Budući da je pandemija korona virusa dodatno pogoršala položaj žena na tržištu rada, Europska komisija u ožujku ove godine najavila je da pokreće petogodišnju strategiju za rodnu jednakost čiji je cilj uvesti obavezne kvote za žene u odborima kompanija zbog vrlo sporog napretka po pitanju rodne jednakosti.
Diljem EU žene čine oko četvrtine neizvršnih direktora/ica (26,4%), ali stopa rasta njihovog udjela u toj kategoriji se usporila od 2015., prema podacima Europske komisije. Situacija je po tom pitanju najlošija u Grčkoj, Malti i Estoniji gdje je manje od 10% žena u neizvršnim odborima kompanija. U EU kao cjelini, na najvišim pozicijama u kompanijama je još manje žena – samo 7,5% predsjednika/ica odbora i 7,7% izvršnih direktora/ica su žene. U državama koje su uvele obvezujuće kvote, poput Francuske, Njemačke, Italije i Belgije, udio žena u odborima kompanija brzo se povećao. Francuska je jedina članica EU s više od 40% žena u odborima kompanija, a slijede Italija sa 36% te Švedska i Finska.
Prema nacrtu zakona iz 2012., kompanije koje posluju u Europi bile bi suočene s kaznama ukoliko se ne bi pobrinule da žene čine barem 40% članova odbora. Tom prilikom je Helena Dalli, povjerenica za ravnopravnost u Komisiji, izjavila da su kvote “(…) nužno zlo, jer ćemo u suprotnom čekati još 100 godina da se stvari promijene same od sebe“.
Koliko god takve politike bile korisne i potrebne same po sebi, ono što upada u oči, posebno u kontekstu poznatih podataka o utjecaju pandemije na pojedine kategorije radnika/ica, jest neprimjereni fokus na rodnu jednakost u top menadžment kategoriji. Kako smo već više puta pisali, upravo su radnice s nižim prihodima i s nižom razinom obrazovanja/kvalifikacija najviše pogođene aktualnom krizom. Na to upućuju i svježi podaci o razinama (ne)zaposlenosti žena i muškaraca prema stupnju obrazovanja koje je objavio Eurostat.
U drugom kvartalu 2020., stopa zaposlenosti žena u dobi od 20 do 64 godine bila je 66%, a stopa zaposlenosti muškaraca 77%. Međutim, kada se gleda prema razini obrazovanja, iako rodni jaz u zaposlenosti postoji na svim razinama obrazovanja, što je razina obrazovanja niža, to je jaz u stopi zaposlenosti između muškaraca i žena veći. Konkretno, rodni jaz u zaposlenosti među osobama s nižom razinom obrazovanja iznosio je 21 postotni bod, što je više nego trostruko veći jaz od onoga među visokoobrazovanim muškarcima i ženama (gdje iznosi 6 postotnih bodova). Stopa zaposlenosti muškaraca niže razine obrazovanja iznosi 64%, dok je stopa zaposlenosti žena niže razine obrazovanja 43%. S druge strane, stopa zaposlenosti muškaraca s visokom razinom obrazovanja je 87%, a za visokoobrazovane žene 81%. U slučaju osoba sa srednjom razinom obrazovanja, preko tri četvrtine muškaraca (77%) i manje od dvije trećine žena (65%) su zaposleni/e.
Rodni jaz u zaposlenosti osoba s nižom razinom obrazovanja blago se smanjio između drugog kvartala 2019. i drugog kvartala 2020. godine. Nasuprot tome, rodni jaz u zaposlenosti za osobe sa srednjom razinom obrazovanja blago se povećao u istom razdoblju, dok je rodni jaz ostao nepromijenjen za osobe s visokom razinom obrazovanja. U pozadini ovih trendova stoji više faktora, a za pouzdane procjene utjecaja svakog od njih treba pričekati znanstvena istraživanja. No sigurno je da nijedno od njih neće zaobići pitanje dodatnog tereta brige o djeci i drugim ovisnim članovima obitelji nastao zbog lockdowna. Dosadašnja istraživanja su se fokusirala na nejednakost među partnerima u obavljanju tog rada, a iščekuju se ona istraživanja koja će to dovesti u vezu s trendom smanjene ekonomske aktivnosti žena.