Tri posljednje slovenske vlade završile su svoje mandate prijevremeno. Nova vlada na čelu s Mirom Cerarom takvoj sudbini želi doskočiti oslanjajući se u potpunosti na naputke iz Berlina. Međutim, cijeli niz političko-ekonomskih faktora, od stagniranja njemačke ekonomije do sindikalne aktivacije, sugerira da ćemo vrlo vjerojatno svjedočiti novoj epizodi političke nestabilnosti u Sloveniji.
U prvim mjesecima nakon velike izborne pobjede, Stranka Mire Cerara (SMC) u parlamentu se uglavnom bavila zastupnikom koji izdržava zatvorsku kaznu. Taj zastupnik je Janez Janša, bivši premijer iz redova desnice, osuđen zbog korupcije u slučaju nabavke oružja od finske Patrie. Janez Janša predstavlja okvir malograđanskog horizonta slovenske politike – kao vođa Slovenske demokratske stranke (SDS) personalizira desnicu, zbog čega se sve one koji mu se suprotstavljaju automatski smješta na ljevicu. Cerarova vlada – koju čine još i Socijalni demokrati te stranka umirovljenika – dobila je etiketu “lijevog centra”, dijelom i zbog usporedbi s Liberalnom demokracijom Slovenije (LDS), koja je devedesetih godina provodila postepenu tranziciju u kapitalizam.
Dušebrižništvo i zazivanje pravne države dobro su poslužili SMC-u kada je trebalo Janšu smijeniti na izborima, no pri prvim sadržajnim politikama takvom se retorikom ne uspijeva prikriti tehnokratsku narav nove vlade. Proces privatizacije je većim dijelom naslijeđen od prethodne vlade, stoga upravo rebalans proračuna možemo označiti kao prvi bitan projekt Cerarove vlade. U nastojanju da deficit javnih financija svede na propisanu mjeru od 3%, vlada je pripremila iznimno strog paket mjera štednje u visini od 730 milijuna eura koji se većinom odnosi na zaposlene u javnom sektoru i rezanje socijalnih transfera. Glede rezova, ministar financija je izjavio kako se tu radi o najučinkovitijoj metodi, budući da transferi ionako ne utječu na ekonomski rast. Na prihodovnoj strani proračuna vlada je predvidjela šest mjera, koje bi trebale donijeti punih sto milijuna eura – između ostalog radi se o smanjivanju olakšica pri plaćanju ekoloških poreza, uvođenje trošarine na slatka pića te neznatno povećanje poreza na poslove osiguranja i financijske usluge.
Glavni argument vladajuće koalicije u prilog strogoj konsolidaciji javnih financija jest poštivanje preuzetih obveza i posljedično ugled Slovenije. Zaklinjanje na ostvarivanje zahtjeva Pakta o stabilnosti i rastu te obećanja datih na susretima s europskim političarima zvuče dodatno neuvjerljivo nakon nedavnog otpora Francuske i Italije, koje su poručile kako ne namjeravaju ispoštovati proračunska ograničenja. Uostalom, i sama Njemačka je u razdoblju od 2001. do 2005. godine, dok je bila u privrednoj stagnaciji, pet godina za redom kršila pravila o dopuštenom proračunskom deficitu iz Pakta o stabilnosti i rastu. Iako konsenzus o štednji, načet prvo od strane Međunarodnog monetarnog fonda, sve više slabi uslijed izostanka priželjkivanih rezultata, njemačka ga vlada i dalje gorljivo zagovara, dok se slovenska pokazuje kao najposlušnija učenica. Tako je Miro Cerar za odredište svog prvog premijerskog putovanja odabrao Berlin, gdje je Angeli Merkel obećao učiniti sve što je potrebno za otvaranje slovenske ekonomije, a njemačkom ministru financija Wolfgangu Schäubleu predstavio nacrt konsolidacije javnih financija. Netom prije, frankfurtski je Fraport preuzeo Aerodrom Ljubljana, a Deutsche Telekom je glavni favorit za preuzimanje Telekoma Slovenije.
