Nedavno je u Zagrebu otvorena izložba “Ars et virtus. Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine”. Nikola Vukobratović ju je posjetio i priredio vodič kroz povijesne proturječnosti koje izložba sustavno zanemaruje.
Kada se hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman u siječnju ove godine požalio da mediji previše prate malverzacije s imovinskim karticama političara, a premalo pokrivaju hrvatsko predsjedanje Evropskom unijom, vjerojatno nije mogao ni zamisliti da će stvari uskoro postati još puno gore. Ne samo u smislu imovinskih kartica, nego i u pogledu nedostatka interesa javnosti za predsjedanje koje je šefu diplomacije i šefu vlade trebalo biti jedan od vrhunaca karijere.
Zapravo, predsjedanje Vijećem EU je pitanje abecede (države članice se smjenjuju abecednim redom), a ne znak sposobnosti ili važnosti. Ali to nije spriječilo domaću vladu da mjesecima pokušava sva goruća pitanja pomesti pod crveni tepih koji je rasprostrla za brojne strane delegacije koje su trebale doći u Zagreb. A onda je sve pokvarila sila viša i od korupcijskih skandala – pandemija.
Osjetljivijem čovjeku moglo je gotovo biti žao kada je gledao domaću vladu kako sama sjedi u sređenoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, umjesto nekih dužnosnika još važnijih od njih. Nije onda valjda ni čudno što su i mjesecima nakon kraja predsjedanja (koje je službeno završilo u srpnju) predstavnici vlade nastavili žaliti za svim propuštenim prilikama koje je korona oduzela. Strani evrokrati nikada neće znati kakav ih je vatromet uzbuđenja čekao u Zagrebu tog nesretnog proljeća 2020.
Zajednički projekt
Nešto od tog vatrometa realizirano je tek sada. Radi se o velikoj izložbi “Ars et virtus. Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine” otvorenoj krajem prošlog mjeseca u Galeriji Klovićevi dvori. Ovo ambiciozno događanje otvorili su hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek (koja je predstavljena kao inicijatorica projekta) i mađarski ministar ljudskih resursa (sic!) Miklós Kásler, koji je doputovao posebno za tu priliku, unatoč vjerojatno najstrožim pravilima za putovanja u inozemstvo u Evropi, a koja je propisala njegova vlada.
Izložba je inače zamišljena kao “središnji događaj raznovrsnog umjetničkog programa tijekom prvog hrvatskog predsjedanja Vijećem EU”. Jedan od prvih posjetitelja bio je premijer Andrej Plenković (inače i “pokrovitelj” izložbe), a do kraja godine trebala bi se seliti i u Mađarski nacionalni muzej u Budimpešti, koji je s Klovićevima partner u cijelom projektu. Ovakav tip međunarodne kulturne suradnje nije, dakako, osobito neobičan. Klovićevi su proteklih godina realizirali slične izložbe s institucijama iz Rusije, Austrije, Izraela itd.
Ipak, mađarska izložbe nam je privukla pažnju zbog političke važnosti koja joj je dana. Prilikom otvaranja, ministrica je podsjetila kako su “hrvatske i mađarske zemlje dijele istu sudbinu u zajednici koja je trajala osam stoljeća”. Njezin mađarski kolega (jer je kultura u mađarskoj dio resora “ljudskih resursa”) otišao je i korak dalje zaključivši kako su “Mađari i Hrvati stoljećima branili Europu od provala Tatara, od Osmanskoga Carstva i zajednički sačuvali neovisnost, bila ona ugrožena s Istoka ili sa Zapada”.
Brat uz brata
Oboje su istaknuli kako je podsjećanje na “zajednicu” koja je trajala osam stoljeća zapravo zalog za budućnost. Izložba bi, štoviše, trebala biti “kamen međaš” koji će označiti prekretnicu u budućim odnosima između dvaju država. Ovakve entuzijastične izjave, kao i činjenica da je upravo Mađarska izabrana kao najvažniji kulturni partner u periodu predsjedanja EU, politički su zanimljive. Jer, ta je zemlja trenutno sve samo ne utjelovljenje “evropskog duha”, barem iz perspektive Brisela koji protiv Budimpešte provodi postupke zbog kršenja vladavine prava, napada na autonomiju obrazovnih institucija i medija.
