Stilizirano slovo N mi se jučer ujutro pojavilo u gornjem kutu ekrana mobitela. Radilo se o notifikaciji Netflixa koja me upozorila da se na toj streaming platformi pojavio novi film i vjerojatno novi hit koji se upravo bavi, između ostalog, i notifikacijama. Film je naslovljen “The Social Dilemma”, premijeru je imao početkom godine na filmskom festivalu Sundance, a bavi se utjecajem tehnologije, prvenstveno platformi i društvenih mreža, na naše živote. I to u ekonomskom, političkom i psihološkom smislu. Sam trailer je bio dovoljno intrigantan da se već sinoć bacim na gledanje.
Film je, što bi se reklo, dokumentarno-igrani. U dokumentarnom dijelu razni insajderi, uglavnom bivši zaposlenici tehnoloških divova iz Silicijske doline, govore o temi, a priključuju im se i znanstvenici, od kojih je možda najpoznatija Shoshana Zuboff, autorica lani objavljene i vrlo zapažene studije “The Age of Surveillance Capitalism: The Fight for Human Future at the new Frontier of Power”. U igranom dijelu pratimo stereotipnu obitelj iz američke suburbije i utjecaj pametnih telefona i društvenih mreža na obiteljsku dinamiku. Naglasak je pritom na sinu srednjoškolcu koga izloženost društvenim mrežama politički radikalizira. Da bi tehnološka podloga njegove radikalizacije bila uvjerljivija i pristupačnija, algoritmi koji upravljaju njegovim (i našim vremenom) na platformama i društvenim mrežama su personificirani i njihov “rad” pratimo u obliku rada i komunikacije trojice inžinjera.
Spomenuti insajderi koji su radili u Facebooku, Twitteru, Googleu i sličnim kompanijama nam iz vlastitog iskustva objašnavaju kako je tekao razvoj tehnologije koja danas upravlja povećim dijelom naših života. Na primjer, jedan od sugovornika je i bivši zaposlenik Facebooka koji je “izmislio” – lajk. Svi oni se slažu oko toga da ta tehnologija nije neutralna i da sadašnji izgled društvenih mreža nije bio jedini mogući. One su ovakve kakve su upravo zbog načina na koji se financiraju. S obzirom na to da se prvenstveno financiraju putem reklama valjalo ih je dizajnirati tako da se onima koji žele reklamirati svoje proizvode taj reklamni prostor učini što atraktivnijim. A to se radi tako da se korisnike društvenih mreža učini što ovisnijima o boravku na njima. Drugim riječima, da tamo borave što više i da njihova pažnja podiže cijenu reklamnog prostora. Različitim oblikom manipulacija, poput notifikacija koje stvaraju određeni oblik dopaminske ovisnosti, ti ciljevi su se postizali. Paralelno su se iz aktivnosti korisnika na mrežama stvarale ogromne količine podataka koje su omogućile preciznije i individualno “targetiranje” korisnika različitim oblicima sadržaja: bilo reklamnim bilo onim koje drugi korisnici stvaraju kako bi ih se duže zadržalo na mreži.
Priče insajdera
Dakle, insajderi su uz pomoć društvenih teoretičara kroz film ponudili iscrpnu i uvjerljivu priču o prirodi nastanka društvenih mreža i platformi, kao i poslovnom modelu na koji su oslonjeni. Također, informirani smo i o kobnim posljedicama prekomjerne izloženosti društvenim mrežama na naše svakodnevne živote, ali i o njihovim negativnim učincima na društvo i ekonomiju općenito. Tako nam, na primjer, jedan američki psiholog slikovito predočava utjecaj društvenih mreža na živote tamošnjih tinejdžerica. Broj tinejdžerica u SAD-u koje su se samoozlijedile ili počinile suicid je bio manje više jednak kroz nekoliko desetljeća. Od otprilike 2011. godine, kada društvene mreže uzimaju ozbiljan zamah, taj broj rapidno raste i teško je ne povući korelaciju. No, kad se radi o političkim i ekonomskim posljedicama tehnološkog razvoja, film počinje gubiti pomalo na uvjerljivosti. Unatoč tome što je poslovni model precizno opisan, što nam je objašnjeno da tehnološki razvoj nije bio politički ni ekonomski neutralan ni spontan i što se svi slažu u tome da ne postoji tehnološko rješenje za problem.
Da bi nešto plastičnije ukazali na problematičnost šireg političko-ekonomskog pristupa treba se vratiti na spomenuti igrani dio. Tamo se nalazi svojevrsni simptom problema, na tragu klasičnih Žižekovih ideoloških analiza dok je još imao što za ponuditi. Naime, spomenuti mladić iz suburbije se politički radikalizira putem algoritamskih “manipulacija”. Taj je put prikazan sasvim uvjerljivo, uz popratna pojašnjenja da algoritimi YouTubea i Facebooka daju “prednost” kontroverznim i lažnim sadržajima zbog njihove atraktivnosti i “sposobnosti” zadržavanja pažnje. Također je istaknuto i to da algoritmi sami po sebi nisu neutralni već da ih je netko pisao u smjeru koji zahtijeva određeni poslovni model. Dakle, sve je to jasno i uvjerljivo objašnjeno, ali u tom prikazu se političkoj radikalizaciji morala dati neka “boja”. Koja to politička opcija privlači mladića? Očito je da se autori nisu htjeli odlučiti ni za lijevu ni za desnu da ih se ne proglasi politički pristranima. I zato su posegnuli za naizgled paradoksalnim i neutralnim rješenjem. Politička opcija prema kojoj zbunjeni mladić razvija sklonosti naziva se: ekstremni centar.
