest da je i radikalna ljevica dio ovog pokreta. Koliko god da je slab njezin glas, ipak je važno nastaviti se zalagati za “socijalna” rješenja korupcije i protiv vladavine mafije. Rat protiv korupcije također mora biti bitka oko definicije, a time i rješenja problema korupcije. Bez pojma socijalne pravde koja bi nadopunjavala liberalne ideje o vladavini zakona i pravosudnoj reformi, pozivi na pravdu koji animiraju prosvjede odzvanjat će šuplje.
S engleskog prevela Andrea Milat