Tim znanstvenika sa rusko-švedskog istraživačkog broda koji iz ekološke perspektive udruženim snagama promatra područje Arktika već 15 godina, objavio je nove rezultate koji čini se svjedoče početku ispuštanja metana iz permafrosta (“uspavanog diva ugljikova ciklusa”) i Arktičkog oceana u atmosferu. To je zabrinjavajuće zbog toga što je metan u kontekstu klimatskih promjena staklenički plin višestruko štetniji od ugljikovog dioksida. Na primjer, u periodu od dvadeset godina, metan ispušten u atmosferu zagrijava ju čak 80 puta snažnije od ugljikovog dioksida.
Kako piše Guardian proces otpuštanja metana u atmosferu primijećen je uz kontinentalne padine istočne sibirske obale gdje su otkrivene velike naslage ovog plina na dubini od 350 metara u Laptev moru u neposrednoj blizini Rusije. Znanstvenici se brinu da će taj proces značajno pojačati globalno zatopljenje. A američki znanstvenici otišli su korak dalje, piše Guardian, te Američka geološka služba navodi da je otpuštanje stakleničkih plinova spremljenih u arktičkom ledu jedan od četiri najozbiljnija scenarija koja bi mogla uzrokovati nagle promjene klime.
Znanstvenici rusko-švedskog tima ističu kako se većina mjehurića metana zasad otapa u vodi, ali je na površini vode zabilježena količina metana četiri do osam puta veća od očekivane, te je dio toga svakako već završio u atmosferi. Štoviše, na jednom mjestu na padini mora Laptev na dubini od oko 300 metara pronašli su koncentracije metana do 1.600 nanomola po litri, što je 400 puta više nego što bi se očekivalo da su more i atmosfera u ravnoteži. Posljedice otpočetog procesa još se nisu prelile na društvo, no i to je pitanje vremena, više nego neizvjesnosti. Ovdje treba napomenuti da je prema nekim znanstvenicima proces ispuštanja nataloženog metana zarobljenog u Arktičkom oceanu počeo prije 8000 godina, no u zanemarivim količinama, koje se sada čini se rapidno povećavaju zbog globalnog zatopljenja.
Što to znači?
Temperatura u Arktičkom krugu raste dvostruko brže od globalnog prosjeka, te je zatopljenje u prosjeku ove godine iznosilo 5 stupnjeva Celzijusa. To znači da se voda zarobljena u tlu (dakle na kopnu) ne smrzava u potpunosti ni ispod 0 stupnjeva Celzijusa jer se nalazi između dva topla sloja. Gornji sloj tla, poznat kao aktivni sloj, ljeti se odmrzava, a zimi ponovno smrzava i dok se smrzava doživljava svojevrsni efekt sendviča. Kada su temperature približno oko 0 stupnjeva, najgornji i najdonji dio aktivnog sloja počinju se smrzavati, dok sredina ostaje izolirana. Mikroorganizmi u ovom smrznutom srednjem sloju i dalje razgrađuju organske tvari i počinju ispuštati metan.
Prema još nekim znanstvenim istraživanjima, zatopljavanje Arktičkog oceana otapa led te ocean apsorbira još više sunčeve energije i zagrijava se. Ocean tako postaje topliji od nekadašnjeg ledenog pokrivača i puno više vodene pare isparava u atmosferu. Kad je kopno hladnije od mora (zimi) topli zrak uzdiže se iznad mora i stvara vjetar kojeg hladniji zrak sa kopna šalje još više u atmosferu gdje dolazi do stvaranja rose, nastanka oblaka koji onda otpuštaju tu rosu i u njoj uskladištenu toplinu. To za tundre znači da umjesto sadašnje situacije kada hladni vjetrovi pušu s mora na kopno (sa sjevera na jug), po novome topli vjetrovi pušu s kopna na more (jug-sjever) otežavajući ili onemogućavajući zamrzavanje tla. To dovodi do daljnjeg otapanja permafrosta i dodatnog ispuštanja metana skladištenog u tlu u atmosferu.
Za našu konkretnu sadašnjost, ovi procesi otežavaju crpljenje plina iz škriljca u Sibiru i dovode do požara kakvima smo svjedočili nedavno. Ovo je potvrda napora njemačkih znanstvenika i dijela političara koji se protive Sjevernom toku 2 zbog štete koju taj projekt – budući da je plin kojeg bi trebao prevoziti dobiven površinskim kopom iz škriljca – nanosi klimi. U kontekstu klimatskih promjena, početak statistički značajnijeg otpuštanja metana u atmosferu predstavlja još jednu granicu, ne samo psihološku, već i ekološku, koja je sada pređena, a političkih promjena nužnih za sanaciju klime i dalje nema. Prošlotjedni događaji u EU parlamentu, kao i ovotjedne vijesti da i Svjetska banka u pozadini financira projekte vezane za ugljen, samo potvrđuju kronični globalni nedostatak političke i ekonomske volje i hrabrosti za odlučne poteze. Usprkos tome što je znanost potpuno jasno kazala u kojem smjeru treba ići dalje.