Ovih je dana došlo do kašnjenja plaća odgajateljicama u vrtićima u Zagrebu, što je još jedan simptom raspadajućeg grada. To se baš lijepo povezalo sa rezultatima istraživanja o uvjetima rada u vrtićima koji svjedoče o potplaćenosti te fizičkoj i psihičkoj premorenosti odgajateljica.
U srpnju ove godine novoformirana Vlada Republike Hrvatske donosi ambiciozni Program za razdoblje od 4 godine. U Programu puno prostora posvećuju unapređenju demografskih i socijalnih politika, posebno u kontekstu povećanja dostupnosti kvalitetnih usluga s ciljem pomoći roditeljima u usklađivanju obiteljskih i poslovnih obaveza. Između ostalog, obećaju “uvođenje besplatnih dječjih vrtića za svu djecu roditelja čiji imovinski cenzus ne prelazi 3000 kn”, a “svakom djetetu osigurat će se jednake mogućnosti za uključivanje u programe ustanova ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, kako u gradovima tako i u ruralnim sredinama. Osim toga svako će dijete imati pravo koristiti program produženog boravka u vrtiću”. Uz dostupnost usluga, znakovitu pažnju posvećuju i unapređenju materijalnih prava odgojno-obrazovnih radnika/ca i generalnom unapređenju njihova položaja u društvu. Program se čini sasvim pristojan i gotovo za pohvalu, kad ne bismo znali kakvo je realno stanje u odgojno-obrazovnom sustavu.
Posljednja dva dana pažnju javnosti privukla je vijest da zaposlenicima/ama u dječjim vrtićima grada Zagreba nisu isplaćene plaće iako je prema važećem kolektivnom ugovoru za zaposlene u predškolskim ustanovama grada Zagreba obavezna isplata plaća do 15. u mjesecu za protekli mjesec. Plaće su isplaćene jučer, 16. rujna, pa se kašnjenje u isplati i ne čini tako problematično, posebno ako ga gledamo u kontekstu čestih i višemjesečnih neisplata plaća radnicima/cama u privatnom sektoru.
Međutim, o neisplati plaća i nepoštivanju kolektivnih ugovora koji su važan mehanizam zaštite i obrane prava radnika/ca potrebno je govoriti, neovisno radi li se o javnom ili privatnom sektoru. Neisplata plaća radnicima/cama u dječjim vrtićima grada Zagreba sigurno ima veze s financijskim problemima u koje je grad sustavno doveden štetnim politikama i praksama upravljanja i pogodovanja različitim interesnim skupinama trenutne gradske vlasti na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem, ali je ona ujedno i odraz cijelog niza problema vezanih za upravljanje i financiranje sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja koji se negativno reflektiraju na uvjete rada i materijalna prava radnika/ca, a posljedično i na pravo svakog djeteta na pristup kvalitetnom institucionalnom odgoju i obrazovanju.
Fizički i psihički zahtjevan posao
Naime, osnivači javnih dječjih vrtića su općine i gradovi čija je odgovornost financirati sustav, dok resorno Ministarstvo “nabija” tempo u pogledu normativa i provedbe kurikuluma, a kao što smo vidjeli, i nedavno donesenih preporuka za provedbu mjera uslijed pandemije COVID 19. Važno je napomenuti da općine i gradovi imaju različite proračunske mogućnosti i da je odluka o prioritetu financiranja ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja kao prve i nezaobilazne stepenice u odgojno-obrazovnom sustavu prepuštena procjeni lokalnih vlasti, ali i da ovisi o odnosu političkih snaga na nacionalnoj, odnosno lokalnoj razini što proizvodi neujednačenost u financiranju dječjih vrtića i prelama se preko leđa radnica i radnika te korisnika sustava, djece i roditelja.
U nedavno objavljenoj publikaciji Raditi u dječjim vrtićima: rezultati istraživanja uvjeta rada u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, istraživački tim dolazi do zaista zabrinjavajućih nalaza, od kojih ćemo navesti samo neke. U istraživanju je napravljena usporedba kvalitete zaposlenja u dječjim vrtićima u odnosu na kvalitetu zaposlenja u javnom sektoru u Hrvatskoj, a posebno zabrinjavajući rezultati odnose se na pokazatelje zdravstvenog statusa zaposlenih u dječjim vrtićima koji iskazuju čak dvostruko više zdravstvenih problema od zaposlenih u cjelokupnom javnom sektoru što dijelom pokazuje koliko je taj posao generalno fizički i psihički zahtjevan, a dijelom upućuje na neadekvatne radne uvjete u koje je moguće intervenirati, no u koje se intervenira samo nominalno, kroz propise koji su u velikom raskoraku sa stvarnošću.
Konkretno, rezultati istraživanja potvrđuju rasprostranjenost nepoštivanja Državnog pedagoškog standarda uvedenog 2008. godine posebno u pogledu broja djece, odnosno veličine grupa. Kada govorimo o prostornim uvjetima, nalazi pokazuju da je adekvatna opremljenost vrtića i opskrbljenost radnim materijalima povezana s kvalitetom zaposlenja i blagostanjem zaposlenih, međutim u velikim vrtićima i razvijenim gradovima prostorni uvjeti češće se percipiraju slabima te kao prepreka za provođenje kurikuluma, a u polovici slučajeva pokazalo se da roditelji i odgojitelji/ce iz vlastitih sredstava nabavljaju radni materijal za djecu.
