Premda je prošlo više od pola godine od izbijanja pandemije koronavirusa još ne postoji konsenzus o najučinkovitijoj metodi suzbijanja njegova širenja. Neslaganja su prisutna i u znanstvenoj zajednici, pogotovo oko pitanja adekvatne statističke obrade, ali i prirode samog virusa. S obzirom na to da situacija iziskuje promptnu reakciju znanstvena se istraživanja objavljuju uz manje provjera nego što je to slučaj u “mirnodopskim” uvjetima. No, pored tih “čisto” znanstvenih nesuglasica, dodatnu i ključnu dimenziju raspravama o pristupu pandemiji daju ekonomski rezultati.
Sasvim je normalno da se na globalnom tržištu zemlje natječu u privlačenju kapitala i zaštitama tzv. nacionalnih kapitala. Drugim riječima, ključnih sektora i frakcija o kojima ovisi nacionalna ekonomija. I dok su u predpandemijskim vremenima sredstva korištena u natjecanju svima dobro poznata – subvencije, porezna politika, ulaganje u znanstvena istraživanja, trgovinski sporazumi, monetarne unije – danas ključnu ulogu igraju i epidemiološke mjere. Na samom početku se lockdown svugdje smatrao neizbježnim, ali danas su ipak kalkulacije u igri: je li bolje održavati blage mjere i tako držati ekonomiju cijelo vrijeme na “radnoj temperaturi” ili su prikladniji povremeni i lokalni lockdowni kako bi se nakon saniranja moglo krenuti snažnije?
Međutim, takva se pitanja ne mogu postavljati u zrakopraznom prostoru. Drugim riječima, kalkulacija se odvija unutar specifičnih ekonomskih struktura. Nije isto priklanjati se lockdownima u ekonomiji koja je zasnovana na izvoznoj industriji ili u ekonomiji koju pokreće uslužni sektor, prije svega turizam. Premda su se događala žarišta i u tvornicama, za javno zdravlje je opasnija uslužna ekonomija u kojoj na neki način proizvodnja i potrošnja djelomično koincidiraju. Onaj koji proizvodi uslugu je u izravnom kontaktu s onim tko ju troši. Ta je razlika očita i u ekonomskim rezultatima zemalja širom svijeta. Zasad “pobjedu” odnose one naslonjene na snažniji industrijski sektor. Tu prije svega mislimo na industrijske perjanice istočne Azije, poput Kine, Južne Koreje, Tajvana, Japana i Vijetnama.
Doduše, neke od tih zemalja su bile sklonije snažnim i povremenim lockdownima, a neke oštrim karantenama te masovnom testiranju i “hvatanju” kontakata. Ono što ih zajednički odvaja od, primjerice, europskih ekonomija jesu prilično rezolutnije mjere po pitanju putovanja. No, to nije imalo snažan efekt na usporavanje njihovih ekonomija. Prema procjenama raznih međunarodnih institucija, Kina i Tajvan će i u 2020. imati rast BDP-a. Doduše, niži nego prethodnih godina, ali ipak rast. Južna Koreja će imati blagi pad, puno blaži nego europski parnjaci po stupnju razvijenosti. Tek se za Japan predviđa nešto veći pad BDP-a, oko 5%, što ga izjednačava s projekcijama za Njemačku. Ostale europske zemlje su puno bliže padu od 10%, pogotovo one ovisnije o turizmu.
Međutim, trenutno stanje na semaforu nije održivo samo po sebi. Relativni uspjeh istočnoazijskih ekonomija u pandemijskom periodu ponešto duguje fiskalnim i monetarnim politikama u Europskoj uniji i SAD-u koje su održavale razinu potražnje za proizvodima koji se tamo proizvode. Bilo da se radilo o medicinskoj opremi, rukavicama i maskama, bilo o proizvodima za rad od kuće poput kompjutera. Tako da bez pojave cjepiva u relativno kratkom roku i azijske će se ekonomije naći u teškoj situaciji s obzirom na to da je međuradna potražnja krajnje neizvjesna, a već je jasno da ih lokalna potrošnja ne može spasiti. Naime, ona je uslijed drastičnih mjera prilično pala. Uglavnom, zasad Istok pobjeđuje, ali uz nezanemarivu pomoć Zapada koja sugerira snažnu međuovisnost globalne ekonomije. Pojava pandemije inspirirala je mnoge političare i stručnjake u smjeru samodostatnijih ekonomija ili barem ekonomskih regija. Pogotovo u smislu opskrbnih lanaca koji europske i američke ekonomije ne bi više činile ovisnima o azijskim industrijskim kapacitetima. No, to su prilični politički i ekonomski zahvati za koje se ne čini da zasad postoje ozbiljniji kapaciteti.