Otkako je Kristalina Georgijeva došla na čelu Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) pojavile su se brojne špekulacije o promjeni političkog smjera navedene organizacije. Tome je pridonijela i sama Georgijeva, kako prethodnim djelovanjem tako i izjavama kojima je u pitanje dovodila samorazumljivost isključivo tržišnog puta u blagostanje, promovirala snažniju ulogu države i javnog sektora te upozoravala na opasne nejednakosti. Također, mnogi su smatrali da će kadrovska promjena na čelu institucije ojačati utjecaj analitičara u MMF-u na konkretne politike.
Još u doba grčke krize, unatoč politikama štednje koje je zagovarala notorna Trojka, iz MMF-a su izlazili pejperi koji su upozoravali na štetne učinke štednje na grčku ekonomiju i razvoj. Takav raskorak u teoriji i praksi se najčešće objašnjavao cinizmom i političkom dimenzijom ekonomije: oni dobro znaju što bi bilo u interesu većine, ali brane specifične interese. Međutim, dolazak Georgijeve je obećavao eliminaciju tog raskoraka. I eliminacija se stvarno dogodila. Preciznije, nestao je nesklad između teorije i prakse, ali pojavio se (stari) novi: onaj između bogatih i siromašnih zemalja. Ili još preciznije, bogatim zemljama se kao recept za izlazak iz krize predlažu izdašne kejnzijanske mjere, a siromašnima dobre, stare mjere štednje.
Naime, MMF je pozvao razvijene zemlje da pokrenu obuhvatne javne investicije i na taj način kompenziraju manjak privatnih investicija. Poziva ih da iskoriste prednost rekordno niskih cijena zaduživanja i da prvenstveno osiguraju investicije u poboljšanje postojeće infrastrukture. Pri tom kreću od pretpostavke da su radovi održavanja infrastrukture radno intenzivni i da za razliku od izgradnje nove efikasnije utječu na rast zaposlenosti i ekonomski oporavak. Kao i od činjenice da se širom razvijenog svijeta uslijed podinvestiranosti javna infrastruktura naprosto urušava. Paulo Mauro, zamjenik direktora u MMF-u za fiskalna pitanja, naveo je da se ne radi o čistom poticanju potražnje i rastu kupovne moći putem zapošljavanja, ali očito je da se mjere predlažu i na tom tragu.
Što se tiče nerazvijenih i zemalja u razvoju MMF je i retorički puno oprezniji. Sugerira pažljivo i racionalno korištenje sredstava za javne investicije u infrastrukturu jer naprosto nemaju “neograničen” pristup sredstvima poput bogatijih zemalja. Samorazumljivo pitanje bi bilo: a zašto MMF ne učini taj pristup manje ograničenim? Što vlastitim sredstvima što pritiskom na vjerovnike da oproste dugove? Retorički je tu bilo i nekih naznaka u tom smjeru, ali bilanca rada MMF-a s nerazvijenim i zemljama u razvoju otkriva isti onaj porazan smjer. Istražujući isključivo dokumente MMF-a, ekonomisti iz EURODAD-a (Europske mreže za dug i razvoj) su ustanovili da 72 od 80 zemalja kojima je MMF osigurao financijsku pomoć ove godine već iduće godine moraju krenuti u fiskalnu konsolidaciju, a preostalih 8 najkasnije do 2023. godine. Dakle, uvjeti iz klasičnih neoliberalnih udžbenika: štednja, eliminacija javnih servisa i prebacivanje troškova na najranjivije.
Iz svega navedenog jasno se razabire da je koketiranje s kejnzijanizmom, snažnijom javnom potrošnjom i obnovom infrastrukture privilegija bogatih zemalja. Kao što je i sasvim izgledno da će i tu ostati samo na razini koketerije. Jer povijest nas uči da je to domet političkih ideja koje su isključivo plod intelektualne znatiželje ekonomista, kolumnista i opinion makera. Do njihove realizacije vodi samo pritisak odozdo.