BIRN je otkrio nevjerojatnu priču u Srbiji o donacijama Ministarstvu unutarnjih poslova. Kako navode, a prema podacima o donacijama MUP-u u proteklih šest godina, među donatorima policiji nalaze se firma trgovca oružjem koji je na crnoj listi u SAD-u, zatim prodavač automobila koji je sklopio niz unosnih poslova sa državom i grupa kompanija koje provode plinofikaciju općina diljem zemlje bez formalne natječajne procedure. Svi oni donirali su, navodi BIRN, značajne iznose srpskoj policiji.
Te kompanije su npr. Partizan Tech, koji između ostalog trguje oružjem. “Zajedno sa svojim vlasnikom Slobodanom Tešićem, ova firma je na crnoj listi SAD-a od 2017. godine. Tešić, koji je čitavu deceniju proveo pod sankcijama UN-a, trenutno je na crnoj listi SAD zbog podmićivanja zvaničnika vlada širom sveta, a u cilju obezbeđivanja ugovora o trgovini oružjem”, navodi BIRN dodajući da je ova firma MUP-u u 2016. -2017. godine donirala 10.000 eura. Naime, prema srpskom zakonu, privatni trgovac oružjem ne može dobiti dozvolu za izvoz bez suglasnosti MUP-a. Partizan Tech je redovan kupac i preprodavač oružja “kupljenog od srpskih kompanija namenske industrije, a ponekad i pod uslovima povoljnijim od državnih kompanija”.
Nadalje, kao donator naveden je i Auto Čačak – generalni uvoznik Škoda automobila za Srbiju. “Ova kompanija je u žižu javnosti dospela 2017. kada je država sklopila ugovor o kupovini 710 ,Škoda” za potrebe Ministarstva unutrašnjih poslova direktnom pogodbom – posao koji je Vlada proglasila tajnom. Direktor Auto Čačka do 2016. godine bio je Milun Todorović istaknuti član vladajuće Srpske napredne stranke i gradonačelnik Čačka. Todorović je još uvek bio na platnom spisku ogranka ove kompanije 2017. u vreme kada je dogovoren posao nabavke ,Škoda automobila.”
Namjerna inertnost države
Stručnjaci smatraju kako ovakvi oblici donacija mogu predstavljati sukob interesa te navode da se Zakon o donacijama i humanitarnoj pomoći treba mijenjati pod hitno. U postojećem obliku zakon dopušta pravnim i fizičkim osobama donaciju sredstava ili roba državnim institucijama, čak i onda kada su upravo te institucije zadužene za kontrolu ili istragu svojih donatora, piše BIRN. “Srbija nema javni registar donacija niti bilo kakav mehanizam za utvrđivanje da li su takve donacije problematične, s obzirom na to da dolaze od lica i kompanija koja jesu ili mogu biti predmet istrage ili kontrole.”
Agencija za borbu protiv korupcije još je 2016. godine predložila Vladi Srbije da izmijeni zakon kako bi se “kompanijama i fizičkim licima zabranilo da doniraju organima javne vlasti koji su zaduženi da “neposredno kontrolišu njihov rad, odlučuju o pravima, obavezama i interesu tih lica, ili da na bilo koji način stupaju u poslovni ili neki drugi odnos sa tim licima, jer se u suprotnom dovodi u sumnju nepristrasnost i objektivnost u postupanju ovih organa”, stoji u tekst gdje se još ističe da Vlada do danas nije prihvatila taj prijedlog.
Na BIRN-ova pitanja u vezi donacija nisu izravno odgovorili ni MUP ni kompanije donatori. MUP je samo kratko komentirao kako “je sve sprovedeno u skladu sa zakonom”. No, dok već navedeni primjeri ne svjedoče nužno sistemsko legaliziranoj korupciji koliko iskrivljenju zakona, već idući BIRN-ov primjer dokazuje da se radi upravo o sistemski problematičnom zakonu. Osim navedenih, među donatorima stoji i 5 privatnih firmi koje provode plinofikaciju diljem Srbije i koje godinama profitiraju od izgradnje plinske mreže bez natječajne procedure. Samo ugovori ovih firmi sa Srbijagasom vrijedni su više od 200 milijuna eura. Detalje svih primjera možete pročitati u BIRN-ovom tekstu, a ovdje bismo istaknuli kako tužiteljstvo za organizirani kriminal Srbije već godinama istražuje ove poslove ali pomaka u istrazi nema jer MUP ne dostavlja tužiteljstvu tražene podatke.
Iz BIRN-ove priče, nameće se pitanje kome zakoni trebaju služiti u teoriji, a kome zapravo služe u praksi? Zakoni nisu nešto što se nalazi iznad realno postojeće društvene stvarnosti, oni zapravo upravo nju i reguliraju. Bilo koja praksa prvo postoji u društvu, a onda biva regulirana zakonom. Apsolutno je sporno da se 30 godina provodi kakva pravosudna reforma popraćena raznim ekonomskim, socijalnim, a sad i ekonomskim tranzicijama, a da se pritom brojne ekonomske prakse pritom kontinuirano dereguliraju. Ovakva kontradikcija u reformama i tranzicijskim ideologijama dovodi do praktične međusobne neprovedivosti različitih zakona. S druge strane, toleriranjem i nagrađivanjem praksi koje su možda zakonski nezabranjene, ali su definitivno protivne svim temeljima pravne države, kakvu poruku država šalje svojim stanovnicima? Ako društveni ugovor ne vrijedi za one s kapitalom, zašto ga i oni bez kapitala ne bi pokušali izigrati? Ne pada li ovime u vodu cijeli smisao pravne države?