Slavne književnice Chimamanda Ngozi Adichie i J. K. Rowling javno su istupile svojim stavovima o razlici između trans žena i “pravih” žena. Nađa Bobičić analizira nedosljednosti njihovog stava iz pozicije feminizma i fenomene koji su izrasli iz te debate, poput “javnih pisama” i sveprisutnih optužbi za cenzuru.
Nigerijska autorka Chimamanda Ngozi Adichie, i ovdašnjoj široj publici najpoznatija zbog Ted govora “Svi bi trebalo da budemo feministi“, kao i romana “Pola žutog sunca” i “Amerikana”, marta 2017. godine promovisala je svoju knjigu “Dragi Idžeavele ili Feministički manifest u petnaest predloga” i pritom pokrenula raspravu inzistirajući kako trans žene nisu žene. Riječ je o književnici odlično prihvaćenoj od strane zapadne angloameričke publike, toliko uticajnoj da je dijelove njenog Ted govora čak i Beyoncé citirala u svojoj pjesmi Flawless. Ona je, stoga, poznata koliko zbog svog književnog talenta, toliko i zbog feminističkih istupa. Kratke i manifestne forme, u kojima na razumljiv, neposredan i najširoj publici dopadljiv način govori o feminizmu, nudeći njegovu dajdžest verziju, efektne su, lako šeribilne na mrežama, gotovo samorazumljive. Ipak, kritički pristup njenim zavodljivim krilaticama otkriva jedan umnogome sužen i problematičan pristup ženskim pokretima. Sužen jer je dominantno fokusiran na kritiku patrijarhalne kulture iz pozicije žena viših i srednjih klasa, čiji je glavni cilj probijanje tzv. staklenog plafona i govor o jednakosti, bez kritike cjelokupnog kapitalističkog sistema, na kojem se te nejednakosti zasnivanju. Stoga, ona bi se mogla okarakterisati kao književna predstavnica na pozicijama neoliberalnog feminizma, i doslovce pandan Beyoncé u književnom svijetu. Ironično, upravo autorka koja se poziva na ideju o feminizmima u množini, u sopstvenom nastupanju u javnosti (ne i u samim književnim tekstovima) u kontinuitetu progovara samo na jedan način.1
Ne čudi onda kako je upravo Chimamanda Ngozi Adichie nastupajući sa te pozicije književno-feminističke glasnogovornice, i upravo promovišući još jedan feministički manifest, u odgovoru na pitanje novinara britanske televizije Channel 4 News, između ostalog, konstatovala kako nije poenta u tome kako se oblačimo, ni koje reproduktivne organe imamo, već kako nas svijet tretira. Ovaj stav bio je međutim samo uvod u njeno stanovište kako trans žene nisu žene, već trans žene, te kako treba insistirati na toj razlici zato što su u mladosti (prije “svičovanja”, kako je nazvala tranziciju), one bile socijalizovane kao muškarci, sa muškim privilegijama. Ona insistira na različitosti iskustava, smatrajući kako nije dobro te razlike kombinovati u jedan identitet. Pri tome se “ogradila” rečenicom u kojoj doslovno “dopušta” trans ženama da postoje, što tek ukazuje na dizbalans moći između nje i zajednice u čije ime govori.
Chimamandin rez
Insistiranje na mnoštvenosti i različitosti glasova u skladu je sa poetikom Ngozi Adichie, koju je izložila u okviru svog prvog Ted govora iz 2009. godine. Međutim, upravo trenutak u kojem ova uticajna i vidljiva književnica kao cis žena sa pozicije privilegije progovara i postavlja granice trans ženama, pri tome njihovo kompleksno iskustvo odrastanja u svijetu sa strogim rodnim pravilima o tome kako izgledati, i kako se ponašati “kao žena” ili “kao muškarac”, svodi na “mušku privilegiju”, predstavlja trenutak u kojem kao glasnogovornica feminizma izdaje sopstvenu književnu poetiku. Njena pozicija o trans ženama je jednostrana priča o jasnoj podjeli na dva “pola” – muškom i ženskom, kao biološki i društveno strogo binarno odvojenim. Tim rascjepom, Chimamanda Ngozi Adichie ponovila je isti onaj rez koji postoji između muškaraca i žena, samo ovoga puta praveći rez između žena i trans žena. U takvoj podjeli, jedan pol ima veću moć nad drugim, čime se onemogućava međusobno razumijevanje različitosti, već se ono koristi kao izgovor za isključivanje.