Štednja nakon štednje
Kada je 2012. godine Janšina vlada zakonom o štednji smanjila proračunske troškove za 460 milijuna eura, očekivala je posljedično smanjenje BDP-a od 230 milijuna, ali se ispostavilo kako je šteta koju su rezovi nanijeli ekonomskom rastu iznosila oko 700 milijuna eura. Potrošnja kućanstava, koja je u krizi znatno pala, još ni danas ne pokazuje znakove oporavka. S druge strane, porezni prihodi su se u odnosu na 2008. smanjili za dvije milijarde eura, pri čemu se prihod od poreza na dobit pravnih osoba umanjio gotovo peterostruko, a prihod od poreza na dohodak dvostruko. Pored niže ekonomske aktivnosti, smanjeni prihod poreza na dobit učinak je i reforme poreznog zakonodavstva koju je provela prva Janšina vlada: porez na dobit poduzeća je smanjen s 25% na 17%.
Unatoč tome, u prvoj polovici ove godine ekonomija se oporavila za 2,5%, prvenstveno zbog izvoznog sektora, koji se nakon krize iznimno oporavio, i javnih investicija, kojima je ponajviše pridonijelo zaključenje razdoblja povlačenja europskih kohezijskih sredstava i održavanje kampanje za lokalne izbore – zbog kampanja gradonačelnikâ broj zaključenih infrastrukturnih projekata bilježi snažan rast. S druge strane, investicije u proizvodnju uporno padaju od početka krize. Oporavak počiva na vrlo krhkim nogama, posebno ako u obzir uzmemo ekonomsku dinamiku u eurozoni. Ekspanzivna monetarna politka ne uspijeva probuditi industrijsku proizvodnju, eurozoni prijeti deflacija, a u središtu problema opet je Njemačka, koja se nalazi na rubu recesije.
U tome se krije jedan od ključnih uzroka vazalske pozicije Cerarove vlade. Njemačka je daleko najvažniji slovenski trgovački partner, budući da na nju otpada čak petina izvoza koji ostvaruje slovenska ekonomija. Suficit slovenske platne bilance iznosi oko 6%, što ukazuje na njezinu izvoznu usmjerenost. Toliko premašivanje izvoza nad uvozom ukazuje na realizaciju strategije konkurentnosti, zasnovane na snižavanju cijene radne snage, no istovremeno znači i snažnu izloženost ekonomije oscilacijama potražnje na vanjskim tržištima. Paradoksalno, suficit platne bilance omogućava servisiranje duga, pa zazivanje konsolidacije javnih financija ostaje glavni razlog za Cerarovo ustrajavanje u utrci prema dnu.
Vrijeme za frontu protiv štednje i privatizacije?
Planirano proračunsko stezanje remena ima, pored ekonomske i socijalne, i političku dimenziju. Krajem godine istječu ograničenja Janšinog zakona o štednji, pa već neko vrijeme traju pregovori sa sindikatima. Sindikati su, zbog opsežnih rezova koje donosi, prijedlog rebalansa proglasili objavom rata. Prema svemu sudeći, sindikati će zauzeti radikalniji stav i prema drugom ključnom pitanju – privatizaciji. Iako su do sada prešutno pristajali na “kontroliranu” privatizaciju te se zalagali za ublažavanje njezinih negativnih posljedica, prije nekoliko dana dogodio se važan preokret. Prosvjedom pred zgradom vlade sve sindikalne središnjice, uz potporu Ujedinjene ljevice (Združena levica), jedinstveno su istupile protiv privatizacije, to jest rasprodaje ključne strateške državne imovine.
