Epidemija je otvorila pitanje o kojem zaista kao zajednica ne volimo govoriti: problem starog društva koje nema unaprijeđen sustav skrbi za svoju najstariju i najugroženiju populaciju. Iva Ivšić iskoristila je priliku da propita sustav skrbi nad starima i nemoćnima i došla do uvida koji u fokus stavljaju najvažnija pitanja.
Raširenost korona virusa u domovima za starije te dva požara koja su odnijela više ljudskih života, u posljednje su vrijeme u javni prostor nametnuli temu brige o starijima i nemoćnima, ali i funkcioniranja čitavog sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj. Kako se pokazalo, u oba obiteljska doma u kojima je izbio požar nije se poslovalo u skladu sa Zakonom i odgovarajućim pravilnicima, a nedavnim prodorom korona virusa u dom za starije nedaleko Koprivnice otkriven je još jedan dom za koji nitko nije znao da postoji. Nažalost, epidemija i nesreće otkrile su dugogodišnje manjkavosti sustava socijalne skrbi i posebno onog dijela koji pruža socijalne usluge te usluge smještaja u domovima za starije i nemoćne.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine čak 17.7 posto stanovništva u Hrvatskoj ima iznad 65 godina, dok procjene za 2019. godinu kazuju da je brojka narasla na 20.78 posto. Važno je napomenuti da se radi o egzistencijalno ugroženoj populaciji koja se nalazi se u značajnijem riziku od siromaštva (stopa rizika od siromaštva među populacijom 65 + je 26.5 posto u odnosu na 19.5 posto za ukupnu populaciju), te je zdravstveno i društveno posebno ranjiva. Demografski trendovi pokazuju da stanovništvo u Hrvatskoj ubrzano stari što zahtijeva ozbiljne intervencije u sustav socijalne skrbi kako bi se starijima i nemoćnima osigurala dostojanstvena starost, zatim kako bi ih se maksimalno uključilo u društveni život te kako bi imali svu potrebnu skrb i njegu u skladu s njihovim željama i potrebama.
Uzimajući u obzir nalaze brojnih istraživanja koja ukazuju na to da većina starijih osoba želi svoje starije doba provesti u svom domu, trendovi na području socijalnih politika usmjereni su ka deinstitucionalizaciji sustava socijalne skrbi te razvijanju mreže socijalnih usluga za starije osobe koja je utemeljena u lokalnoj zajednici i više se oslanja na njezine resurse, ali i resurse neprofitnog sektora (udruge) te je usmjerena ka individualnom odgovoru na potrebe starijih i nemoćnih s ciljem njihovog maksimalnog uključivanja u život zajednice. Ovisno o potrebama starijih osoba, cilj je osigurati im skrb i njegu u njihovoj okolini i krugu obitelji kroz kućnu njegu te u dnevnim centrima, tzv. “dnevnim boravcima”, a onima koji su sami i posebno zdravstveno ranjivi, nužno je osigurati smještaj u kvalitetnim i priuštivim domovima za starije.
Vrste staračkih domova
Na tom su tragu i deset ključnih načela politika socijalne uključenosti Europske unije (Vijeće Europske unije, 15/223/01) od kojih ćemo spomenuti načelo supsidijarnosti prema kojem bi se mjere socijalne politike i usluge trebale razvijati i pružati u neposrednoj blizini onih kojima su namijenjene, te načelo holističkog pristupa, prema kojem bi se trebale razvijati i pružati na cjelovit način, poštujući ukupnost potreba onih kojima su namijenjene. Neki od koraka u ovom smjeru započeti su u Hrvatskoj procesom decentralizacije sustava socijalne skrbi još 1998. godine, kada su osnivačka prava nad domovima za starije i nemoćne prenesena na jedinice regionalne samouprave te su otvorene mogućnosti za ulazak privatnog profitnog i neprofitnog sektora. Kasnije, u Strategiji razvoja sustava socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj od 2011. do 2016. Hrvatska se obvezala provesti transformaciju i deinstitucionalizaciju sustava socijalne skrbi.