Kritike na njen istup bile su mnogostruke, a počele su sa twittera i društvenih mreža. Kao odgovor, autorka je napisala opsežno obrazloženje na svojoj facebook stranici. Mada obrazloženje počinje opresvacijom kako joj se ne dopada verzija sebe u kojoj kao saveznica LGBTQ osoba u Nigeriji ipak biva optužena za transfobiju, što je kako piše ne abolira od kritike, u samom oblazoženju ne daje drugačije argumente nego u prethodnoj kratkoj izjavi. Ukratko, ona insistira na feminizmima i razlikama između ženskih iskustava, koja oblikuju rasa, klasa i seksualnost. Zaključuje kako insistiranje na razlikama ne znači isključivanje: “I kada kažem kako mislim da su trans žene trans žene, to nije kako bih poništila ili isključila trans žene već kako bih rekla kako ne možemo insistirati – bez obzira koliko nam namjere bile dobre – da su one istovjetne kao žene po rođenju. Niti mislim kako moramo da insistiramo da su obje isto. Priznavanje postojanja različitih iskustava jeste početak kretanja ka fluidnijem – i time iskrenijem i vjernijem realnom svijetu – koncipiranju roda.”
Ipak, i pored namjere Chimamande Ngozi Adichie da obrazloži sopstvenu poziciju, nije jasno zbog čega je upravo njoj bitno insistiranje na razlici između žena koje su rođene kao žene ili onih koje su, kako kaže, rođene “kao muškarci”? S druge strane, priznavanjem da su trans žene žene, niko ne poriče različitosti unutar široko postavljene kategorije žene. Uključivanje ne znači brisanje različitosti, dok isključivanje znači postavljanje granica i jaza, te rangiranje različitosti. Pri tome, ova se književnica na samom kraju poziva na argument kako njena koncepcija roda više odgovara “realnom” svijetu. Što je vrlo slab argument, jer upravo taj je svijet mizogin i patrijarhalan, pa biti usklađeniji takvoj viziji svijeta jeste antifeministički.
Ovakvom percepcijom pol se razumije kao dat od prirode, ne od društva. Kao da biti “rođen/a” kao jedan ili drugi pol zavisi samo od biologije. Takođe ona u potpunosti previđa postojanje još jedne zajednice, interseks osoba sa vrlo širokim i različim spektrom kombinacija hromozoma i posjedovanjem reproduktivnih organa oba binarno definisana pola (koji mogu biti različitih stepena razvijenosti). Takav odnos prema onome što je polno “autentično”, jer je tako “rođeno”, u kontradikornosti je sa nastojanjima ove autorke da prikaže kako kultura određuje ono što je poželjno za ženu. Konačno, ona upada u ćorsokak svih esencijalističkih pristupa – u dilemu priroda ili društvo, jer ako je prirodno onda se ne može mijenjati. Prema tome, ako je iskustvo određeno prirodom bivanja ženom, onda je žena u tom iskustvu zarobljena i nepromjenljiva. Izvedu li se krajnje konsekvence ovakvog razmišljanja, zarobljavanjem trans žene u identitet “svičovanog” muškarca, ne da nije došlo do uključivanja raznolikosti, ili kao što će u nastavku biti više riječi, “zaštite” žena, već naprotiv, i žene “po rođenju” su takođe zarobljene u polne uloge.
