Ograničenje kapaciteta zdravstvenih sustava zbog izbijanja pandemije rezultiralo je odgodama svih procedura koje se ne smatraju hitnima i potaklo raspravu o tome što se smatra osnovnom zdravstvenom skrbi. Protivnici prava na prekid trudnoće to su pokušali iskoristiti da bi dodatno ograničili to pravo, i to uglavnom u državama u kojima žene već imaju vrlo ograničen pristup pobačaju, poput nedavnog pokušaja poljske vladajuće stranke da dodatno ograniči pravo na pobačaj.
Agencija Ipsos u posljednjih šest godina prati stavove o pobačaju na globalnoj razini, a u ovogodišnjoj anketi provedenoj na 17.500 sudionika iz 25 zemalja, 70% je izrazilo podršku pravu na pobačaj. Iako većina i dalje podržava pravo na pobačaj, podrška posljednjih godina pada – u 2016. je iznosila 75%. Od svih 25 država u kojima je provedena anketa, njih 14 bilježi pad podrške pravu na pobačaj, 8 zemalja bilježi rast podrške, a u tri države podrška je ostala na istoj razini kao i 2014. godine. Zabrinjavajući je trend pada podrške u europskim državama – u odnosu na 2014. godinu (prvu godinu anketiranja), podrška pobačaju u Njemačkoj pala je za čak 9%, u Španjolskoj za 5%, u Francuskoj za 6%, u Belgiji, u Švedskoj i Italiji za 3%, u Poljskoj i Belgiji za 2%, a u Turskoj za čak 15%. Unatoč padu podrške u nekim državama, europske države su i dalje države s najvećom podrškom pravu na pobačaj, poput Švedske (88%), Belgije (87%), Francuske (84%), Velike Britanije, Nizozemske i Španjolske (83%). Podrška je najniža u Maleziji (24%), Peruu (48%), Brazilu (53%), Turskoj (56%) i Indiji (63%).
Zdravstveni stručnjaci koji su komentirali rezultate Ipsosove ankete smatraju da se trend pada podrške pravu na pobačaj može obrnuti širenjem točnih informacija o pobačaju, jer su istraživanja pokazala da informiranost o razlozima zbog kojih žene traže pobačaj povećava podršku politikama koje osiguravaju pristup pobačaju. Daniel Grossman, profesor na Odsjeku za porodništvo, ginekologiju i reproduktivne znanosti na Sveučilištu u Kaliforniji, upozorio je na štetne posljedice odgađanja pobačaja koja su se događala u nekim saveznim državama tijekom lockdowna. U Texasu su primjerice sve procedure koje nisu „medicinski nužne“ odgođene, a to se odnosilo i na pobačaj, osim u slučaju ugroženosti života ili zdravlja majke. Dok je to pravilo bilo na snazi, žene iz država u kojima je ono uvedeno odlazile su u susjedne države – točnije, žene koje su ti to mogle priuštiti. Cynthia Daniels, profesorica na Odsjeku političkih znanosti na Sveučilištu Rutgers u New Jerseyu, rekla je da će se takvi politički potezi štetno odraziti na žene koje nižeg socioekonomskog statusa. Upozorila je na velike novčane iznose koji te žene trebaju prikupiti da bi dobile uslugu pobačaja, što može dovesti i do odgađanja ili odustajanja pobačaja.
Stručnjaci upozoravaju da ograničavanje i odgađanje pobačaja u sluačju neželjene trudnoće mogu imati momentalne i dugoročne posljedice po žene, djecu i njihove obitelji, te mogu dovesti do raznih komplikacija. Kada ženama zahtjev za pobačajem bude odbijen, one nisu suočene samo s ekonomskom nesigurnošću, nego i većim zdravstvenim rizicima. “Zadržavanje neželjene trudnoće povezano je s ozbiljnijim zdravstvenim rizicima tijekom trudnoće i komplikacijama pri porodu. Taj povećani zdravstveni rizik dovodi do lošijeg zdravlja godinama nakon poroda”, izjavila je profesorica Diana Greene Foster s Odsjeka za porodništvo, ginekologiju i reproduktivne znanosti sa Sveučilišta u Kaliforniji. Žene kojima je zahtjev za pobačajem odbijen traže alternativu izvan zdravstvenog sustava, što također može dovesti do ozbiljnih komplikacija. Također, žene kojima je zahtjev za pobačajem odbijen često žive ispod granice siromaštva i nemaju dovoljno novaca za pokriti osnovne životne troškove sebi i svojoj djeci, a iskustvo zadržavanja neželjene trudnoće smanjuje im šanse da u budućnosti odluče imati djecu u boljim uvjetima, rekla je prof. Foster.