Status aktualne hrvatske i aktualne mađarske vlade u Briselu sasvim je suprotan. Dok Andrej Plenković spada među “najbolje učenike” i “učiteljeve miljenike”, Viktor Orbán je neprikosnoveni enfant terrible. Na najave budućih bliskih suradnji i savezništava između dvaju država u prigodničarskim govorancijama moglo bi se inače i odmahnuti rukom, ali očito se ovdje događa više od toga. Kásler je prilikom posjeta više puta ponavljao frazu o “bratu Mađaru i Hrvatu”. Taj motiv često se prigodničarski koristi i u komunikaciji između institucija službene Budimpešte i Varšave.
Poljska je možda i jedini pravi mađarski saveznik u sukobima s Briselom, a povremeno i Berlinom. Mit o “bratstvu” koji bi trebao prizivati u sjećanje bliske odnose plemstva dvaju zemalja i zajedničko iskustvo “obrane” od barbarskog Istoka i pretenzija moćnog Zapada, služi kao romantično opravdanje za u suštini ad hoc savezništvo autoritarnih vlasti. Usput bi trebao prikriti i činjenicu da su obje zemlje, unatoč verbalnim antizapadnim eskapadama, zapravo gotovo potpuno ovisne o njemačkom kapitalu.
Osveta za Trianon
Tobožnju narodnu poslovicu “brat uz brata, Mađar uz Hrvata” izgovorio je i Grlić Radman prilikom susreta s mađarskim kolegom Péterom Szijjártóm u travnju, kada mu je ovaj zahvalio što Hrvatska nije stala uz “međunarodni liberalni mainstream” koji napada Mađarsku. Hrvatska je doista više puta Orbánovoj ekipi “držala leđa” na evropskim sastancima, koliko je to moguće za zemlju s tako ograničenim utjecajem kao što je Hrvatska. Ništa slabiji nisu ni bilateralni odnosi, unatoč brojnim “otvorenim pitanjima”, kao što je odnos MOL-a prema INA-i i njezinim rafinerijama.
Nije također nikakva tajna da Mađarska s jedne strane aktivno traži saveznike za sukob sa Briselom, pri čemu pikira i na Hrvatsku. Ali i s druge strane pokušava biti važniji regionalni igrač, ako već ne hegemon, barem u području bivše Velike Mađarske. Tim vraćanjem povijesnog mjesta u regiji trebao bi se ispraviti dio “trianonske nepravde” (prema mirovnom sporazumu iz 1920. kojim je formalno razbijena Velika Mađarska). To se postiže s jedne strane potpunom kontrolom nad mađarskim zajednicama u okolnim zemljama, a s druge razvijanjem savezništava sa “suverenističkim opcijama” na kontinentu.
Nije tajna da je Orbán zbog svoje ksenofobije i (vjerojatno) fingiranog ultrakonzervativizma posljednjih godina postao jedna od ikona različitih varijanti ekstremne desnice. Dive mu se i Miroslav Škoro i Aleksandar Vučić, i “četnici” i “ustaše”. Koliko, doduše, taj zvjezdani status može pomoći u ostvarenju nekakvih megalomanskih planova “saniranja” posljedica Trianona i više je nego upitno (uostalom, treba podsjetiti da je ekonomsko zaostajanje Mađarske za Zapadom počelo puno prije “trianonske katastrofe”). Kao što je upitno i koliko je nacionalistički diskurs doista “iskren”, a koliko dimna zavjesa koja treba odvući pažnju od duboko kleptomanskog karaktera njegovog režima.
Suprotstavljeni mitovi
Pored načelno suprotstavljenih politika, ali i povremeno suprotstavljenih političkih interesa, uzajamno hrvatsko-mađarsko laskanje prilikom otvaranja nedavne izložbe iznenađujuće je u još jednom momentu – upravo onom simboličkom. Jer, kad čovjek čuje da je tema izložbe “državna zajednica” dvaju naroda, pa onda još da će među najvažnijim izloženim predmetima biti Pacta Conventa i Ugarsko-hrvatska nagodba, a da će pritom izložba biti izložena i u Budimpešti i u Zagrebu, morate si postaviti pitanje – kako će to točno izvesti?
