Glavni rezultat lokalnih izbora u Rumunjskoj možete saznati iz naslova. Zašto je tome tako objašnjava naš stalni dopisnik Florin Poenaru.
U Rumunjskoj su se u nedjelju održali lokalni izbori. Dok ovo pišemo rezultati još pristižu, a istražuju se i neke sumnje u izborne prevare. Međutim, bez obzira na neke sitne nepoznanice, trend je sasvim jasan: desna Nacionalna liberalna stranka zajedno sa svojim saveznicima URSPLUS-om osvojila je premoćnu pobjedu. Socijaldemokrati su, nekoć najveća i najdominantnija stranka u zemlji, izgleda u slobodnom padu još od euroizbora 2019. godine. Izgubili su i najvažniji plijen na ovim izborima, glavni grad Bukurešt. Gradonačelnikom je u ime široke desne koalicije postao Nicusor Dan, bivši NGO aktivist koji je 2016. iskoristio svoju platformu Spasimo Bukurešt kako bi osnovao URS. Postao je poznat po tome što je odbio osuditi kontroverzni referendumski prijedlog o ustavnoj definiciji obitelji što ga je koštalo čelne pozicije u URS-u. Neke njegove javne intervencije su se smatrale homofobnima, a u brojnim kampanjama je iskazivao i prijezir prema siromašnima. Nakon što su izlazne ankete potvrdile komfornu pobjedu, Dan se odmah medijski obvezao da će grad voditi sukladno potrebama krupnog biznisa.
I u drugim većim gradovima u zemlji URS je ostvario zapažene rezultate. Pobijedili su u Temišvaru i Brašovu koji spadaju među nekoliko najvažnijih gradova u Rumunjskoj. A vrlo blizu pobjedi bili su u regionalnim središtima poput Konstance i Jašija. Kao što smo napomenuli, ove izbore je obilježio uspjeh Nacionalne liberalne stranke i URS-a, uz prodor još ponekih rubno desnih stranaka. Sam URS je osnovan prije četiri godine i tada je imao relativno dobar rezultat na lokalnim izborima, a sada sigurno spadaju među najvažnije političke faktore u zemlji. Stranka je zapravo vrlo mješovita skupina u kojoj se nalaze gotove sve nijanse desne politike, od onih izraženije liberalnih do onih ekstremnih. Ali ono što stranci daje strukturu je zajednička vjera svih nijansi u tržište i tehnokraciju, premda su mnogi od čelnih ljudi svoje bogatstvo stekli putem privilegiranih poslova s državom u projektima financiranima europskim fondovima.
Slaba izlaznost
Međutim, bez obzira na snažnu pobjedu desnice, izbori nisu generirali poseban entuzijazam ili interes među biračima. Više od polovice registriranih birača nije izašlo na biračko mjesto, a u nekim mjestima izlaznost nije prelazila 33%. Djelomično se za lošu izlaznost može kriviti pandemiju, ali niska izlaznost je karakteristična za lokalne izbore već neko vrijeme. Prije četiri godine izlaznost je bila najniža ikad. To je neka vrsta paradoksa, ali samo na prvi pogled.
Načelno bi lokalni izbori trebali izazvati veći interes među biračima. Naposljetku, tu se radi o običnim, svakodnevnim pitanjima koja neposredno određuju životne uvjete: promet, topla voda, sanitarna pitanja, prijevoz, parking i tako dalje. Međutim, u trenutnoj podjeli vlasti u Rumunjskoj gradonačelnici imaju slab ili nikakav utjecaj. Oni mogu odraditi nešto administriranja i odlučiti kako potrošiti lokalni proračun – uglavnom tako da sklapaju ugovore s lojalnim firmama i imaju u vidu reizbor. Ono što načelnici uglavnom rade jest da transferiraju javni novac poslovnoj klijenteli. Također, mogu koristiti institucije i upravu da zaposle lojalne kadrove i saveznike, što se prilično honorira. U većim gradovima su gradonačelnici taoci interesa lokalnog nekretninskog biznisa i investitorskih želja. Naprosto se moraju prilagoditi njihovim interesima i nisu u mogućnosti donositi odluke koje im se protive. U manjim gradovima i općinama načelnici imaju više manevarskog prostora jer je javna uprava najveći poslodavac i izvor novca. Dakle, načelnici uživaju priličnu moć, ali malo im to vrijedi jer vladaju područjima s mizernom ekonomskom aktivnošću i kronično slabom demografskom slikom.
