Intervju kojeg je novinarka Nataša Škaričić vodila sa ministrom zdravstva Vilijem Berošem razotkrio je smjernice novog zakona o reproduktivnim pravima žena, odnosno zakona o pobačaju, izazvavši time reakcije aktivista i političara koji se zalažu za reproduktivna prava žena. Ono što u spomenutom intervjuu najviše upada u oči je da ni Beroš, tobože čovjek od znanosti, kojeg je javnost prije pola godine nosila na lovorikama zbog odgovora na epidemiju koronavirusa (koji je, budimo realni, više bio rezultat premijerovog dokazivanja šefovima u EU u trenu hrvatskog predsjedanja Unijom, nego odgovornih javnih politika), nije iznad svoje stranačke ideologije. Dakle, i kod Beroša, baš kao kod smijenjenog mu prethodnika, nadrealnog, “bojim se samo boga” Milana Kujundžića, vjera i ideologija stoje iznad znanosti i javnozdravstvene politike.
Budući da je rasprava o pobačaju u Hrvatskoj, od samog otvaranja oblikovana gotovo isključivo vrijednosnim obrascima, te da i mejnstrim mediji i političari pristaju na isprazno klikbejtovsko popunjavanje javnog prostora, cijela se rasprava svodi na mokrenje u dalj uz vjetar. No, ako pogledamo dostupne statistike, brojke svjedoče stvarnosti koja se iz argumenata prisutnih u medijima rijetko kada vidi. Za potrebe ovog teksta, bavit ćemo se samo brojkama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, samo u Hrvatskoj i samo za godinu 2018. U analizi naziva “Pobačaji u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2018. godine” istraživačice strukturiraju podatke o abortusima. Premda uzroke pobačaja svrstavaju u čak 19 različitih kategorija, mi ćemo ih ugrubo, kategorizirati na one na zahtjev i na medicinske, te ćemo se baviti samo ovima izvršenima na zahtjev žena.
Neumoljive brojke
Prije toga, kažimo nešto općenito o objavljenim brojkama: u bazu pobačaja u Hrvatskoj u 2018. godini prijavljen je 6.251 pobačaj, kojima se dodaje još 813 neprijavljenih, ali evidentiranih, što znači da ukupan broj pobačaja u Hrvatskoj za 2018. godinu iznosi 7.064. To i nije toliko frapantan broj, ako se usporedi sa stopom emigracije iz Hrvatske (prema posljednjim pretpostavkama, pali smo debelo ispod 4 milijuna stanovnika). Najveći broj pobačaja čine tzv.”ostali abnormalni produkti začeća” na koje odlazi 37 posto pobačaja kojima valja pridodati i 18,2 posto spontanih pobačaja te još 7,2 posto izvanmateričnih trudnoća dok su idući legalno inducirani pobačaji sa udjelom od 36,2 posto.
Dakle više žena izgubi dijete nego što ih namjerno pobaci, odnosno 62,4 posto pobačaja nisu namjerno inducirani, što je gotovo dvostruko više od 36,2 posto legalno induciranih pobačaja. Također, utješna je i informacija da analizirane godine nijedna žena nije umrla od posljedica pobačaja, usprkos 73 hospitalizacije zbog komplikacija uzrokovanih pobačajem.
Broj tzv. legalno induciranih pobačaja (na zahtjev žene) u 2018. godini nije se razlikovao od uobičajenog hrvatskog prosjeka, a evidentirano je 2.558 takvih abortusa. Istraživačice naglašavaju da na 100 pobačaja, broj namjernih abortusa iznosi 7.
Analiza još ističe da je u proučavanoj godini evidentirano 50 abortusa u maloljetnica (2 posto od legalno induciranih pobačaja) te još 114 u djevojaka do 20 godina. Ukupno to iznosi 6,4 posto, što je znatno manje od abortusa na zahtjev žena u formiranoj generativnoj dobi koje već imaju živorođenu djecu. Na sto tisuća žena u reproduktivnoj fazi, 98 pobačaja zatražile su žene u dobi od 40-49 godina; 157 pobačaja zatražile su žene u dob od 15-19 godina: 369 pobačaja izvršeno je nad ženama u dobi od 20-24 godine, 423 u žena u dobi od 35-39, a najviša stopa od 462 pobačaja (na sto tisuća žena) obavljeno je nad ženama u dobi od 30-34 godine (slika 3).