Međutim, taj proces je kompleksan, dugoročan i izuzetno zahtjevan, a kako kaže Ana Vračar, članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju i stručnjakinja za zdravstvene politike, “ne smije se prepustiti privatnoj inicijativi, niti bi se usluge smjele autsorsati i ‘svaliti’ na civilno društvo koje ovisi o nestabilnom i neredovitom projektnom financiranju. Ta priča nužno mora doći iz koherentnih javnih politika i ona zaista jest humanija, ali ne može uspjeti ako će ju provoditi podjednako potkapacitirani sustav kao što je državni”. Možda još direktnije, decentralizacija i deinstitucionalizacija sustava socijalne skrbi bi trebale doprinijeti razvoju solidarnosti u zajednici te većoj uključenosti socijalno ugroženih u tu istu zajednicu, ali ni na koji način ne bi smjele lišiti državu i javni sektor od financijske odgovornosti i prepustiti to polje slobodnom tržištu. Nažalost, kad govorimo o brizi za starije i nemoćne i domovima u kojima im se pruža smještaj, posljednjih 20 godina se upravo to dogodilo.
U Hrvatskoj prema osnivaču postoje tri vrste domova, oni kojima je osnivač Republika Hrvatska, zatim decentralizirani domovi u kojima su osnivačka prava prenesena na jedinice regionalne samouprave i domovi drugih osnivača poput vjerskih zajednica, trgovačkih društava, udruga te drugih pravnih i fizičkih osoba. Dio ovih posljednjih funkcioniraju kao privatne javne ustanove dok se veći dio odnosi na pružanje izvaninstitucionalne usluge u obiteljskim domovima za starije i nemoćne. Prema godišnjem statističkom izvješću Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike u Hrvatskoj trenutno djeluju 3 doma za starije i nemoćne kojima je osnivač država, 45 decentraliziranih domova i 106 privatnih domova, dok se u adresaru pružatelja smještaja starijim i nemoćnim nalazi preko 600 obiteljskih domova. U državnim domovima tek je 171 mjesto, u decentraliziranim blizu 11.000 mjesta, a u privatnim domovima nešto više od 7.000 mjesta.
Koliki je točan broj mjesta u obiteljskim domovima je nepoznato, no s obzirom na to da prema Pravilniku o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga u obiteljskim domovima može biti smješteno maksimalno 20 korisnika, za pretpostaviti je da mjesta ima za oko 12.000 korisnika. U javnim i privatnim domovima mjesto čeka minimalno 12.000 korisnika, a ako uzmemo u obzir da je starijih osoba iznad 65 godina oko 800.000, jasno je da postojeći smještaj pokriva maksimalno 2% populacije.
Kao gljive poslije kiše
Posljednjih 20 godina osnovano je tek nekoliko javnih domova, a primjera radi, u Zagrebu od 2000. nije osnovan niti jedan dom za starije i nemoćne, te izuzev jednog doma koji je osnovan 1999., svi ostali osnovani su prije 90-tih. Upravo ta činjenica pogodovala je otvaranju sve većeg broja privatnih, ali i obiteljskih domova nad kojima država ima minimalnu kontrolu. S obzirom na to da Hrvatska ima svega 10 inspektora, inspekcije i nadzor se događaju iznimno rijetko, a novi privatni i još češće obiteljski domovi “niču” kao gljive, od kojih, za pretpostaviti je, mnogi posluju ilegalno. Ovome treba pridodati i činjenicu da u prosjeku smještaj u javnim domovima za starije iznosi oko 2.400 kuna, pri čemu su cijene u 2019. narasle za 10 do 35% pa je taj prosjek moguće i viši, dok se u privatnim domovima cijene dižu i do 6.000 kn mjesečno. Ako uzmemo u obzir da je prosječna mirovina u Hrvatskoj oko 2.500 kn, a više od 600 tisuća umirovljenika prima i manje iznose, opravdano se pitamo kako si umirovljenici mogu priuštiti smještaj u domu i kako je to u skladu sa strategijom i politikama brige o starijima i nemoćnima. Sve navedeno pokazatelj je dugogodišnje potpune nebrige i neulaganja države u sustav socijalne skrbi, odnosno njegovo potpuno prepuštanje privatnim inicijativama.
A takve privatne inicijative ne nastaju nužno uvijek iz vruće poduzetničke želje za pobjedom, već se u ovom sektoru više radi o manjku ekonomskih mogućnosti i primoranosti da se “stvari uzmu u vlastite ruke”. Tako i oni koji su započeli biznis pružanja smještaja starijim i nemoćnim osobama u cijelom ovom procesu izvlače deblji kraj. Većina takvih “slučajnih” poduzetnika, posebno ako govorimo o obiteljskim domovima, na taj je način “zakrpala” rupe u kućnim proračunima koje su posljedica širih ekonomskih kretanja, uništavanja proizvodnje, visoke nezaposlenosti i udara na rad i radnička prava.