Dva strukturna problema određuju pitanje lokalne vlasti i ne mogu se riješiti u jednom mandatu ili izbornom ciklusu. S obzirom na gotovo potpuni izostanak investicija u posljednjih trideset godina, rumunjski se “lokal” nalazi u derutnoj situaciji. Na primjer, za vrijeme ove kampanje i na vrhuncu pandemije, polovica stambenih objekata u Rumunjskoj nije imala toplu vodu. Stara komunistička infrastruktura propada i obično krpanje više ne funkcionira. Da bi se infrastruktura obnovila potrebno je mnogo novca i sve bi trajalo dulje od četiri godine, tj. jednog mandata. Stoga je potpuno jasno da se nijedan gradonačelnik neće odlučiti na investiciju jer se odmah može pozdraviti s reizborom pošto rezultati neće biti vidljivi tijekom mandata. Slična stvar je posrijedi i s energetskom infrastrukturom. Nije neobično ovih dana da pojedinim kvartovima u Bukureštu istovremeno nedostaje topla voda i struja.
Ceste koje ne vode nikuda
Kolaps javnog prometnog sustava, kao i najveće prometne gužve u Europi, također su obilježje života u rumunjskoj metropoli. Automobili su zamijenili stare rute javnog prijevoza i za vrijeme početka školske godine ili netom prije božićnih praznika grad je potpuno paraliziran. Uništavanje sustava javnog prijevoza bila je ideološka odluka svih postkomunističkih lokalnih vlasti u zemlji. Ne samo da su obustavljena financiranja već su i doslovno pometeni. Na primjer, u mom rodnom gradu Konstanci, vlasti su potpuno likvidirale tramvajski prijevoz i te rute iskoristili za proširenje cesta i parking. Rezultat su iznimne prometne gužve, među najvećima u državi. Vlast na to odgovara istom mjerom: još više prostora za automobile.
Klimatske promjene također postaju važan faktor za većinu rumunjskih gradova. Taj proces tek počinje, ali situacija će se pogoršati i nitko ne zna kako će se gradovi nositi s njom. Na primjer, kiše u Bukureštu postaju sve jače, s ogromnom količinom vode. Grad se ne može nositi s time i zbog toga su velika područja poplavljena, što ometa promet i osnovne aktivnosti. Bukurešt, k tome, stoji na tempiranoj bombi. Propadajuća infrastruktura iz međuratnog razdoblja predstavlja smrtonosnu prijetnju ljudima u njihovim svakodnevnim životnim aktivnostima. Potres će sravniti ove zgrade sa zemljom i nanijeti nezamislivu štetu. Popis takvih primjera je vrlo dug i odnosi se na sve gradove i regije. Situacija je čak i više dramatična u manjim gradovima i zajednicama, posebno onima koji su najviše osjetili posljedice deindustrijalizacije i radnih migracija u postkomunističkom periodu. Neki od njih su pravi gradovi duhova bez stvarne infrastrukture. Akademski pojam gradova koji se smanjuju (eng. shrinking cities) ne može ni izdaleka opisati njihovo stanje.
Budući da je u trenutnim okolnostima infrastrukturni problem unutar i između gradova nemoguće riješiti, tijekom izbora pojavio se novi čudan fenomen. Političari su žurno započinjali projekte koji su bili nedovršeni ili nefunkcionalni. U raznim mjestima diljem države, kandidati su otvorili male segmente autocesta ili cesta koje nisu vodile nikuda. Ti bi segmenti trebali biti integrirani u šire projekte nekada u dalekoj budućnosti, ali zasad su to samo male trake u poljima. Predsjednik Rumunjske otvorio je dugo očekivanu četvrtu liniju podzemne željeznice u Bukureštu dugu sedam kilometara, koju se gradilo deset godina. Ta linija ima deset stanica, ali je nedovršena. Štoviše, kompanija nije kupila nove vlakove koji su bili potrebni za novu liniju, zbog čega su postojeći vlakovi preusmjereni s drugih linija, što je dovelo do prometnih čepova i pretrpanih vlakova. Prije pandemije, metro u Bukureštu već je bio štetan za zdravlje zbog pretrpanosti tijekom špice. Restrikcije su uvedene kako bi se kontroliralo gužve.