“Netolerantna ljevica“
Potom, Chimamanda Ngozi Adichie ovakvim istupima kao da zanemaruje i ne pravi razliku između žena rođenih u radničkoj porodici i žena rođenih u bogatim porodicama; ili žena koje su u reproduktivnoj dobi i one koje to još nisu, ili više nisu; ili između žena različitih boja kože? Zašto prema ovoj podjeli bijela žena i crna žena i dalje mogu biti objedinjene terminom “žena”, samo trans žena mora da nosi tu odrednicu razlike trans? Šta se u stvari time želi postići, sem očigledne namjere da potcrta kako trans žene nisu “prave” žene. Kako ova književnica i javna ličnost progovara iz pozicije privilegije, prvo što bi trebalo uraditi jeste saslušati zajednicu na koju se direktno odnose njene opservacije. Suprotno tome, i pored obrazloženja koje je napisala, ona je odbila da se izvini za svoje krajnje problematične transfobne stavove.
S druge strane, i sama Chimamanda Ngozi Adichie često progovara o rasizmu sa kojim se suočava. S tim u vezi, ona je svjesna razlika i po drugim osnovama, ali ih u ovoj debati između cis i trans ostavlja po strani. Problem do kojeg njen pristup dovodi jeste taj da se zadržava na razlikama kao da su one paralelne linije koje se ne dodiruju. Zar nije ideja raznorodnih ženskih pokreta prevazilaženje rodne nejednakosti, prema tome i bioloških razlika među ženama; i to ne samo cis i trans, već npr. one koje su “sposobne” od žena sa invaliditetom? Ali, umjesto da i u javnim nastupima, kao što joj to bolje polazi za rukom kroz književne tekstove, pokuša da objasni kako se međusobno povezuju nivoi isključivanja, od ličnog do strukturnog nivoa, ova književnica radije bira da u diskursu potcrtava i proizvodi razlike među ženama.
Od različitih kritika koje su joj upućene, posebno značajna je ona koju razvija B Cumminga. Naime, ova južnoafrička teoretičarka objašnjava kako je cijeli diskurs i debata koju je pokrenula izjava Chimamande Ngozi Adichie zasnovana na zapadnim idejama o rodu, feminizmu, trans identitetu, nasuprot kojem ona ističe kritičke glasove raznolikih afričkih feministkinja. B Cumminga između ostalog ističe kako ovakvim pristupom trans ženama nigerijska književnica njih isključuje po istom principu prema kojem su i crne žene bile isključene iz kategorije ženskosti. Jedna od važnih poenti ovog teksta takođe je i ona koja se tiče anglocentrične percepcije trans osoba, te napomene kako i sami termini poput “žena”, “trans žena” treba da budu prošireni i transformisani kako bi uključili različita iskustva, ne samo bili zadržani u okvirima zapadnog svjetonazora.
Ovakvim se analizama u stvari pokazuje koliko stalno rasklapanje, promišljanje i višedimenzionalan pristup naizgled jasno razumljivim i opšteprihvaćenim koncepcijama, u stvari produbljuje i feminističko znanje, i međusobno razumijevanje i solidarnost. Premrežavajući znanja afričkih feministkinja različitih polazišta i struja sa debatom o trans identitetima žena, dobija se uvid u ne samo rodnu, već i kolonijalnu obojenost koncepata. Dobar primjer kako se može o ovim debatama pisati uzimajući u obzir kompleksnost ljudskih identiteta jeste roman Arundhati Roy “Ministarstvo neizmjerne sreće”, još jedne istaknute i vrlo angažovane književnice, u kojem je jedna od glavnih likova hidžra Anjum. Naime hidžra je naziv koji se u Indiji koristi za osobe tzv. trećeg pola. Zanimljivo je kako se u scenama na početku romana pojavljuju likovi sa Zapada koji koriste termin trans osobe, umjesto naziva hidžre.
