Većina javne pažnje posljednjih tjedana u Hrvatskoj usmjerena je na procjenjivanje, odgonetavanje i kritiziranje izjava i stavova vezanih za pandemiju i adekvatne mjere. Na tapeti su stavovi službenih stručnjaka i onih manje službenih, znanstvenih “zvijezda” i poduzetnika koji su otkrili epidemiološke instinkte, političara i ambicioznijih korisnika društvenih mreža. Pronalaze se kontradikcije, skriveni interesi i ideološke zalihe. Ima tu i finih dionica prijeko potrebne demokratske rasprave, ali i klikbejtovski induciranih krajnje toksičnih budalaština. Naravno, tu su i cijeli kontinenti između te dvije krajnosti.
Dakle, nema relevantnijeg stava ili izjave koji ne prođu sito i rešeto. Međutim, jedna izjava je, kako bi se u Dalmaciji reklo, prošla lišo. Premda je izrečena s pozicije, barem nominalnog, političkog i znanstvenog autoriteta. I unatoč tome što u sebi sadrži određenu sudbinsku dimenziju. Izjava je stara dva dana, a autor je Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Upitan o izglednosti novog lockdowna Capak ju je otklonio uz zanimljivo objašnjenje. Na početku je, ne baš sasvim eksplicitno, ali dovoljno jasno, naznačio da epidemiolozi jesu za taj scenarij. Naprosto je iz njihove uže stručne perspektive sasvim očito da je lockdown najučinkovitija metoda za suzbijanje pandemije. No, po definiciji stvari, pandemije se ne odvijaju u društvenom, ekonomskom i političkom vakuumu. I neki drugi kriteriji pri odabiru metode za obračun s virusom ulaze u kalkulaciju.
A Capak je po pitanju tih kriterija bio vrlo jasan. Iako bi epidemiolozima “pasao” lockdown ta opcija ne dolazi u obzir jer smo – presiromašni za lockdown. Njemačkoj i sličnim zemljama, smatra Capak, (djelomični) lockdown nije problem uvesti jer su dovoljno bogati i imaju financijske rezerve kojima mogu kompenzirati ekonomske nedaće. I još važnije, naša ekonomija i naš BDP se prvenstveno zasnivaju na potrošnji koju lockdown odmah brutalno reže. Načelno, Capak nije ništa krivo rekao, ali ovo je prvi put da je netko to rekao jasno i konkretno, bez apstraktnih naklapanja o nužnosti zaštite ekonomije. Međutim, reakcije su uglavnom izostale. Je li tome tako zato što svi to ionako znamo pa nije neka novost ili zato što rijetko tko razmišlja van političkih okvira u nadi za nekakvom promjenom takvih zadatosti? S obzirom na to da se inače puno više raspravlja o položaju Hrvatske u Jugoslaviji nego u Europskoj uniji prije će biti da je ovo drugo.
Naime, koliko god Capakova dijagnoza bila načelno točna i očito temelj mjera koje donosi Vlada, ona ipak otvara prostor za barem nekoliko relevantnih pitanja koji bi trebali biti sastavni dio svake rasprave. Ekonomija zbog svoje strukture ne može preživjeti lockdown, ali može li preživjeti kolaps zdravstvenog sustava? Neosporno je da smo siromašna zemlja i da nemamo financijske rezerve, ali ipak neki imaju puno više od drugih. Možda bi se tu mogle pronaći neke potrebne rezerve. Članica smo Europske unije i određena financijska pomoć je već najavljena, ali ne bi li nam i te velike izvozne ekonomije trebale više pomoći? Ne zbog toga što bi trebale biti moralno osjetljive već upravo zato što su izvozne. Njemački proizvodi, na primjer, ne mogu se prodati u samoj Njemačkoj jer nema dovoljno potražnje već se mi zadužujemo da ih kupimo. Tako da bi i njima bilo interesu da “preživimo” još jedan lockdown.
Ovo su tek ona pitanja na prvu loptu i neka su rješiva relativno brzo, a neka iziskuju procese nešto dužeg trajanja, ali ako ih zaobiđemo čak i u raspravi i ako ekonomiju tretiramo kao sudbinu, onda zasigurno nećemo preživjeti ni kao politička zajednica.