Iako autori vjerojatno misle da su izmislili paradoksalni i nemogući politički entitet, dijagnoza ekstremnog centra je već duži niz godina dio političkog vokabulara, a Tariq Ali je napisao istoimenu knjigu. Doduše, termin kruži uglavnom lijevim krugovima, ali nije zaobišao ni neke utvrde mejnstrima. Analitička i politička uloga termina ekstremni centar da se svesti na prokazivanje političkog centra kao arbitra koji odlučuje što je umjereno i ispravno, a što je ekstremno i nedopustivo u politici. Taj arbitar, dakle, izjednačava lijeve i desne politike kao ekstremne, a kapitalizam predstavlja kao neumitan, prirodan i jedini mogući način proizvodnje i organizacije društvenog života. Upravo je takav stav o kapitalizmu ono što centar u sintagmi ekstremni centar čini ekstremnim. Odbijanje makar i zamišljanja drukčijeg društvenog uređenja je naprosto ekstreman stav.
Sužena perspektiva
Ideja autora da radikalni politički pokret nazovu “ekstremnim centrom” u nadi da se radi o nemogućem i paradoksalno političkom identitetu otkriva ograničenosti u pristupu političkim i ekonomskim okvirima tehnološkog razvoja. Iako su njihove pozicije, kao i one sugovornika, načelno više lijevo od uobičajenih. Što se tiče politike, indikativan je njihov stav o populizmu i ekstremnim političkim projektima posljednjih godina. Iako, kao što smo napomenuli, smatraju da tehnološki razvoj u ovom smjeru kakav poznajemo danas nije bio politički i ekonomski neutralan, upravo tehnološki okvir smatraju glavnim krivcem za političke nedaće s kojima se suočavamo. Vjeruju, na primjer, da su Rusi preko Facebooka “sredili” američke izbore, a o ekonomskim i socijalnim politikama američkog establišmenta ni riječi. Kao što nema govora niti o trendovima koji su se počeli pojavljivati prije uzleta društvenih mreža kao što su slabljenje sindikata ili sve izraženija odvojenost stranaka od njihovih društvenih baza. Sve se to naprosto zanemaruje, a ključna uloga se pridaje algoritmima koji nam kroje (političku) sudbinu.
Što se tiče same ekonomije, perspektiva je također nedovoljno široka. Unatoč tome što je poslovni model platformi potanko i precizno pojašnjen šira slika uporno izmiče. Naime, uvjerljivo je pokazano da je on zasnovan na potrazi za profitom, ali to je predstavljeno kao da se radi o ekstremnom poslovnom modelu, a ne uobičajenom i nužnom u kapitalizmu. Nitko da se upita o svima onima na kojima platforme zarađuju, a to su “obične” firme koje se reklamiraju na njima. Zašto postoji uopće potreba za reklamiranjem? Zato što u kapitalizmu proizvodnja nije (demokratski) planirana, već postoji konkurencija i razina potražnje je neizvjesna. Nitko ti ne može jamčiti da će se tvoj proizvod plasirati na tržištu i zato ti trebaju reklame da ga učine atraktivnijim i poželjnijim potrošačima. Takav tip organizacije proizvodnje i potrošnje nužno tjera vlasnike oglasnih prostora, kao što su Facebook i Twitter, da se prilagode. Kao što su sami sugovornici u filmu više puta istaknuli, tehnologija nije neutralna. Samo što je ne-neutralnom ne čine specifični poslovni modeli tehnoloških giganata, već kapitalizam kao takav.
To, dakako, ne znači da je jedino rješenje nadilaženje kapitalizma ili da ovi oglasni prostori nemaju kobniji utjecaj na naše živote od nekih drugih. Rješenja koja insajderi i znanstvenici u filmu nude, poput veće regulacije ili na primjer oporezivanja protoka podataka, korisne su mjere i prvi koraci. Samo, da bi i regulacija i oporezivanje bili održivi, valja sagledati širu sliku. Pogotovo ako u obzir uzmemo naslov filma: “Društvena dilema”. Društvena dilema ili problem kolektivne akcije zasniva se na proturječju između kratkoročnih interesa pojedinaca i dugoročnog interesa kolektiva. Za naginjanje u smjeru dugoročnog interesa kolektiva moramo uzeti u obzir sve ono što čini taj kolektiv i sve probleme s kojima se suočava. Taj kolektiv čini nekoliko milijardi ljudi koji provode vrijeme na društvenim mrežama, ali i nekoliko milijardi ljudi koji žive od toga da prodaju svoj rad u firmama koje se reklamiraju na tim mrežama i tako ih financiraju.
No, bez obzira na nabrojane propuste, film valja pogledati.