Na kraju, umjesto izvinjenja jer je neinformisano pristupila temi i patronizujuće govorila u ime trans zajednice, Chimamanda Ngozi Adichie je zaključila kako je bekleš i neprijateljstvo od strane trans zajednice i njenih podržavatelja i podržavateljki na društvenim mrežama, bio razlog zatvaranja debate. A kompleksno pitanje koje se time otvara jeste šta znači debata, pod kojim uslovima se ona vodi kako bi i mogla biti doista ravnopravna? I da li, kao u slučaju istupa Chimamande Ngozi Adichie, njeno isključivanje trans žena uopšte podrazumijeva debatni pristup, ili već samo po sebi podrazumijeva postavljanje markacionih linija?
Zanimljivo je njeno pozivanje kako ljevica više nije liberalna, i posebno simptomatično za jednu književnicu jeste izjava: “Postoji jezik koji se očekuje da koristite. Postoji ortodoksnost u koju se očekuje da se uklopite, i ukoliko ne, postajete loša, zla osoba, i nije važno šta ste u prošlosti uradili i za šta se zalažete”. Ovime se zatvara krug u odnosu na njeno obrazloženje, koje počinje izjavom kako to što se neko zalaže za prava LGBTQ osoba, ne mora nužno da isključuje i transfobne izjave iste te osobe. Mada nije uvažila niti razumjela kritike koje su joj upućene, ponovo potvrđujući svoju nadmoć, Chimamandi Ngozi Adichie preostaje samo da živi od stare slave, i da se poziva na neortodoksni govor. Posebno ona kao književnica morala bi biti svjesna važnosti imenovanja, i samoodređenja žena najrazličitijih iskustava i fizionomija.
J. K. Rowling i “kultura cenzure”
Iako je, kada je riječ o istupanju Chimamande Ngozi Adichie, uslijedila kratkotrajnija medijska “kontroverza” koja nije dalje nastavljena, ona se odvijala u nekoliko etapa, koje se ponavljaju na još većoj skali, i kada je broj uključenih javnih ličnosti u pitanju, i vidljivost u medijima, i dužina trajanja, u slučaju istupanja J. K. Rowling u vezi sa istim pitanjem. Prvo su obije književnice javno istupile govoreći o temi razlike između žena i trans žena; potom su uslijedile kritike na njihov račun; zatim njihova obrazloženja koja ponavljaju ili produblju već izrečene problematične stavove; nakon toga pravljenje tabora na javnoj sceni “za” i “protiv” ovakvog istupanja, praćenih i javnim pismima podrške; konačno, pozivanje književnica na nužnost debate i protivljenje tzv. kulturi cenzurisanja.
U slučaju obije književnice, riječ je o ženama koje su i kroz svoje pisanje i društveni angažman aktivno podržavale žensku i emancipaciju LGBTQ zajednica. Nije, dakle, riječ o konzervativnim figurama, već suprotno tome, o simbolima aktivizma, što ionako komplikovanu situaciju dodatno otežava. Ono što se u medijima često može pročitati jeste kako su mnoge LGBTQ osobe čitajući serijal o Harryju Potteru bile osnažene, pa je transfobno istupanje J. K. Rowling sa sobom nosilo i osjećaje razočarenja.