Jer, hrvatski je nacionalizam u 19. stoljeću nastao prije svega u opoziciji prema mađarskom. Glavna točka sukoba bio je upravo karakter “državne zajednice”, koja se u tom periodu iz “feudalnog” složenog kraljevstva pretvarala u nešto nalik modernoj nacionalnoj državi. Cijeli mitološki korpus o hrvatskoj predmodernoj povijesti, prepoznatljiv svakome tko se školovao ovdje, nastao je u tom vremenu. Uključujući ideju da je riječ o “zajedničkoj državi”.
Drugim riječima, ideja da je riječ o “Hrvatsko-ugarskoj” državi, pa čak i o Ugarskoj, kao nečemu fundamentalno različitom od Mađarske, proizvod je uglavnom starije hrvatske historiografije. Ona je, iz nacionalno-političkih motiva, bivšu “državu” predstavljala kao personalnu uniju dvaju manje-više ravnopravnih kraljevstava. U mađarskom nacionalnom narativu tome nema ni traga. Hrvatska, baš kao i Slavonija i Dalmacija i poneka druga, samo su “pokorene”, ili u najboljem slučaju “priključene” zemlje i kao takve sastavni dio neprežaljene pred-trianonske Velike Mađarske, a nipošto neki njezini ravnopravni dijelovi.
Izbjegnut kontekst
Ovi sporovi su, naravno, groteskno zastarjeli. Ali osnovno i srednjoškolsko obrazovanje lako će nas podsjetiti kako mitologizacija tih sukoba nije nestala i još uvijek je jedan od legitimizacijskih nacionalnih narativa. Pacta Conventa kod nas je tako jedan od ključnih dokaza kontinuiteta hrvatske državnosti. U Mađarskoj pak, gdje se dokument i čuva, prokazana je kao falsifikat, koji o osnovi ne govori puno o stvarnom odnosu ovih zemalja. To su manje-više i pozicije na kojima su se političari i povjesničari iz Hrvatske i Mađarske i rastali od “zajedničke države”. Činjenica da je dobar dio suvremene historiografije davno napustio ove ideje nije previše utjecala na javnu percepciju nacionalne povijesti.
Kako taj višestoljetni talog suprotstavljenih nacionalnih mitova pomiriti s političkim porukama o tome kako postoji “malo naroda u Europi čija je povijesna sudbina toliko isprepletena kao sudbina Hrvata i Mađara”, zatim priče o “najdugovječnijoj državnoj zajednici u Europi” ili o “800 godina koje su Hrvati i Mađari proveli su u istoj državnoj zajednici, a zajednički život je u većem dijelu svoga trajanja bio na dobrobit i jednima i drugima”!?
Multinacionalni stručni tim koji je postavljao izložbu u ovom se zahtjevnom zadatku nije loše snašao. Za početak, zagrebačka varijanta izložbe prilično je dekontekstualizirana. Daleko od velikih nacionalno-historijskih narativa, ona je sasvim usmjerena na artefakte. Našli su se tu faksimili spomenute Pacte Convente i Zlatne bule, replika škrinje svetog Šimuna, prsten kralja Kolomana i kaciga Nikole Šubića Zrinskog… Zapravo dosta zanimljivih predmeta pod uvjetom da ste veliki geek za srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu povijest ovih prostora. Artefakti su u pravilu opisani šturom formalnom analizom, uz eventualno navođenje gdje su sve držani. Tekst je to koji će kod malo kojeg posjetitelja-laika “ojačati osjećaj zajedništva između dva naroda”, što je formalno intencija izložbe.
Izloženo i neizloženo
Izložba, uostalom, uopće nema jasan koncept. Iako načelno slijedi kronologiju, najraniji se dio sastoji uglavnom od vrijednih predmeta (i njihovih faksimila/replika), uz spomenutu formalnu analizu. Središnji dio izložbe sasvim je posvećen aristokratskim obiteljima, pogotovo onima koje su imale posjede i kmetove u obje zemlje. Koncentracija na najviši (i najuži) sloj plemstva zapravo je i tendencija u regionalnoj povijesti, a javlja se djelomično kao reakcija na raniju socijalnu historiografiju. Iako kao tema sasvim legitimna, neće nas začuditi da se taj dio u izložbi de facto sveo na portrete pripadnika pojedinih aristokratskih obitelji i crteže njihovih imanja.
