Nedavne parlamentarne izbore u Crnoj Gori obilježile su značajne tenzije. Što je bilo očekivano i zbog same činjenice da se nakon tridesetogodišnje vladavine Mila Đukanovića i njegove klike naslućivala smjena na vlasti. Dodatne su tenzije raspirili i sukobi oko crkve preinačeni u presudna identitetska pitanja crnogorskog društva. Ti su unutrašnji izvori tenzija lako pronalazili i svoj međunarodni izraz. Hoće li Crna Gora ostati na “zapadnom kursu” ili će ju nova vlast okrenuti ka Rusiji? Odgovore na brojna pitanja koja su tenzije otvorile nismo još dobili, ali smo zato saznali da bi ovo “međunarodno” pitanje trebalo donekle drukčije postaviti.
Prema podacima Centralne banke Crne Gore Kina je u 2020. postala najveći investitor u toj zemlji. Ti su podaci još zanimljiviji ako se zna da u prethodne dvije godine uopće nije bila navedena među zemljama odakle su investicije u Crnu Goru dolazile. Također, Kina prilično premašuje konkurente u iznosima direktnih investicija. Do kraja osmog mjeseca u Crnoj Gori su ukupne strane investicije iznosile 468 milijuna euro što je niže u odnosu na isti period protekle godine kada su iznosile 515 milijuna eura. Na samom vrhu se nalaze kineske investicije u vrijednosti od 70 milijuna eura. Na drugom se mjestu nalazi Italija s 43,3 milijuna eura, dok su Rusi zauzeli tek treće mjesto sa svojih 42,5 milijuna eura.
Iz samih podataka ne mogu se saznati koje su to točno investicije koje su poduzele kineske kompanije. Naime, Centralna banka Crne Gore te podatke tretira kao povjerljive. Zna se jedino da se kineske investicije odnose na ulaganja u poduzeća u Crnoj Gori ili njihovu kupovinu, kupnju nekretnina i takozvani interkompanijski dug, što hoće reći da su crnogorske kompanije posuđivale novac od kineskih. Iako se samo naslućuje na što bi se kineske investicije mogle odnositi, itekako se dobro zna da su kineske kompanije prisutne u Crnoj Gori i na način koji se ne bilježi kao strana investicija. Kineska kompanija tako gradi prvu dionicu autoceste Bar-Boljare, investitor je crnogorska država, a kreditor kineska banka. Također, vlada je ove godine potpisala ugovor s jednim kinesko-crnogorskim konzorcijem oko rekonstrukcije termoelektrane Pljevlje vrijedan 54 milijuna dolara.
Naravno, ekonomski ulaz kineskih kompanija na malo crnogorsko tržište nije prošao nezamijećeno u Bruxellesu. Novi povjerenik Europske komisije za proširenje Europske unije, i to Mađar Oliver Varhely, već je naglasio da “postoji zabrinutost za socioekonomske i financijske efekte koje bi kineske investicije mogle imati”. I da bi, naravno, bilo bolje da investicije pritječu sa zapada. Pritom nije pojasnio ni precizirao te efekte, na nama je da naslutimo na što je mislio. Zasad se, osim ovih “pedagoških” packi s briselske adrese, kineske investicije nisu prevele u političko pitanje u samoj Crnoj Gori. Iako to ne bi bilo loše, ako ništa drugo, osvježilo bi se polje rasprave fiksirano navodno vječnom borbom za prevlast između Bruxellesa i Moskve. Od koje dobrim dijelom žive i dubinske identitetske podjele u zemlji.