Nastavno na požare u obiteljskim domovima za koje se ispostavilo da su ilegalni, Vlada je najavila strože zakonske mjere, odnosno uvjete za otvaranje obiteljskih domova za starije i nemoćne od kojih je jedna i smanjenje mogućeg broja korisnika. Ne čudi stoga što je kroz Glas poduzetnika pokrenuta inicijativa vlasnika obiteljskih domova protiv najavljenih izmjena zakona koji su, kako kažu, dosad poštovali zakon budući da će u izmijenjenim uvjetima teško pozitivno poslovati. Pored toga, strože mjere i inspekcije koje se zazivaju samo su nastavak istih politika usmjerenih ka privatizaciji socijalnih usluga, a izgledno je da će se i povećati broj ilegalnih domova jer niti u državi ima posla niti su dostatne i priuštive postojeće socijalne usluge za one kojima su zaista potrebne.
Bolji svijet za druge: univerzalno dostupna njega
Da sumiramo, sustav socijalne skrbi i brige o ugroženim skupinama jedan je od ključnih elemenata socijalne politike svake države. Neoliberalna ekonomska dogma koja sve segmente društva želi podvrgnuti pravilima slobodnog tržišta nameće tržišni model i u sustav socijalne skrbi. Međutim već prilično jednostavnom argumentacijom možemo vidjeti da potrebe tog sustava nisu kompatibilne s logikom slobodnog tržišta, odnosno da privatizacija i tržišni model funkcioniranja sustava socijalne skrbi nužno vodi do degradacije i smanjenja prosječne kvalitete navedenih usluga. Naime, sustav brige o ugroženim društvenim skupinama, morao bi biti univerzalno dostupan svima koji takav tip podrške trebaju.
Činjenica je da bi u tržišno orijentiranom privatnom sustavu u kojem bi se cijene regulirale tržišnim mehanizmima nužno dolazilo do toga da određeni dio ljudi koji imaju potrebe za uslugama socijalne skrbi, te usluge sebi ne mogu priuštiti po tržišnim cijenama. S druge strane, ukoliko bi država trećim stranama plaćala usluge socijalne skrbi za one društvene skupine koje je ne mogu platiti, nužno dolazi do situacije da je trošak za državu takvog aranžmana veći nego trošak da navedenu uslugu obavlja samostalno tako da u njega ne mora uračunati profit privatnog pružatelja usluge socijalne skrbi. Također, kada bi privatni pružatelj usluga socijalne skrbi i pokušao konkurirati cijenom javnom sustavu, najizravniji put za to bi mogao biti smanjivanjem troškova koji se mogu ostvariti ili smanjivanjem radničkih prava ili smanjivanjem kvalitete pružene usluge.
Istovremeno, postoji veliki pritisak na zaposlene u sustavu socijalne skrbi kojima se nude daleko kvalitetnija primanja i radni uvjeti u državama Zapadne Europe tako da već i sada nedostaje radnika u sustavu socijalne skrbi što utječe na kvalitetu i dostupnost pružene usluge. Iz svega navedenog vidimo da u sustavu socijalne skrbi koji radi u uvjetima jasno zadanih minimuma i kriterija kvalitete pružene usluge s jedne strane te nemogućnosti smanjivanja troškova bez smanjivanja radničkih prava ili “varanja” na kvaliteti pružene usluge, jednostavno ne postoji prostor u kojem bi poduzetnici mogli ostvariti svoju potrebu za profitom, što nas nužno dovodi do zaključka da se država ni pod koju cijenu ne smije odreći odgovornosti nad financiranjem, upravljanjem, organiziranjem i praćenjem sustava socijalne skrbi, bez obzira radi li se o institucionalnim ili vaninstitucionalnim uslugama.
Slažemo se s autorima članka Demografsko starenje stanovništva i skrb za starije u Hrvatskoj da je svrha cjelokupnog sustava socijalne skrbi poboljšanje socijalnog uključivanja korisnika usluga, čime se unapređuje kvaliteta njihovog života kao i njihova sposobnost da budu neovisni (Program razvoja usluga za starije osobe, 2007). Holistički pristup planiranju i pružanju socijalnih usluga ključan je za zadovoljavanje različitih potreba pojedinaca i njihovih obitelji i zahtijeva koordinirane intervencije različitih pružatelja usluga uključujući zdravstvene usluge, obrazovne usluge, službe zapošljavanja i ostale javne usluge dostupne svim građanima. Uslijed tih trendova u Hrvatskoj izvaninstitucionalni oblici skrbi zauzimaju sve važnije mjesto u socijalnoj skrbi za starije osobe.