Rekonstruisanje svih objava koje je J. K. Rowling samo ove godine putem medija i društvenih mreža posvetila temi trans žena zahtijevalo bi mnogo duži tekst. Zato ću se ovog puta fokusirati samo na njeno javno pismo, u kojem i sama sumira svoje iskustvo tokom debate koju je pokrenula. Ukratko, sve je počelo kada je podržala ženu koja je zbog otvoreno transfobnih stavova bila otpuštena sa posla. Nakon toga J. K. Rowling stala je na stranu žena, a protiv trans žena, koje je odlazeći mnogo dalje od ranije analizirane nigerijske književnice, poistovjetila sa muškarcima koji napadaju žene po toaletima, siluju ih po ženskim zatvorima. No, usred virusa korone, usred pobune Black Lives Matter, odlučila je da se fokusira na trans žene, i da se kao enormno uticajna književnica, ekstremno bogata, bijela žena iz UK, bez ikakvog poznavanja trans zajednice i opsežnih medicinskih procedura, sa istorijskim zapadnim koncepcijama pola i roda, otvoreno svrstava na stranu onih koji otežavaju trans osobama proces tranzicije. Posebno problematično u njenoj argumentaciji jeste zabrinutost za bezbjednost žena, što je izvrtanje i iskustvenih i svih ozbijnijih istraživačkih zaključaka o tome kako su trans žene posebno osjetljiva grupa, dodatno ako su siromašne, ili tzv. “nebijele”, ili sa invaliditetom. Dakle, u tom obrtu, po modelu trumpovskih fake news, najednom posebno osjetljiva grupa žena postaje prijetnja “pravim” ženama. Koliku štetu je svojim istupanjem nanijela trans zajednicama ne može se precizno izmjeriti, ali sem njihove javne retraumatizacije, svakako je dala materijala konzervativnim političarima i u UK i SAD, a moguće i šire.
Konačno, tačku na i stavila je romanom koji je objavljen prošlog mjeseca, u kojem je jedan od negativaca muškarac koji se oblači u ženu. Što je u skladu sa time kako je u pismu objasnila svoje dvogodišnje zanimanje ovom temom između ostalog i iz profesionalnih književnih razloga. Sem tabloidnih tekstova koji su zbog jednog od likova romana dodatno dolili ulje na vatru, čega se treba štititi pažljivim čitanjem romana, većina kritike se ipak slaže kako su se u detektivski roman J. K. Rowling nažalost uvukle i njene transfobne ideje. Time je zatvoren pun krug i autorka koja je kroz svoje pisanje otvorila multikulturni prostor, došla je do granica sopstvene neoliberalne identitetske politike.
Otvorena pisma zatvorene debate
Tu međutim nije kraj i ova priča potencijalno još uvijek nije zaključena. Prvo je tokom ljeta objavljeno pismo o pravdi i otvorenoj debati u Harpers magazinu, koji su između ostalog potpisale Margaret Atwood i J. K. Rowling. Potpisivanje potonje bilo je žučno kritikovano kao krajnje licemjerno. Međutim, zanimljivo je kako i u ovoj priči u podtonu leže motivi očuvanja statusa quo. Autor koji je pismo osmislio rekao je kako se protivi tzv. kulturi cenzure (engl. “cancel culture”), a bio je ponukan skandalom kada je vrh Poetry foundation kolektivno dao ostavke, zbog mlake reakcije na proteste Black Lives Matter. Za autora pisma “slobodna debata” preča je od razračunavanja sa duboko ukorijenjenim rasizmom u SAD. Iza te šifre “debate”, krije se u stvari potreba onih koji imaju platformu da govore i da žive bezbjedno, kvalitetno i sigurno, da koketiraju sa konzervativnim idejama, a da pri tome ostanu zaštićeni. Kao da “sloboda” u dijalogu dolazi sama od sebe, kao da je uopšte moguća u savremenom kapitalističkom kontekstu. Pismo je kao metod podrške J. K. Rowling na nedopustive prijetnje koje je dobijala na društvenim mrežama dao i jedan broj poznatih britanskih književnika i književnica. Nažalost, u ovom slučaju spirala nasilnog govora nastavila je da se okreće.
Konačno, posljednja dva pisma koja su do sada objavljena – i koja je i ovog puta potpisala Margaret Atwood pokazujući kako iz svoje pozicije apsolutne književne, pop i feminističke ikone i autoriteta, doista može da bude “slobodna” da bira čemu daje podršku – pisma su podrške trans i ne-binarnim osobama, od strane britanskih i irskih, odnosno sjevernoameričkih radnica i radnika u književnosti. Među potpisnicima pisma podrške našle su se i trans osobe, iako su one često ostajale neprepoznate u medijskim naslovima, jer je pažnja posvećivana muškim autorima poput Neila Gaimana.