Iako se radi o javnom sektoru, rezultati istraživanja pokazuju da čak 20% zaposlenih u dječjim vrtićima, bez obzira na radno mjesto, radi na ugovore na određeno. Za usporedbu, oko 7% zaposlenih u javnom sektoru, te oko 26% u privatnom sektoru radi na određeno, što znači da su vrtići, iako dominantno pripadni javnom sektoru, po udjelu privremeno zaposlenih znatno bliži privatnom nego javnom sektoru. No ono što zaposlenje na određeno u dječjim vrtićima čini nesigurnijim u odnosu na privatni sektor, jest što zaposleni na određeno, dominantno mladi radnici (do 30 godina) najčešće rade kao zamjene do povratka osobe na čije mjesto su došli raditi kao zamjena. Nesigurnost zaposlenja u dječjim vrtićima ogleda se i u visokoj sezonalnosti zaposlenja. Značajan broj odgojiteljica zbog smanjenja broja djece, gubi posao tijekom ljetnih mjeseci te se ponovo zapošljava u rujnu i listopadu. Ne treba napominjati da se takav tip nesigurnog zaposlenja negativno odražava na primanja mladih radnica i radnika, na staž te na mogućnost korištenja godišnjih odmora i drugih materijalnih prava. Kada govorimo o kolektivnom pregovaranju, rezultati pokazuju da je, iako se radi o javnom sektoru, pokrivenost kolektivnim ugovorima tek 65% u odnosu na 100% pokrivenost u onim sektorima gdje postoji kolektivni ugovor na razini grane. Međutim, u ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, kolektivno pregovaranje vodi se na razini općina i gradova što velik dio radnika/ca ostavlja nezaštićenima.
Alarmantno stanje
Navedeno istraživanje provedeno je tokom 2019. godine, dakle prije izbijanja virusne pandemije, pa stoga ne čudi da je stanje u sustavu zbog mjera koje se provode u ovom trenutku alarmantno, a na što već tjednima upozoravaju radnici/ce u dječjim vrtićima i Sindikat obrazovanja, medija i kulture. Prema riječima predsjednice sindikata, Božice Žilić koja je u svakodnevnoj komunikaciji sa zaposlenima u sustavu, oni su na granici fizičke i psihičke iscrpljenosti, a preporuke se različito interpretiraju i provode pa tako imamo vrtiće u kojima se uprava ponaša kao da COVID ne postoji, dok je u nekim vrtićima primjena mjera neizdrživa za radnike/ce.
Samo kao primjer, u ionako prevelikim grupama, posebno jasličke dobi, nema više preklapanja pa su odgojiteljice same s 15 i više djece, a čistačicama nije dozvoljen ulaz u sobe. Odgojiteljica nedostaje pa neke rade i dvije smjene, a ako uzmemo u obzir rezultate istraživanja koji ukazuju na ozbiljne zdravstvene probleme s kojima se nose, nevjerojatno je da se pri donošenju preporuka o tome, odnosno o starijim odgojiteljicama koje se nalaze u rizičnoj skupini, uopće nije razmišljalo. Kriza prouzrokovana pandemijom potvrdila je i rezultate istraživanja koji ukazuju da se sustav u velikoj mjeri oslanja na prekarne ugovore o radu (već spomenutih 20% radnika/ca koji su zaposleni putem ugovora na određeno). Naime, podaci HZZ-a pokazuju da je u periodu od ožujka do svibnja 2020. u evidenciju nezaposlenih prijavljeno 533 odgojiteljica, što je čak 400 više u odnosu na isti period u 2019. godini. S druge strane, odgojiteljsko je zanimanje jedno od najtraženijih zanimanja s visokim kvalifikacijama, također prema HZZ-ovim podacima. Usprkos tome, sustav, iako javni, očito vrlo uspješno koristi mogućnosti fleksibilnog zapošljavanja koje, očekivano, nije „kompenzirano“ većim plaćama. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) upravo je suprotno: prosječna je neto plaća u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju u 2019. iznosila 5.706 HRK, što je npr. za oko 1800 HRK niže u odnosu na prosječnu plaću u javnoj upravi i obrani te za 1100 HRK niže u odnosu na cjelokupnu djelatnost obrazovanja. Nije naodmet podsjetiti da se država u recentnoj krizi tzv. mjerama za zaštitu radnih mjesta ozbiljno potrudila „zaštititi radna mjesta“ u velikim korporacijama s milijunskom dobiti.
I da se vratimo na početak, čini se da je novi Program Vlade još jedan u nizu potpuno beskorisnih dokumenata, no s druge strane, vrijedi se na njega pozivati. Već spomenuti sindikat je u nizu dominantno medijskih akcija posljednja dva tjedna “prisilio” resorno Ministarstvo na socijalni dijalog, koji, kako kažu u Ministarstvu, nema alternative. Obećanja su napisana, a s obzirom na stanje na terenu, čini se da nam u narednom periodu predstoji ozbiljna sindikalna borba. Uz puno uvažavanje problema svih radnika i radnica u javnom i privatnom sektoru, ne smije se dopustiti državi da zaboravi na jednu od svojih ključnih odgovornosti. Inače će svako dijete imati pravo na produženi boravak s nepostojećim ljudima u nepostojećem sustavu.