U borbi protiv privatizacije za sada je najaktivnija Ujedinjena ljevica, koja se u parlamentu susreće s ignorancijom i izgovorima o “obvezama prema Europi i financijskim tržištima”. Postavlja se pitanje, mogu li sindikati, kao jedini akteri sposobni za istinsku masovnu mobilizaciju i Ujedinjena ljevica združiti snage u borbi protiv neoliberalne ofenzive, koja poprima sve veće razmjere. Nedavno je, naime, u javnosti odjeknula vijest kako je nakon ljeta osnovana međuresorna radna skupina za pripremu postupka privatizacije slovenskih autocesta, odnosno Družbe za avtoceste v Sloveniji (DARS). Pritom je bila objavljena i interna analiza o sudbini autocesta, provedena prije godinu dana, u kojoj je sudjelovala američka financijska multinacionalna korporacija JP Morgan, a koja kao najbolji scenarij predlaže privatizaciju autocestovne mreže.
Radništvo u poduzećima pred privatizacijom uglavnom je strogo disciplinirano ili iščekuje novog vlasnika uz nadu u okončanje agonije i uspješnije upravljanje poduzećem. Često im nedostaje politička potpora, budući da im je prostor za ekonomsku borbu poprilično ograničen. Upravo je to prilika za Ujedinjenu ljevicu koja bi potporom i povezivanjem mogla radikalizirati sindikate te tako položiti temelje za progresivnu politiku.
Političke napukline
Vlada Mire Cerara je svojedobno obećavala biti projektnom vladom koja će se umjesto političkom trgovinom baviti ključnim projektima. Mogli bismo reći kako je uistinu tako: njezin projekt jest provesti reforme u cilju snižavanja cijene radne snage, smanjiti porezno opterećenje, stvoriti poligon za strane investicije te dovršiti privatizaciju. Radi se, dakle, o reformama koje desnica, zbog nedostatka političkog zaleđa, nije bila u stanju provesti. Iza retorike o pravnoj državi, vrijednostima, moralnoj obnovi i “lijevom centru”, krije se tehnokratska vlada koja će državu i društvo modificirati prema interesima kapitala. Iako je SMC najveću izbornu podršku dobio u tzv. “srednjoj klasi”, upravo će nju mjere štednje najsnažnije pogoditi. Pritom su zanimljivi i premijerovi korporativistički apeli, kojima pokušava pomiriti društvene antagonizme i izražava zgražanje nad militantnošću sindikata te objašnjava kako je blagostanje dostižno samo kroz zajedničke napore za zajednički cilj.
Unatoč neoliberalnom ideološkom konsenzusu svih parlamentarnih stranaka osim Ujedinjene ljevice, vladina koalicija je sve samo ne čvrsta. Stranka SMC je članstvo regrutirala preko noći sa svih strana i stoga nema unutranju homogenost. Ujedno joj očigledno nedostaje političkog iskustva i zanatske spretnosti, što se manifestira u radu parlamenta, ali i u neoperativnosti vlade. U razdoblju od samo dva mjeseca u vladu je moralo biti izabrano četvero novih kandidata, od kojih čak troje ministara ekonomije – tek što je prvi smijenjen zbog spornih poslovnih praksi i veza, drugi je već odstupio zbog ranijih sklapanja kartelnih sporazuma, dok je posljednji kandidat povučen – službeno zbog zdravstvenih problema – neposredno prije predstavljanja u parlamentu.
Posljednje tri vlade u Sloveniji mandate su okončale prijevremeno, a čini se kako slična sudbina očekuje i Cerarovu vladu, posebno ukoliko se u obzir uzmu i ekonomske prognoze. U svakom slučaju, mogli bismo reći kako je relativnu političku stabilnost devedesetih godina zamijenila politička nestabilnost, i to bez obzira na ideološku homogenost. Takva situacija otvara prostor za radikalnu alternativu koju predstavlja koalicija Ujedinjena ljevica. No, ona će prvo morati izbjeći zamke parlamentarnog djelovanja, kako bi u suradnji s ostalim progresivnim akterima, u prvom redu sindikatima, izgradila i pridobila široku narodnu potporu, koja bi joj omogućila transformativni potencijal. Takvu potporu može ostvariti isključivo borbom protiv privatizacije i politike štednje. Istovremeno, za bilo kakav značajniji uspjeh u toj borbi bit će joj potrebna upravo masovna potpora.
Sa slovenskog preveo: Garan Matić