Međunarodne organizacije poput Ujedinjenih naroda i Internacionalne organizacije za migracije (IOM) upozoravaju sve da se u Bosni i Hercegovini razvija nova humanitarna kriza. Serija međusobno uzrokovanih događaja ponukala je organizacije na priopćenje. Nakon što su donijete odluke o zatvaranju privremenih prihvatnih centara “Bira” u Bihaću i Miral u Velikoj Kladuši, počelo je komešanje 7.000 – 8.500 izbjeglica zaglavljenih u Bosni i Hercegovini, uglavnom u Unsko-sanskom kantonu, u zapadnom dijelu države, na granici sa Hrvatskom.
Premještanje maloljetnika u kamp Lipa, te zabrana puštanja ljudi u pokretu u javni prijevoz u Bosni i Hercegovini pogoršava situaciju. Kampovi u BiH ionako nemaju nikakve zimske uvjete, aktivisti sve više rade usporedbe sa logorima (kao sabirnim i detencijskim centrima, a ne prihvatnima) stoga se ljudi u pokretu žure stići na svoja zapadna odredišta prije pravih zima. A to znači riskiranje života opasnim prelaskom rijeka, iako mnogi od njih ne znaju plivati. Neka izvješća svjedoče o velikom broju utopljenih osoba u balkanskim rijekama.
Sve to stvara pritisak na vanjsku granicu Europske unije u Hrvatskoj, a naši policajci prepoznati su nadaleko kao nemilosrdni i nasilni. Iako, u njihovu obranu, na početku ove priče (2015. godine), s drugim ministrom na čelu, jednako su tako bili prepoznati kao izrazito nježni i solidarni. Stoga bismo ovdje mogli samo zaključiti da su jako poslušni, kao što se, uostalom, od represivnih organa vlasti i očekuje. Uskoro bi za obranu EU po liniji starih carstava i starih vojnih krajina mogle biti postavljene snage Europola. Odnosi moći su isti, samo centri nose druga imena.
U ovakvoj društveno političkoj okolini, prije nekoliko dana došlo je do sukoba između skupine Afganistanaca i Pakistanaca koji se slažu međusobno baš kao Srbi i Hrvati. U tom su sukobu dva građanina Pakistana izgubila život, 10 ih je teže ozlijeđeno, a 8 lakše. Nakon toga, mnogo ljudi u pokretu krenulo je ubrzano prema granici, jer je alternativa povratak u Sarajevo koje je od Hrvatske udaljeno više od 430 kilometara – što je za pješake popriličan pothvat.
Kome pišemo priopćenja?
Reakcija spomenutih organizacija došla je kao odgovor na opisanu situaciju. Doduše, nejasno je koga točno, osim općeg apstraktnog adresata, ove organizacije upozoravaju, budući da su same zadužene za sanaciju ove krize. Tim više ako uzmemo u obzir brojna međunarodna izvješća o Bosni koja svjedoče o “disfunkcionalnoj državi kojom se ne da upravljati”, u kojoj je “korupcija doslovno sveprisutna”, i u kojoj “nema vladavine prava“.
Organizacije koje upućuju apele prikupljena sredstva uglavnom troše na održavanje vlastitog hladnog pogona, kao što je u ostalom pravilo za cijeli nevladin sektor bilo gdje na svijetu. Ipak, rijetko kad su te razlike i ograničenja ovakvog oblika organiziranja društva toliko upečatljive kao kada se radi o siromaštvu i gladi. BiH je tako često u fokusu medija iz perspektive jako problematične, disfunkcionalne zemlje. Bilo kakvo očekivanje Europe i svijeta od BiH da praktički samostalno riješi problem kojeg uz puno veću financijsku pomoć EU ne uspijevaju riješiti značajno bogatije i “uređenije” zemlje od ove naše, potpuno je besmislen, ako ne i ciničan.
S obzirom na to da zemlje centra itekako čini se poznaju situaciju u BiH, nejasno je kako od “disfunkcionalne države” “kojom se ne da upravljati”, u kojoj je “korupcija doslovno sveprisutna”, i u kojoj “nema vladavine prava” očekuju da riješi problem tisuća izbjeglica? Da je BiH bogata zemlja, onda joj ne bi trebala pomoć drugih država da riješi problem nehumanih uvjeta u kampovima, ali u tom slučaju bi rijetko tko i htio ići dalje iz te zemlje. Stoga je ovo pretvaranje međunarodnih organizacija da je BiH ta koja može i mora riješiti problem čije rješenje EU sama ne uspijeva osmisliti, nema baš nikakvog smisla.
Podsjetimo, Europska unija u posljednjih je pet godina odustala od svojih načela slobode kretanja roba ljudi i kapitala, tek u krizi, licemjerje azilnog sustava došlo je do šire javnosti. Od slobode kretanja odustalo se tako lako da bi čovjek pomislio da to nije nikakvo načelo EU, a kamoli neko temeljno oko kojeg se tobože gradi cijela filozofija europskih “sloboda”. Štoviše, EU se toliko neuspješno nosi s ovom krizom da je najnoviji plan za azil: vraćanje ljudi u treće sigurne zemlje. Jer, EU ne voli ekonomske migrante, samo voli crpiti kapital iz njihovih zemalja, ali onda preferira oprati ruke od društveno političke situacije koju stvara u “trećim” zemljama. Nakon što ih opere, još ih dakako ispravno higijenski dezinfincira i podigne ograde pred ljudima koji dolaze iz zemalja na čijim se plećima Europa bogati već stotinama i tisućama godina.
Istovremeno, tzv. “veliko društvo” odnosno neformalne mreže ljudi koji vrše socijalne funkcije neoliberalne države sve više biva kriminalizirano. Tako je danas kaznena odgovornost pomoći nekome u životu, a favorizirano europsko ponašanje je adekvatna higijena koja svakako podrazumijeva okretanje glave od tuđe nevolje. Logika koja nastaje pretvara se u onu pučku: “a gladan je, gladan je, gladna sam i ja pa ‘ko me pita”. Sad kad je Hrvatska napokon punopravni član EU, na nama je također da zatvorimo oči na potrebite jer kod nas je kažnjivo pomagati ljudima u pokretu. Optužbe su ozbiljne: trgovina ljudima. A sad se za kraj sjetite koliko ste plakali na film o Diani Budisavljević, i ako nemate nikakvo drugo herojsko ime iz doba partizana i fašista, zapitajte se što bi ona napravila na vašem mjestu? Pomogla pod prijetnjom kaznene odgovornosti ili ostala sa strane dezinficiranih ruku?