Zabrana gradnji mini hidroelektrana u Bosni i Hercegovini koja se ljetos najavljivala kao “historijski uspjeh“, tri mjeseca kasnije proglašava se sistemskim pothvatom neprovedivim u praksi. Parlament Federacije BiH 23. juna ove godine, u “Zaključku o obustavi izgradnje malih hidrocentrala”, naložio je federalnoj Vladi da u roku od tri mjeseca izradi paket prijedloga potrebnih izmjena zakona kojima bi se stalo na kraj divljem kapitalizmu nad bh. rijekama. Tri mjeseca kasnije, i baš se ništa nije dogodilo.
Na nadležna tijela apelirala je i Koalicija za zaštitu rijeka BiH, tražeći od njih hitnu implementaciju Zaključka donesenog u parlamentu. Koalicija je apel uputila na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, premijera federalne Vlade Fadila Novalića, Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Federalno ministarstvo energetike, rudarstva i industrije i Parlament FBiH. Koalicija traži ili izmjenu postojećeg zakonodavstva ili donošenje novih propisa kojim bi se momentalno zabranila i spriječila daljnja nekontrolirana gradnja malih hidroelektrana. No, 436 mini hidroelektrana zacrtanih samo BiH ili je već izgrađeno, ili se nalaze u poodmakloj fazi izgradnje ili planiranja.
Administrativni ustroj BiH koji se sastoji od dva entiteta, 10 kantona i sto nivoa međusobno isprepletene vlasti koja jedna drugoj ulazi u domenu djelovanja, čine donošenje i implementaciju zabrane gradnje MHE nemogućim. Pritom mnogi od tih nivoa vlasti imaju vlastite interese (ne nužno za zajednicu, koliko za privatne ili investitorske ciljeve) te se zapravo žestoko zalažu za izgradnju MHE. Općinsko vijeće Kakanj nastavilo je MHE graditi Trstionica ljetos netom nakon donošenja Zaključka o zabrani, a istu praksu primjenjuje i entitet Republike Srpske, i to u sprezi sa Vladom Srbije. Tako ispada da odluke parlamenta Federacije BiH nisu obvezujuće ama baš ni za koga: ni za vlastitu vladu, ni za kantone i druge niže oblike vlasti, niti za druge države, a svakako ne za privatne investitore čiji je kompas samo i jedino profitna stopa.
Posebno popularna forma profitiranja na zelenim politikama su javne subvencije. Inicijalno osmišljene kao nešto što treba otvoriti nova radna mjesta u industrijskoj proizvodnji pogona za eksploataciju obnovljivih izvora energije. Sada, u kombinaciji lakomosti regionalnih političara (i samih u utrci za profitom) da kopiraju zapadnoeuropske zakone, neovisno o njihovoj primjenjivosti u praksi, i zapadnoeuropskih, kako političara tako privatnih investitora koji u pravilu dolaze skupa, dvije dobre ideje (javne subvencije i obnovljivi izvori energije) pervertiraju u više univerzalne nego endemske oblike korupcije. Sprega ovih poprilično jasnih i transparentnih interesa revoltira stanovnike Bosne i Hercegovine. A priče o ženama koje rijeke u BiH brane godinama svojim tijelima sve više podsjeća na društvene pokrete (poput Narmada Bachao Andolan) koji su se razvili u srednjoistočnoj Indiji s istim ciljem.
Previsoka cijena MHE
Diskurs investitora pažljivo je organiziran oko termina poput “energetska samodostatnost”, “lansiranje BiH u vrh europskih zemalja po energetskoj samoodrživosti”, “izvoz i prodaja struje”, itd… koji zapravo funkcionira kao mađioničarski trik preusmjeravanja vaše pažnje. Zapravo, taj diskurs orijentiran na hipotetske buduće dobiti služi maskiranju realnih brojeva. Primjerice, pitanje koje se ovdje može postaviti kako bi se razotkrila diskurzivna “magija” privatnih investitora je zdravstvena i socioekonomska cijena tih investicija. Premda je neobično dovoditi u svezu obnovljive izvore energije i zdravstvenu cijenu (jer se OIE obično smatraju dijelom rješenja klimatskih promjena koje nose sve veću štetu po zdravlje ljudi), u slučaju BiH ovo je opravdano pitanje jer govorimo o tolikom broju hidroelektrana da se pristup stanovnika pitkoj vodi mora ozbiljno propitati.