Slično tome, predsjednik je otvorio liniju željezničkog prometa koja povezuje sjevernu željezničku stanicu u Bukureštu s aerodromom. Jedini problem: linija nije funkcionalna i nade se polažu u to da će profunkcionirati iduće godine. Bivši gradonačelnik Firea otvorio je prolaz koji ne vodi nikuda i bolnice koje ne funkcioniraju. To je nova era infrastrukturnog simulakruma.
Truli sustav
Druga stvar koji lošu situaciju čini još gorom proizlazi iz samog načina teritorijalne podjele Rumunjske. Trenutni sustav temeljen na okruzima (judete), gradovima i zajednicama uspostavljen je 1968. i njegov glavni cilj bio je osigurati brzu i ravnomjernu industrijalizaciju zemlje unutar integriranog i centraliziranog sustava. Nakon što je socijalistički developmentalizam kolabirao 1989., taj sustav je zastario, ali se zadržao jer nije bilo političke volje da ga se preuredi. Štoviše, tranzicijski period je dodatno izobličio model i doveo do trenutnog stanja u kojemu je on zastario i uzrokuje zaostalost.
Ekonomske, društvene i političke funkcije okruga prebačene su na regionalne gradove koji su se mogli otvoriti kapitalnim ulaganjima i priljevu radne snage iz različitih okruga. Kluž, Jaši, Temišvar, Konstanca, Krajova, Ploešti uspjeli su postati regionalnim čvorištima koja su sve ostalo usisala u svoju orbitu. To je dovelo do poznate priče u kojoj su razvijeniji gradovi okruženi velikim područjima siromaštva, depopulacije i propadanja. Bukurešt je u tom smislu ekstremni primjer. Na Bukurešt otpada 10% stanovništva i 25% BDP-a, a BDP Bukurešta je gotovo jednak BDP-u cijele Hrvatske. BDP po stanovniku u gradu gotovo je jednak onome u području Barcelone. Bukurešt je toliko razvijen u odnosu na svoje okruženje da u svoju orbitu privlači velika područja neovisno o granicama njihovih okruga. Ova polarizacija povlači sa sobom nejednak razvoj i ogromne diskrepancije, unutar grada i izvan njega. 50 ili 60 kilometara izvan grada u gotovo svakom smjeru nailazi se na razinu siromaštva i bijede usporedive s onima iz 19. stoljeća.
Još jedan faktor je priroda rumunjske urbanizacije u posljednjoj polovici stoljeća. Povijesno gledano, Rumunjska je bila vrlo ruralna zemlja (80% u 1948.). Komunistički režim pokušao je to promijeniti i ubrzati urbanizaciju u tandemu s industrijalizacijom. To su i napravili, ali priroda urbanizacijskog procesa uvijek je bila problematična i nedovršena. Vlasti su uspostavile brojne gradove, ali oni su bili jedva dostojni tog naziva: bili su mali i previše ruralni, što se samo dodatno pogoršalo tijekom kriznih godina tranzicije. Bukurešt službeno ima preko dva milijuna stanovnika, a vjerojatno još oko milijun u stvarnosti. To ga čini ogromnim prema rumunjskim standardima u kojima idući po redu “veliki” gradovi imaju manje od 400.000 stanovnika. Čak je i četiri od pet razvijenih gradova u Rumunjskoj ustvari beznačajno, prosječne veličine jednog kvarta bilo kojeg razvijenog europskog grada.
Budući da je urbanizacija u Rumunjskoj slaba, a većina stanovništva raštrkana po polu-urbanim manjim mjestima, nemoguće je prikupiti sredstva i političku volju da bi se pokrenuli veliki infrastrukturni projekti. Oni jedva preživljavaju. Politika se jednostavno svodi na upravljanje propašću i očuvanjem statusa quo svake četiri godine. Izabrani dužnosnici nemaju namjeru promijeniti sustav jer bi tako sami sebe učinili viškom. Preko 3.100 gradonačelnika je izabrano ove nedjelje, neki po peti ili šesti put. Svake godine oko 2.800 mjesta u Rumunjskoj (i gradova i zajednica) dolazi u financijske poteškoće i primorani su posuđivati i tražiti pomoć od središnje vlade da bi platili svoje račune. Sustav je truo u svojoj srži i nikakvi izbor neće to promijeniti. Nije čudo da su ljudi nezainteresirani i da ih se ne može impresionirati. Svi oni znaju da će sustav propasti prije ili kasnije zajedno s infrastrukturom.
S engleskog preveo Marko Kostanić