Novo plinsko zgražanje potresa Bugarsku, zemlju koja u ovom trenutku ima izrazitu geopolitičku važnost za energetske tokove. Amerikanci su otkrili, a bugarski novinarski istraživački tim koji radi za Euractiv istražio i objavio da je ruski energetski div Gazprom preuzeo ključna plinska čvorišta duž granica Bugarske. Kako piše taj medij: “Proširenje ruskog plinovoda Turski tok kroz Bugarsku, kojega je premijer Bojko Borisov nazvao ‘Balkanski tok’ i lažno označio kao produžetak nacionalne mreže za prijenos plina, samo je vrh sante leda, koju su Sjedinjene Države primijetile kada su najavile sankcije prema Turskom toku.”
Ovdje ćemo se više baviti tonom novinarskog teksta koji odiše moralnom indignacijom i to u kontekstu šire energetske situacije u Europi, nego samom navodnom nemoralnošću ili pak nezakonitošću cijelog energetskog projekta. Cilj ovog teksta nije moralna relativizacija, već neutralni pokušaj pokušati razotkrivanja dvostrukih kriterija prema centru EU i njenoj periferiji. No, prije toga opišimo što se uopće dogodilo.
Kako piše Euractiv, “usprkos tome što europske institucije vjeruju da su postavile kvalitetna pravila za liberalizaciju energije i konkurentno tržište plina, Gazprom je izmiješao karte preuzevši kontrolu nad bugarskim tržištem i otvorivši svoj put prema cijelom Balkanu. Pod nosom Europske komisije Gazprom je preuzeo najvažnije granične punktove bugarskih tranzitnih cjevovoda, a da nije morao platiti milijarde eura za njihovu izgradnju, i bez vlastitih cjevovoda – zaobilazeći pravila EU određena u Trećem energetskom paketu. Milijarde za Balkanski tok osigurava bugarska država, a preuzimanje se odvijalo kroz dugoročne ugovore između Gazproma i bugarskog državnog operatera Bulgartransgaz koji pokrivaju rezervaciju gotovo svih graničnih kapaciteta, prema podacima Europske mreže operatora plina ( ENTSO-G). Gotovo 100% bugarskog plina se uvozi. Uvoz i izvoz prirodnog plina ovise o kapacitetu sedam ulaznih i izlaznih točaka na prekograničnim plinovodima u Bugarskoj. Pregled dosad rezerviranih dugoročnih kapaciteta pokazuje da Gazprom ima sve ključne izlaze zemlje u strateškom južnom smjeru prema Turskoj, Grčkoj i sjevernoj Makedoniji, kao i prema Srbiji na zapadu.”
Energetski sukob po staroj osi Istok-Zapad
Energetske bitke Rusije i Europe u zimskim danima godinama su već dio europske svakodnevice, a građani hladnih zemalja nerijetko se smrzavaju kao pijuni u toj igri. Rusija u pravilu koristi činjenicu da EU ovisi o ruskom plinu da pokuša zadovoljiti što više vlastitih interesa i obratno, EU pokušava drugim sankcijama oštetiti Rusiju ne bi li se pokazala kao jača strana u ovom geopolitičkom nadjačavanju. Tako je do kraja 2019. Gazprom opskrbljivao prirodnim plinom tzv. Južni tok u Europi, preko Ukrajine i Rumunjske u Bugarsku, Tursku, Grčku i Makedoniju. No s prvim danom 2020. tranzit je počeo teći u suprotnom smjeru, dolazeći iz Turske drugim cjevovodom novoizgrađenog Turskog toka. U neizvjesnosti i uz prijetnju još jedne hladne zime, EU je tada bila napunila sve tankove i sve rezerve plinom, tako da je zbog tople zime štošta ostalo i za zimu pred nama.
Istovremeno, osim fatalnog Južnog toka, postoji i Sjeverni tok. On se sastoji od dva kompleksa cjevovoda ispod Baltika i oba vode na Njemačku. Dok Sjeverni tok 1 postoji već godinama s iskorištenošću kapaciteta od 50 posto, proteklih pet godina u centru EU vodi se velika bitka oko Sjevernog toka 2. On je prije svega u potpunoj, baš potpunoj, suprotnosti s odredbama Trećeg energetskog paketa, koji definiraju europsku energetsku diverzifikaciju upravo zato kako bi se spriječila energetska ovisnost o samo jednom izvoru. Odnosno, kako bi se pokušalo spriječiti da jedan eventualni sukob, ponovno smrzne Europu, kao što se dogodilo kada je Rusija obustavila isporuku plina Europi preko Ukrajine.