Poanta obnovljivih izvora energije je stvoriti održiv svijet, a nasilje koje se trenutno provodi nad balkanskim rijekama nema veze s tim. Održiv svijet održiv je za planet, za ekosustav, za biljne i životinjske vrste, pa tek onda za ljude. Pretpostavka glasi da od održivog iskorištavanja planete ljudi dugoročno mogu samo profitirati. Ta je logika u slučaju balkanskih hidroelektrana izvrnuta naopačke. Stvari postaju jasnije ako kažemo da je do sada do kraja izgrađeno oko 106 hidroelektrana koje prema nekim izvorima doprinose sa tek tri posto struje u ukupnoj bruto proizvodnji, dok prema drugim izvorima sve hidroelektrane u BiH ukupno doprinose sa 24 posto u ukupnoj bruto proizvodnji. Bilo kako bilo, većina istraživača slaže se s tim da je ukupna cijena MHE previsoka i investitorima zapravo isplativa samo uz javne subvencije. U tu cijenu računa se i ekološka šteta – poput činjenice da oko mjesta izgradnje MHE nestaju šume, staništa, da se zamuti i zagadi voda itd…
Iz Koalicije upozoravaju da nepostupanje po Zaključku (donošenje zakona o zabrani) znači nastavak uništavanja tisuća kilometara tokova divljih rijeka, pad kvalitete života lokalne zajednice, ograničenje pristupa pitkoj vodi, ugrožavanje turističkog potencijala zemlje te uništavanje prirode i staništa. Zapadni članovi ove koalicije, poput Barneya Longa, višeg rukovoditelja za zaštitu vrsta u organizaciji Global Wildlife Conservation, apeliraju na bh. ponos ističući kako je ovo prilika za zemlju da “svojim primjerom postane prva u Evropi po zaštiti netaknutih i biološki najraznovrsnijih rijeka na kontinentu”. Podsjećaju da su rijeke od Slovenije do Albanije imenovane “plavim srcem Europe” iako se zapravo radi o nazivu kampanje za spas balkanskih rijeka koje se (zbog crnomorskog i jadranskog slijeva) smatraju “najvažnijim čvorištem za ugroženu biološku raznovrsnost slatkih voda u Europi”. U slivovima ovih rijeka živi 69 endemskih vrsta i čak 113 ugroženih vrsta (npr. Balkanski ris, dunavska mladica, bjelonogi rak, jadranska pastrva). Prema izjavama stručnjaka za slatkovodne ribe, koje prenose svi bh.mediji “ako se ovi planovi realizuju, najmanje 10 odsto evropskih vrsta slatkovodne ribe će izumrijeti ili biti na ivici izumiranja”.
Neke od mogućnosti de facto zabrane gradnje novih MHE je proširenje zaštićenih prirodnih područja, također novi trend u Europi (u sklopu zelenog plana). U BiH se planira uvođenje dodatne zaštite za 11 ključnih područja biološke raznolikosti “s mogućnošću proširenja”. I premda je ovo jednostavan i vrlo efikasan oblik zaustavljanja investitora, problem i dalje leži u logici: ako želimo zabraniti pristup investitorima, moramo zabraniti svima. Bosna i Hercegovina izrazito je lijepa zemlja stoga se gotovo svaki njezin dio može zaštititi, ali ni to nije održivost, jer su i ljudi dio ekosustava. I njima je potrebno poboljšati kvalitetu života, pa pitanje održivog upravljanja planetom nužno mora biti izbalansirano tako da zadovoljava potrebe prirode i društva, no ne nužno i investitora. Uostalom, ako investitori ne mogu preživjeti na tržištu sami bez države, onda očito nisu dovoljno dobri te niti ne trebaju preživjeti, nije li uostalom u toj njihovoj mudrosti sažeta sva tržišna ideologija?