Na nekom zamišljenom suđenju Josipu Brozu Titu i Komunističkoj partiji Jugoslavije za sva zla koja su učinili našim narodima i narodnostima najučinkovitija strategija obrane bila bi: saslušajmo objektivno obje strane. I pritom te obje strane ne bi sačinjavali komunisti i antikomunisti, zločinci i žrtve. Obje strane bi uključivale, naime, Hrvate i Srbe, “ključne” narode u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Što bi bilo u podlozi te strategije? Pa svjedočenja o komunističkom teroru i presudnoj ulozi Josipa Broza Tita u nalaganju zločina bila bi u svojevrsnom konfliktu.
Pratite li svakodnevnu produkciju mišljenja i stavova na hrvatskoj desnici o Titu i socijalističkom periodu lako ćete ustanoviti što je zapravo bilo u korijenu njegovih politika. Svjetski komunistički pokret je u jugoslavenskom kontekstu bio zapravo samo sredstvo da se zatre sve hrvatsko. Kao što je to bio i monarhistički sustav nekoliko decenija prije. I nema veze što je i sama Komunistička partija Jugoslavije Kraljevinu Jugoslaviju okarakterizirala kao hegemoniju velikosrpske buržoazije. I to je valjda bio trik da imaju legitimitet da “ubijaju ljude samo zato što su bili Hrvati”. Stav o Jugoslaviji kao državnoj tvorevini zasnovanoj na etničkoj diskriminaciji Hrvata više nije stav samo krajnje desnice već je posrijedi jedna od legitimnijih dijagnoza tog perioda u javnom prostoru.
Legitimnost i održivost tih dijagnoza najlakše je provjeriti prijeđemo li Dunav i osluhnemo kako braća Srbi dišu po istom pitanju. Konkretnije, srpska desnica. Pa, dišu isto, samo uz različit etnički predznak, naravno. Kao što hrvatska desnica u Jugoslaviji i komunizmu vidi zavjeru protiv Hrvata, tako i srpska desnica vidi zavjeru protiv Srba. Cijeli komunistički projekt bio je usmjeren protiv “srpskih domaćina” koje su komunisti po nalogu Josipa Broza Tita likvidirali krajem i nakon Drugog svjetskog rata. Uglavnom, mrtva je trka između broja ubijenih Hrvata i Srba samo zato što su bili Hrvati i Srbi. Naraste li broj još malo ozbiljno će dovesti u pitanje naše živote: jer kako su nacije uopće preživjele tolike pokolje?
Mi koji smo preživjeli u posljednjih smo tridesetak godina vodili miran suživot barem što se tiče Tita. Svatko je imao svoju teoriju, brojao svoje mrtve, i oko toga se nitko nije kačio. Ali nova ideja Boška Obradovića, čelnika desničarskih Dveri koji se želi profilirati kao vođa opozicije, mogla bi zakomplicirati taj miran suživot. Naime, inspiriran idejom patrijarha Ilariona da se Lenjin zakopa, a njegov mauzolej pretvori u Muzej masovnih represija, Obradović je predložio da se Titovi posmrtni ostaci izmjeste iz Kuće cveća. Pritom je predložio da ga se sahrani u rodnoj Hrvatskoj ili “odakle je već došao kao terorista i ubica”, davajući time i legitimitet bizarnim teorijama o Titovu porijeklu. Međutim, Obradović nije bio inspiriran ruskim popovima već i lokalnim zločincima.
Kako nas podsjećaju na portalu nova.rs, 4. svibnja 1991., na jedanaestu godišnjicu Titove smrti, Vojislav Šešelj je zajedno s kolegama iz Srpske radikalne stranke održao jedan performans. A performans se sastojao od postavljanja glogovog kolca pred Kućom cveća s ciljem da se Tito ne “povampiri”. Titov vampirizam je dobro poznata “teorija” i s ove strane granice, njenoj popularnosti svjedočimo na gradskim fasadama, naslovnicama desničarskih listova i ispod članaka na portalima. Trebalo bi te raznolike autore pitati zašto su se četnici bojali mrtvih komunista 1991. ako je na Hrvatsku izvršena srbokomunistička agresija? Bojimo se da bi u improvizaciji odgovora bili prilično zakučasti. Pogotovo jer hrvatska desnica posljednjih mjeseci ima sve više problema s biografijama i članstvom u partiji.
Sve ovo naravno ne znači da ne treba suditi toj partiji i Titu, i razložiti njihovu krivicu za propast jugoslavenskog projekta i krvave ratove. Samo ustaše i četnici kao svjedoci ne mogu biti pozvani. Kad su oni u pitanju, komunisti su oslobođeni svih optužbi.