Suprotno očekivanjima, najveći broj pobačaja, čak 46 posto, vrši se nad ženama u dobi od 30-39 godina. Iduću skupinu čine žene u dobi od 20-29 godina sa 36,6 posto pobačaja.
Simptomatične statistike
Među ženama koje su imale legalno inducirani pobačaj najviše je onih bez živorođene djece (32,1 posto), a zatim onih sa dvoje živorođene djece (28,3 posto). Visok je udio žena s jednim živorođenim djetetom (20,9 posto), dok je 11,2 posto žena s troje živorođene djece, a najmanje s višim redom rođenja – 5,8 posto, slično kao i u prethodnim godinama.
Pojednostavljeno, broj pobačaja među majkama iznosi 66,2 posto, naspram 32,1 posto pobačaja među ženama koje uopće nemaju djecu. Po mnogim istraživačicama i aktivistkinjama, ovo je najsimptomatičnija brojka. U kakofoniji brojki, ovo je ona jedna koju treba zapamtiti i ponavljati, to je brojka koja može učiniti razliku između ideoloških zakona i politika rađenih s obzirom na potrebe društva.
U intervju Nataše Škaričić s Vilijem Berošem koji smo spomenuli na početku teksta, vidljivo je da i ministar negdje duboko zapravo razumije da pobačaj u Hrvatskoj nije toliko ideološko pitanje koliko socioekonomsko, što se vidi kako iz velikog broja majki koje se umjesto na još jedno dijete odlučuju na pobačaj, tako i iz ministrovog odgovora o socijalnim beneficijama koje je država osigurala za majke. Ali, neovisno o našim osobnim dojmovima, potrebama, željama i ideologijama, brojke pokazuju da to nije dovoljno. Ovom se politikom možda treba više baviti u kategoriji demografije i dosega socijalne države jer u neispunjenim obavezama socijalne države treba tražiti uzroke za ovakve brojke.
Ovo, pokazuju brojke, nije pitanje životnog stila, navodne sebičnosti ekonomski emancipiranih žena koje ne žele žrtvovati svoju komociju za daljnje genetsko propagiranje, već pitanje kvalitete života. Pitanja javnog zdravstva, zdrave okoline (ekonomski, ekološki, sociološki, psihološki), opsega i dosega socijalne države, razine plaća, tretmana žena u društvu, itd. faktori su koji pomažu ženama donijeti ove odluke. Ne isplati se trošiti sredstva na savjetovanja, jer teško da se na tim savjetovanjima ženu može uvjeriti u to da neće sama odgajati to dijete – bila u braku ili ne – i da kasnije neće biti socijalno odgovorna za sudbinu svoga djeteta. Opća letargija i socio-ekonomska besperspektivnost Hrvatske, možda su veći razlog za odbiti roditi dijete u ovakvom društvu, i u tom kontekstu nasilna savjetovanja više djeluju kao još jedna sistemska psihološka tortura nad ženom.
U kratkoj izjavi novinarima pred Saborom, zastupnica lijevo-zelene koalicije Sandra Benčić kazala je kako nećemo pristati na savjetovanja pred abortus, jer je neprihvatljivo da se žene tretira kao osobe sa smanjenom poslovnom sposobnošću. I pogodila je u srž, upravo se o tome radi. Ne pristajemo na to da žene snose ekonomske terete disfunkcionalne države te da se isto to zapravo tumači kao naša smanjena sposobnost rasuđivanja. Možda bi bolje bilo utrošiti planirana sredstva na procjenu političara prije preuzimanja saborske, ministarske, predsjedničke funkcije, jer kad čujete te likove, teško je vjerovati da oni imaju poslovnu sposobnost, a kamoli razinu društveno potrebne odgovornosti za vršenje ovako odgovorne funkcije.