Određenu živost u ovaj je segment unio tek Stjepan Erdődy (živio na prijelazu 19. u 20. stoljeće), koji je dugi niz ulja na platnu prekinuo svojim fotografijama lova, lovačkih trofeja i blago erotiziranim portretima seoskih djevojaka koje žive u okolici njegovog imanja. Nakon aristokracije slijedi gotovo sasvim nova izložba, posvećena primarno mađarskim i hrvatskim slikarima modernizma, a povremeno prošarana s nekoliko ilustracija o modernizaciji Rijeke, u periodu kada je bila pod mađarskom upravom, ili primjerima javne arhitekture iz kasnog 19. stoljeća. Sve naposljetku završava kolekcijom starih grbova i zastava.
Mogli bismo, uz rizik da previše zagnjavimo čitatelja/icu, spomenuti kako izloženi barokni grbovi sugeriraju sasvim drugačiji odnos između “dvije kraljevine” od onog koji se pokušava predstaviti izložbom, ili primijetiti kako se velik portret Károly Khuen-Héderváryja Vlaha Bukovca pojavljuje bez ikakvog dodatnog komentara, kao da nije riječ o neobičnom paru: najvećem (?) nacionalnom slikaru i omrznutom tiraninu koji je “(bilo je to godine) 1903. silom htio Hrvatsku da nam pomađari”. Mogli bismo cinično primijetiti i kako naslovni lik iz pjesme koja sadržava ove stihove – ban Jelačić – vidno nedostaje iz izložbe, unatoč važnoj ulozi u hrvatsko-mađarskoj povijesti.
Nužan ponovni pogled
Iznad svega, s obzirom na prešućeno, postavljamo si pitanje kako će ova izložba ispuniti ministričino obećanje i “postati referentna točka nove generacije mladih koji će naučiti mnogo o zajedničkoj hrvatsko-mađarskoj povijesti”? Pritom sam dužan jedan disclosure: nevezano uz Orbána i prilično neobično za ljevičara, autor ovog osvrta zapravo je hungarofil. Intencija ponovnog propitivanja međusobnih odnosa Hrvatske i Mađarske nakon stogodišnje zarobljenosti u devetnaestostoljetnim mitovima i frazama je i više nego opravdana.
Mnogo toga je iz naše zajedničke povijesti ostalo nevidljivo ili zaboravljeno. Znate li, na primjer, da su dvojica najpoznatijih “radikala” mađarske povijesti, “jakobinac” Ignác Martinovics i prvi mađarski socijalist Mihály Táncsics, bili djelomično hrvatskog porijekla? Činjenica da ni jedan od njih nije osobito mario za to (dapače), također je zanimljiva ilustracija karaktera “zajedničke države” ili bolje rečeno društva koje je s njom supostojalo. Mimo aristokracije i priča o državnoj zajednici dvaju naroda (u periodu kada niti možemo govoriti o državama niti o narodima u modernom smislu), ponovno čitanje prošlosti ovih područja doista bi moglo ponuditi neke odgovore, npr. o tome kako su se naše zemlje zajedno našle u situaciji strukturne zavisnosti.
Za kraj nam ostaje još jedna asocijacija. Možemo li, kada već pričamo o ponovnom ispitivanju odnosa, zamisliti izložbu o nekoj drugoj državnoj zajednici i nekim drugim narodima za koje bi se i s više opravdanja moglo reći kako im je “sudbina isprepletena s Hrvatima”? Ostaje nam da se nadamo da će za takvo što trebati puno manje od stotinu godina od raspada zajedničke države, ali nam ostaje i da budemo potpuno svjesni da će za takvo nešto trebati neko sasvim drugo gledanje na nacionalne odnose i nacionalne interese od onog što ga nude ljudi poput Viktora Orbána ili Gorana Grlića Radmana.