Globalni trend ekonomskog otrježnjenja zahvatio je i Oxfam, međunarodnu organizaciju za borbu protiv siromaštva koja je ovih dana izišla s priopćenjem u kojem ističu kako bogate zemlje ne ispunjavaju obećanje teško 100 milijardi američkih dolara namijenjenih sanaciji klimatskih posljedica.
Kako ističu u Oxfamu: gotovo 80% klimatskih financija ponuđeno je u obliku zajmova koji se moraju vratiti, čime povećavaju teret duga najsiromašnijih zemalja. Ipak, njihove službene statistike pokazuju suprotno, što je uopće i bio povod za Oxfamovu reakciju. Ekonomska stvarnost još jednom ne odgovara brojevima prikazanima na papiru. Konačni neto iznosi koji od svih prijavljenih zapravo odlaze na sanaciju klimatskih posljedica čine tek jednu trećinu ukupnog novca u prometu. Cjeloviti Oxfamov izvještaj o klimatskim financijama za 2020. dostupan je ovdje na engleskom jeziku.
Prema njihovim istraživačima donatori su tokom 2017. i 2018. godine (za koje imamo potpune podatke) prijavili donacije za klimu u iznosu 59.9 milijardi dolara godišnje, međutim kad se odbiju rate kredita, kamate i drugi nameti, “istinska vrijednost potpore za klimatske akcije može biti samo 19-22.5 milijardi dolara godišnje”. Analiza Oxfama objavljena je uoči izvješća Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) o napretku razvijenih zemalja u cilju osiguranja 100 milijardi dolara godišnjeg financiranja do 2020. godine.
Krediti, kamate i “razvojni projekti”
Iz Oxfama dalje navode kako nevjerojatnih 80 posto (47 milijardi USD) svih prijavljenih javnih klimatskih financija nije bilo u obliku bespovratnih sredstava – već uglavnom u obliku kredita. Otprilike polovica od toga (24 milijarde USD) bila je bez ikakvih olakšica, ponuđena pod neplodnim uvjetima, zahtijevajući veće otplate od siromašnih zemalja. Oxfam je izračunao da je “protuvrijednost bespovratnih sredstava” – stvarna vrijednost zajmova nakon odbitka otplate i kamata – manja od polovice prijavljenog iznosa.
Procjena Oxfama od 19-22,5 milijardi dolara “također objašnjava prekomjerno izvještavanje o klimatskim financiranjima gdje je akcija za borbu protiv klimatskih promjena bila samo dio šireg razvojnog projekta” stoji u izvještaju, a sve ovo zabrinjava Oxfam zbog toga kako se financije dijele. Od svih ukupno prijavljenih javnih klimatskih financija u 2017.-18., jedna petina (20.5 posto) sredstava otišlo je najmanje razvijenim zemljama, a samo 3 posto u male otočne države u razvoju, koje se suočavaju s najvećom prijetnjom zbog klimatskih promjena i imaju najmanje resursa za sanaciju posljedica.
Samo četvrtina (25 posto) sredstava potrošeno je za pomoć zemljama da se prilagode utjecajima klimatske krize, dok je 66 posto sredstava potrošeno za pomoć zemljama u smanjenju emisija. Međutim, opseg financiranja za prilagodbu klimatskim posljedicama znatno je porastao s 9 milijardi dolara godišnje u razdoblju 2015.-16. Na 15 milijardi u 2017.-18. godini.
No, nisu sve zemlje iste, pokazao je Izvještaj pa je tako Francuska je osigurala gotovo 97 posto (4,6 milijardi USD) svojih bilateralnih klimatskih financijskih sredstava kao zajmove i druge nepovratne instrumente, s protuvrijednošću bespovratnih sredstava od samo 1,3 milijarde USD (27 posto). Za usporedbu, Švedska, Danska i Velika Britanija dale su veliku većinu svojih klimatskih financijskih sredstava kao bespovratna sredstva.
Manipulacije su brojne i široko zabilježene, na primjer Japan je tvrdio da su ulaganja u ‘čistu’ elektranu na ugljen u Bangladešu klimatsko financiranje, iako je to u suprotnosti s međunarodnom logikom o “fejzautanju ugljena”, stoga ovakva ulaganja Oxfam niti nije uvrstio u statistike objavljene u ovom izvještaju.
Iz Oxfama smatraju kako bi se “klimatsko financiranje moglo financirati iz niza izvora, uključujući preusmjeravanje nekih subvencija za fosilna goriva, na koje su vlade samo u 2019. potrošile preko 320 milijardi dolara.”
Klimatski dug
Ukratko, premda su izdavanja za sanaciju klimatskih promjena posljednje tri godine narasla za minimum 33 posto u odnosu na period 2015.-2016., njihova je učinkovitost upitna jer se 80 posto tih sredstava dodjeljuje u obliku kredita, a ne bespovratnih sredstava. Zašto je ovo bitno? Zbog toga što logika uopće doniranja sredstava zemalja centra zemljama periferije počiva na nepriznatoj, ali implicitno prisutnoj krivnji zemalja centra za klimatske promjene. Tako se sve češće spominje termin klimatski dug srodan “ekološkom dugu”, odnosno “dugu koji su zemlje centra akumulirale prema zemljama i narodima globalne periferije zbog pljačke resursa, ekološke štete i slobodnog zauzimanja okolišnog prostora za odlaganje otpada, poput stakleničkih plinova.” U računovodstvenom smislu, klimatski dug samo je jedna stavka u puno većoj bilanci ekološkog duga, ali se može rastaviti na razumljive i mjerljive dijelove.
Jedan dio klimatskog duga odnosi se na utjecaje prekomjerne emisije stakleničkih plinova koji uzrokuju globalno zagrijavanje: ekstremni i česti klimatski događaji, poplave, suše, poplave, oluje, gubitak obradivog zemljišta i bioraznolikosti, bolesti, bezemljaši, migracije, siromaštvo , i mnogo više. U kontekstu u kojem to koristi UN, npr. ti vrlo stvarni utjecaji na ljude saniraju se i grupiraju pod troškove “prilagodbe”.
Drugi element klimatskog duga su troškovi reorganizacije društava i gospodarstava na takav način da se emisije stakleničkih plinova radikalno smanjuju: to se naziva ublažavanjem i dodiruje gotovo svaki aspekt ljudske aktivnosti od poljoprivrede, energije i prometa do načina na koji gradovi su organizirani, obrasci potrošnje i globalna trgovina.
Treći dio duga teže je izračunati – neki to nazivaju dugom emisije. Odnosi se na činjenicu da su zemlje centra potrošile sposobnost atmosfere da apsorbira stakleničke plinove. S obzirom na to da u trenutnom tehnološkom kontekstu postoji vrlo visoka korelacija između gospodarskog rasta i emisija stakleničkih plinova, to znači da se zemljama periferije učinkovito poručuje kako moraju ograničiti svoj gospodarski rast. Jedini način da se nadoknadi taj dug je da zemlje centra drastično smanje vlastite emisije.
Soga možemo zaključiti da je obećanje od sto milijardi dolara za sanaciju klimatskih posljedica rezultat je osjećaja odgovornosti zemalja centra za stanje u zemljama periferije. Ali nikakva grižnja savjest kapitalista još uvijek ne može parirati njihovoj gramzivosti, pod cijenu cijele planete. Tako danas stoje stvari.