Ostaje odgovoriti na još jedno važno pitanje: zašto baš književnice u ovoj temi? Kako sam ranije rekla, dijelom je riječ o književnicama koje su inače društveno angažovane i feministkinje. Tako da je i ova tema prije ili kasnije došla na red. Što je takođe i problem medija koji vole da pojedincima i pojedinkama konstantno posvećuju medijski prostor i da biraju glasnogovornice za određene teme. Prema toj logici, ako je Chimamanda Ngozi Adichie poznata kao autorka feminističkih manifesta, onda je ona pozvana i da govori o temi trans žena i žena. Isti ti mediji poslije pune stupce objavljivanjem pisama i kontra pisama, čime izgleda kao da su sve strane podjednako u pravu, i u krivu, podjednako žrtve, podjednako nasilne, a na kraju spirale verbalno nasilje se prenosi na društvene mreže. Potom mediji izvještavaju o postovima sa društvenih mreža, nastavljajući cirkulaciju razmjene mišljenja i fingiranja debate.
Svakako je očit problem kada književnice, i šire umjetnice, iskoračuju u oblasti javnog djelovanja i/ili feminističkog istupanja, iako o teorijama i praksi feminističkih i kvir borbi mogu, ali i ne moraju da znaju mnogo više od pojednostavljenih ili pogrešnih pretpostavki. S druge strane, one dobijaju javni prostor i imaju veliki autoritet, tako da svaka njihova riječ nosi trostruku težinu. Kako ovaj tekst pišem iz dvostruke pozicije, nekoga ko se paralelno bavi i književnom kritikom i feminističkom teorijom i aktivizmom, poznajem koliko te dvije oblasti mogu biti u savezništvu, ali i koliko su već same za sebe široke i razvijene. One mogu da jačaju međusobnom podrškom, ali kao i drugi multidisciplinarni spojevi dovode do šumova, nerazumijevanja, bilo s jedne bilo s druge strane.
Naravno, književnice pišu o ženskim i opšteljudskim iskustvima, i za to im nije potrebno teorijsko znanje iz npr. feminizma, ali jeste neophodno da slušaju zajednice o kojima pišu i govore. I mediji takođe treba da prestanu sa praksom biranja horifeja i da, ako ih zanima da uključe žene, onda u razgovor doista i uključe što više različitih žena. Tako se doista otvara prostor za slobodnu, a ne fingirane debate u kojima žene na pozicijama moći određuju granice ženskih identiteta.
Na kraju, ostaju još dva pitanja otvorena. Osim prostog kopiranja na problematičnim osnovana zasnovanih debata iz britanskog i sjevernoameričkog područja, kako bi se po ugledu na npr. B Cummingu, mogao analizirati položaj trans žena u jugoslovenskoj regiji, i šire, kako bi se mogla rekonceptualizovati, prilagoditi ovdašnjem kontekstu i učiniti više uključujućom koncepcija žene? Da li bi to imalo pozitivnog učinka na feminističku solidarnost i jačanje pokreta? I s tim u vezi, koja bi mogla biti uloga književnica i uopšte umjetnica u premošćavanju jaza između strogih identiteta, i pričanju višestrukih priča?
- Važno je napomenuti, upravo kroz primjere ove dvije crnačke (pop)kulturne ikone, kako je ovaj tip feminizma u sebe uključio elemente kritike rasizma i homofobije. I pored toga, u pitanju je feminizam koji polazi iz zapadnog tržišta i kulture, koji se kolonizatorski pokušava nametnuti, a posebno uspješnim se pokazao u vrbovanju onih žena koje su pripadnice globalno postojećih vladajućih kapitalističkih klasa. [↩]