Energetska diverzifikacija kojom se EU otprilike godinu dana dičila, prije nego što su joj naftne kompanije srušile snove, nipošto ne znači da svi europski plinski cjevovodi idu ispod Baltika i spajaju se na Njemačku. Nije stoga trebalo dugo da i zemlje EU periferije (primarno Grčka i Bugarska) otkažu poslušnost Trećem energetskom paketu. Opcija zapravo nije bilo mnogo – ili će se sami pobrinuti za sebe, ili će biti na milosti i nemilosti napetog odnosa Rusije i Njemačke. U Njemačkoj su istovremeno, pravnici i vjernici u EU, pa i sama kancelarka Angela Merkel vodili političke i pravosudne bitke protiv najvećih europskih naftnih kompanija i pokušavali zaustaviti Sjeverni tok 2 pozivanjem na Treći energetski paket. Političku bitku nisu sasvim izgubili, ali onu pravnu jesu, te je u tipičnim advokatskim, nihilističkim, sofizmima donesena odluka da se Treći energetski paket, odnosno Zakon o energetici Europske unije ne odnosi na nekopneno, odnosno na morsko područje. Ipak, rijetko tko se skandalizirao i moralizirao nad ovakvim cinizmom. Možda zato što smo naučeni na to da kapital uvijek pobjeđuje. No, i taj je slučaj pokazao da te pobjede moraju imati političku podršku, pa je tako u nekom trenutku otkriveno da je početna kontakt osoba između europskih naftnih kompanija i Gazproma bio bivši njemački kancelar Gerhard Schröder.
Nova podjela: centar i periferija
Ovdje se nećemo baviti strujom, ni npr. činjenicom da Treći energetski paket zapravo ne valja, da je u potpunosti neoliberalan, i nije jednako dobar – u ekonomskom smislu – za zemlje centra i periferije, jer osim što u potpunosti dokida socijalnu cijenu struje, ujedno sve energetske mreže liberalizira na način da se struja lako prodaje preko granice, što znači da bi zemlje periferije bili skupi kupci i jeftini proizvođači, a zemlje centra obratno. Bilo kako bilo, u slučaju pune provedbe ovog paketa, energija bi u zemljama periferije postala još skuplja s obzirom na standard života u našim zemljama.
U kontektu Južnog i Sjevernog toka, zapravo se čak ni ne radi o samoj cijeni ruskog plina, koliko zarada za pojedine zemlje leži u tranzitnim porezima i nametima koji su cjevovodima preko Ukrajine donosile milijarde eura zemljama kroz čije su teritorije prolazile. Stoga bi za Balkan i za zemlje EU periferije bilo jako ekonomski loše da se svi ti tranzitni nameti slijevaju u bogate zemlje europskog sjevera. Posebno je stoga iritantno čitati tekstove poput ovog Euractivovog jer su daleko od novinarske objektivnosti. Štoviše, ovakvi tekstovi su prije svega pro-EU-režimski i ne sagledavaju najširu sliku, ne propituju da li su sve odluke koje Brisel donosi nužno dobre za Bugarsku i Grčku, i da li su ikada loše za Njemačku i Dansku.
Neutralnost našeg teksta utoliko se svodi na izbjegavanje umjetnih nametanja lojalnosti istoku ili zapadu, to je ovdje potpuno irelevantno. Jer sav diskurs o ruskom plinu je zapravo besmislen. Ako nije domaći, skoro sav plin u Europi je ruski plin. Pitanje je samo hoće li milijarde u tranzitnim porezima sjedati na račune zemalja periferije ili bogatih naftnih kompanija iz zemalja centra Europe. Postoje neki hipotetski kazahstanski izvori, ali i ta je zemlja pod ruskim utjecajem, a u situaciji nove blokovske podjele, sasvim je svejedno idu li cjevovodi preko Rusije ili Turske, jer nijedna od tih zemalja neće biti u istom savezničkom bloku s EU. No, tradicionalni ruski interesi prema Balkanu, ne znače nužno da naš poluotok mora imati istu sudbinu kao i ostatak EU. U situaciji eskalacije takvog sukoba, šanse su veće da ćemo se grijati preko Bugarske i Grčke, a ne preko Njemačke. Hrvatska doduše ne toliko mora da brine, jer ima dovoljno vlastitog plina za kućanstva.
Na kraju treba zaključiti kako zaista treba izbjeći zamke skandaliziranja nad odlukama zemalja europske periferije, jer Europska unija ne vodi zapravo računa o tome što je dobro za nas, mi smo za njih samo bure baruta. A svaki problem kojeg izazovemo, samo im da priliku da nas podsjete da smo samo to, samo jedan periferni zapećak. Američke utjecaje ovdje nismo analizirali jer su nebitni – LNG nema budućnost, energetski je preskup, ekološki preštetan i nikako ne bismo smjeli pristati na tu opciju. U toj situaciji svakako bolje ruski zemni plin nego američki LNG. Ah, da, i posljednji argument, Sjeverni tok 2 napaja se upravo plinom iz škriljca kakav je i LNG, a on je već počeo izazivati nove ekološke i klimatske štete u Sibiru, kao što smo već više puta spominjali. Dakle, Borisov je svakako bio politički i državnički nepametan, a kriminalno mudar, u metodi i procesu olakšavanja dominacije Gazproma u Bugarskoj, no kad se stvari svedu na cost-benefit analizu orijentiranu prema potrebama društva i klime, ostaje pitanje je li zaista pogriješio?